ISTANBULSKA »ISPOVIJED« Od zak(l)ona do zak(l)ona…

Foto: Shutterstock

Što sam još zgriješio? Pa… velečasni…, tja, pa… glasovao sam za Istanbulsku konvenciju.

– Ajaj… ovaj, mislim…, a je li se kaješ, sinko?

– Kajem se, kajem, nikad više neću glasati za Istanbulsku! Sad sam jednom i nikad više, popravit ću se, obećajem!…

– A, sinko, pa kako?… Pa, mislim, čuo si biskupe što su oni rekli, na što su pozivali…

– Ma znam, ali… Rekoše mi drug…, kolege, rekoše mi da su i biskupi samo ljudi, grješni… Ovaj, hoću reći, da su i oni pogrješno razumjeli ono što su pročitali…

– Eee, dijete Božje, može jedan biskup bit’ u krivu, il’ čak nenačitan, ali nisu oni svi skupa baš tako nepismeni da ne bi razumjeli što piše i kakva se opasnost krije u toj konvenciji za obitelj i za narod…

– Ha, čujte, gospon velečasni, pa nemam ni ja više dvadeset da mogu ić’ tražit posao u Irsku ili Njemačku, Švedsku… A i ne znam nijedan strani jezik baš glatko… Ali glatko sam mogao skliznuti sa svih stranačkih listi, zbog samo toga jednoga jedinoga glasovanja, vrag će ga…, oprostite, mislim Bog će ga, ovaj, tko će ga znati kako sam mogao proći?… A obitelj, imam i ja obitelj! Naučenu da se dobro živi, pa ti glasaj po savjesti… Ha, žao mi je ali…

– Nisi se baš viteški ponio…

– Ne, ne, velečasni, nisam ja vitez!… A, i da sam glasao protiv, što bi se promijenