ISKUSTVO GRADSKOGA BRAČNOGA PARA SEKULIĆ Otuđenost od prirode donosi bolest

Snimila: J. Pavić | Sonja i Branko Sekulić
Otuđenost od prirode donosi bolest
Užurban ritam života, nezdrava hrana, premalo sna, nezaposlenost, strah za egzistenciju, težnja za materijalnim dobrima koji donose opterećenost kreditima te potiču oblik »modernoga ropstva« neke su od značajki suvremenoga načina života u kojem je čovjek sve više otuđen od čovjeka, ali i od izvora života – prirode. U znanstvenoj literaturi postoji termin za fenomen poznat kao »poremećaj deficita prirode«. Taj poremećaj povezan je s brojnim rizicima oštećenja zdravlja od kojih su vodeće psihosomatske bolesti. To su tjelesne bolesti koje su nastale pod utjecajem psihičkih čimbenika. Najčešći organski poremećaji povezani sa stresom manifestiraju se u obliku probavnih smetnja (čir na želudcu, upala crijeva), raznim vrstama alergija, astme, nesanice i migrene te općenito bolestima vezanim uz poremećaj imuniteta. Često kao posljedica nezdrava i stresna načina života javljaju se srčano-žilne bolesti, koje su i vodeći uzrok smrtnosti u svijetu, a u Hrvatskoj obuhvaćaju 45 posto od ukupno svih umrlih osoba. Nadalje, tu je i depresija koja se smatra pandemijom 21. stoljeća. Od depresije u Hrvatskoj boluje oko 19 posto žena i oko 10 posto muškaraca. Nadalje, procjene su da će do 2020. godine depresija biti drugi uzrok obolijevanja stanovništva, odmah iza kardiovaskularnih bolesti… Upravo otuđenje od prirode i nedostatak fizičke aktivnosti dovodi do pasivnosti koja zarobljava čovjeka u krugu iz kojega često ne nalazi izlaz, nego ulazi u nezadovoljstvo koje se reflektira na oštećenje mentalnoga i tjelesnoga zdravlja. O izlasku iz kruga pasivnosti i okretanju prirodi svjedoči bračni par Sonja i Branko Sekulić.

 

Život u prirodi umjesto tableta

 

U Požeško-slavonskoj županiji nalazi se malo mjesto Kusonje. Iako se uz njega vežu bolne uspomene iz Domovinskoga rata u kojem je masakrirano i ubijeno 20 hrvatskih branitelja, ono danas svjedoči ljepoti života u slobodnoj domovini, ali i slobodi života u prirodi. Okruženo nedirnutom ljepotom okoliša koji nije dotaknula zagađenost, selo Kusonje izvor je radosti bračnomu paru Sekulić koji su u toj oazi pronašli smisao života i bijeg od užurbane svakidašnjice života u gradu.

Hrvatski branitelj Branko Sekulić i njegova supruga Sonja u mjesto Kusonje doselili su se iz Šibenika 2010. godine te počeli život koji im je donio, kako kažu, zdravlje i optimizam. U svojem predstavljanju Branko Sekulić navodi: »Rođen sam 1957. godine u Mariboru, gdje mi je otac radio na montiranju, a u Šibenik smo se vratili 1960. godine. Moj djed Đuro bio je dobar pjevač, a u mojoj Ulici Nikole Tesle u Šibeniku živjeli su mnogi pjevači: Arsen Dedić, Ivo Pattiera, Mišo Kovač i Vice Vukov, tako da sam od malih nogu slušao pjesme po konobama. Prvo sam se uključio u KUD ‘Ljubica’, zatim u prvu postavu klape ‘Maslina’, ali sam zbog posla morao odustati nakon nekoliko godina. U rat sam krenuo sa 33 godine. Bio sam oženjen i imao dvoje malodobne djece. Biskup Badurina dao nam je krunice, a ja sam svoju nosio tijekom cijeloga svoga ratnog puta kroz 901 dan borbenoga sektora, a i danas je čuvam kao posebnu dragocjenost.«

Hrvatski branitelj Branko Sekulić i njegova supruga Sonja u mjesto Kusonje doselili su se iz Šibenika 2010. godine te počeli život koji im je donio, kako kažu, zdravlje i optimizam. U svojem predstavljanju Branko Sekulić navodi: »Rođen sam 1957. godine u Mariboru, gdje mi je otac radio na montiranju, a u Šibenik smo se vratili 1960. godine.

Tijekom rata bio je u brojnim akcijama na prvoj crti kao brigadni izvidnik 113. šibenske brigade. Prošao je drniško ratište, južno bojište, dubrovačko zaleđe, akciju »Oluja« i još niz drugih akcija. »Prošao sam svašta i već tada sa 33 godine shvatio sam da nas samo čuva Bog s obzirom na to u kojim smo se situacijama nalazili. Ali sve to imalo je smisla i nikada nisam požalio«, ističe Branko Sekulić.

Vrijeme nakon rata obilježeno je brojnim teškim životnim situacijama i bolestima koje su se slagale jedna za drugom sve dok jednoga dana njegova supruga Sonja nije saznala da ima sestru u Pakracu za koju nije znala da postoji. O tome Sonja Sekulić svjedoči: »Moje je rođenje bilo jedino Božja volja jer sam bila dijete bez odgovarajuće roditeljske skrbi i zbog toga odrastala u udomiteljskoj obitelji. Nakon 50 godina saznala sam da imam sestru u Pakracu i tako je sve počelo. Trenutak prvoga susreta sa sestrom i njezinom obitelji bilo je nešto poput rođenja djeteta. Emocije su neponovljive za obje obitelji jer mi više nismo jedinke, nego iza nas postoji obitelj. Dolazeći u posjet mojoj sestri, suprug i ja bili smo očarani ovim krajem i odlučili ostati. Sam izbor mjesta bio je slučajan jer tražili smo kuću koja bi površinom zadovoljila naše potrebe. Gledali smo dosta kuća u različitim mjestima oko Pakraca, pa i sam grad, no zadnji izbor bilo je selo Kusonje. Kad smo vidjeli ovu kuću u kojoj danas živimo, bila je to ‘ljubav na prvi pogled’«, navodi Sonja Sekulić.

Prisjećajući se tih dana, Branko Sekulić navodi: »Nakon rata imao sam puno zdravstvenih tegoba, među kojima i PTSP kojega nisam bio svjestan. Tek na nagovor supruge, koja je proživljavala moje noćne more, vriskove i nemire, otišao sam k psihijatru. Nakon psihijatrijskoga vještačenja i dnevne bolnice dobio sam hrpu lijekova, koji su me potpuno omamili.

Na vrijeme sam shvatio da se ne smijem prepustiti toj ‘mašineriji’ jer ću živjeti kao biljka. Kad smo upoznali pakrački kraj, zajedno smo odlučili preseliti se i živjeti ovdje. Zatvorio sam obiteljski obrt i došli smo živjeti na selo. Tu je rijeka Pakra, seoski vodovod, čisti izvori, prekrasna priroda. Supruga je imala također puno zdravstvenih problema, a razmišljali smo da će i blizina lječilišta Lipik i Daruvar biti korisna«, navodi Branko Sekulić.

Supružnici Sekulić napominju kako su ih u njihovoj sredini u Šibeniku smatrali čudnima što iz grada odlaze u »divljinu«. No iako je njihova odluka bila čvrsta, nije bilo jednostavno, posebno iz razloga što o životu i radu na selu nisu znali ništa. »Puno smo toga morali naučiti raditi. Prvi smo se put sreli s kopanjem, košnjom, sadnjom, sijanjem, razmnožavanjem bilja reznicama i pelcerima, plijevljenjem, zaštitom i prihranom bilja. Sve je to bilo potpuno nepoznato za nas. Prošli smo i edukaciju za ekoproizvodnju te smo puno toga naučili. Ja sam počela brati ljekovito bilje u okolici, ali i uzgajati ga na svojem posjedu. Cijele godine za žeđ pijemo čajeve koje sami beremo i sušimo. Svi su prijatelji navikli na naše piće. Radimo i neke kreme za sebe, obitelj i prijatelje«, navodi Sonja Sekulić.

Čudo koje može voditi samo Božja ruka

Osim u poljoprivredi, Branko Sekulić uključio se i u društveni život svojega novoga boravišta. O tome navodi: »Dolaskom u Pakrac uključio sam se u rad udruge UHBOL PTSP Pakrac – Lipik, gdje sam aktivno sudjelovao u programu ‘Da se ne zaboravi!’. Tako da smo kao članovi udruge obilazili bojišnicu, odavali počast žrtvama Domovinskoga rata, braniteljima i civilima. Išli smo na mise i križne putove, a ujedno imamo i program duhovne obnove ‘Istočna Slavonija – Vinkovci, Aljmaš Vukovar, Ilok’. Još nisam u mirovini, a budući da sam prijavljen na Zavodu za zapošljavanje, prijavio sam se i na natječaj za arheološka iskapanja u Pakracu. Tu smo iza općine u Pakracu iskopali temelje crkve te ih zaštitili i pripremili za radove nagodinu. Sada sam zaposlen na javnim radovima do kraja godine«, ističe Branko Sekulić.

»Želim pomoći svojim suborcima i prijateljima da shvate da je život vrijedan i da se može živjeti jednostavno a lijepo, da nije sve materijalno bitno. Biti na čistu zraku, raditi, biciklirati ili se baviti fizičkim radom, jesti zdravu hranu, voljeti ljude kakvi jesu i vratiti se prirodi put je prema kvalitetnijemu životu.«

Osvrćući se na život na selu, na nove životne navike i ‘filozofiju’ života, Sonja Sekulić kaže: »U prirodi čovjek postane svjestan koliko je Bog darežljiv i bliz. U gradu smo previše okrenuti nekomu svomu egu i onomu materijalnomu, tako da pomalo zaboravimo potrebe našega duha. Osim toga, život s prirodom znatno je pomogao našemu zdravlju. Moram reći da je moj muž dolaskom na selo gotovo ozdravio. A o psihičkom zdravlju da i ne pričam. Kada smo bili u Šibeniku, bio je bezvoljan bez ikakvih ciljeva i planova u životu. Sada se sve promijenilo. Ja sam također imala puno zdravstvenih problema. Više od 50 godina života na asfaltu u stresnu okruženju, jer ni kao dijete nisam imala priliku boraviti na selu, pridonijelo je i zdravstvenim tegobama – visoki tlak i kolesterol, alergija, depresija, oboljenje kralježnice. Neki su problemi potpuno nestali s manje stresnim načinom života, a bolovi u leđima su se smanjili jer su radom ojačali mišići. No posebno bih istaknula dobrobit za psihičko zdravlje. Promatrajući kako iz sjemena iznikne biljka, kako se razvija i raste, čovjek postane svjestan čuda koje može voditi samo Božja ruka. Razmišljam često o tome koliko su zapravo siromašni ljudi koji nisu osjetili kontakt sa zemljom. To je poseban osjećaj. A tek priprema hrane, napitaka, kolača od svojih proizvoda… Ja sam odrasla u Dalmaciji, a ljepotu lavande tek sam upoznala u Kusonjama. Tu je uzgajam, uživam u njezinu mirisu i pripravljam od nje čajeve, kolače, kozmetiku… Naravno, u životu uvijek dolaze teški trenutci. Ja sam ih imala puno od svojega djetinjstva. No uz uspone i padove na mojem životnom putu, u teškim životnim trenutcima nekako se uvijek našla Božja milost i pomogla da krenem dalje«, svjedoči Sonja Sekulić.

I Branko Sekulić opisuje svoj doživljaj života na selu: »Rat je učinio svoje i znatno narušio moje zdravlje. No mogu reći da sam se izvukao iz beznađa, nevoljnosti i razočaranja zahvaljujući Bogu i vjeri koji su mi pomogli da se otrgnem iz ralja osjećaja besmislenosti života. Želim pomoći svojim suborcima i prijateljima da shvate da je život vrijedan i da se može živjeti jednostavno a lijepo, da nije sve materijalno bitno. Biti na čistu zraku, raditi, biciklirati ili se baviti fizičkim radom, jesti zdravu hranu, voljeti ljude kakvi jesu i vratiti se prirodi put je prema kvalitetnijemu životu.

Supruga mi je rekla da smo svojim dolaskom u Slavoniju produžili život bar 10 godina i mislim da jesmo. Uz ‘šaku’ lijekova koje sam uzimao u Šibeniku još bih se jače razbolio. Ti lijekovi sada mi nisu potrebni. Razmišljam o svojim kolegama, ali i o mladim ljudima koji su podigli kredite za stanove koje otplaćuju desetljećima. Za cijenu stana od 30 kvadrata u gradu u ovim se krajevima dobije lijepo imanje s kućom i zemljom na kojem se može pristojno živjeti i raditi, za razliku od života u malom stanu koji je kao krletka. Osim toga, ovdje čovjek ima sve što mu treba od liječnika do trgovine. Ništa bolje nema ni u gradu. Iz toga razloga ni jednoga trenutka nisam požalio što sam otišao,« navodi Branko Sekulić, koji je na svojoj kući u Kusonjama istaknuo hrvatsku zastavu koja ponosno vijori spajajući ljubav prema domovini i nedirnutu prirodu slavonskoga kraja.

Dr. fra Ante Bekavac:
Uzeti tijek života u vlastite ruke 
Životna priča obitelji Sekulić svjedoči o borbi za život unatoč svima ranama i ožiljcima od pretrpljena zla, da je Bog čovjeka dao njemu samomu u vlastite ruke i da je čovjek sposoban unatoč pretrpljenu zlu oduprijeti se da bude zarobljenikom prošlosti. 
Zasigurno, svi na sebi nosimo tragove svoje prošlosti. Dobra ili zla. I ti tragovi uvelike mogu odrediti tijek našega života ako nismo budni i dovoljno obzirni prema sebi i vlastitom životu. Dogodi se da ostanemo zatočenici vlastite prošlosti i trauma koje smo proživjeli. To može osiromašiti naš život. Životna priča obitelji Sekulić svjedoči o borbi za život unatoč svima ranama i ožiljcima od pretrpljena zla, da je Bog čovjeka dao njemu samomu u vlastite ruke i da je čovjek sposoban unatoč pretrpljenu zlu oduprijeti se da bude zarobljenikom prošlosti. Štoviše, borba za dobar i kvalitetan život nije samo u tome što će drugi za nas učiniti ili ne učiniti, nego što ćemo mi sami u skladu s vlastitim dostojanstvom i spoznajom dobra poduzeti da se taj život i živi dostojanstveno unatoč ranama i pretrpljenu zlu.
Kod nas prevladava mentalitet neotkupljene prošlosti i nemogućnosti da se iz nje iziđe u nove i vedre prostore života. Stalno se tužimo na sve oko sebe i u svemu vidimo krivca za vlastite nesreće i životne poteškoće. Teško je iz prošlosti prijeći u smislenu sadašnjost i nadu koja nosi vedru budućnost. Zapravo rijetko pomišljamo da se iz naše sadašnjosti, iz toga kako se odnosimo prema samima sebi, životu, prirodi rađa naša budućnost. Bog je čovjeku dao slobodu, razum i volju da može spoznati ono dobro svoga života i u tome ustrajati.
Životno iskustvo bračnoga para Sekulić svjedoči upravo o tome da čovjek u ključnim godinama svoga života može okrenuti novu stranicu, da nikada nije kasno za novi životni iskorak, suočiti se sa životnim traumama i poteškoćama te sve to vidjeti i krenuti novim koracima prema slobodi i dostojanstvu vlastite osobe.
Dragocjena su naša iskustva kao putovi spoznaje dobra i zla u kojima vidimo ono dobro prema kojemu trebamo težiti, ali i ono prijeteće zlo koje nas hoće zarobiti ako se prepustimo očaju i beznađu. Bog je u srce čovjeka u činu krštenja ulio svjetlo vjere da mu svijetli dok korača prema cilju svoga života. Dobro je u svojim životnim poteškoćama i ranama računati na Božju snagu i milost koja nas vodi prema dobru naše osobe i života.
Ovdje na ovom primjeru iskustva bračnoga para Sekulić vidimo istinitost Božje riječi koju prenosi psalmist: »Da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom!« (Ps 23).
Čovjek ne smije dopustiti sebi da ga zarobe životne rane i poteškoće. Treba uzeti život u slobodi i odgovornosti u svoje ruke, on je dar Božji i on hoće da taj život živimo dostojanstveno i onako kako priliči nama koji smo odraz Božje slike i prilike. Nitko od nas ne bira kada, gdje i kako će nas životne poteškoće pogoditi, ali biramo to kako ćemo se prema njima odnositi. U tome uvelike ovisi naša sreća. Vidjeti dragocjenost Božjega dara i da možemo sami upravljati svojim životnim unatoč svim ranama i povrjedama života. Eto tu sreću povratka blizini života kroz svakidašnjicu svjedoči bračni par Sekulić. Hvala im na tom povjerenju da s nama podijele svoja životna iskustva.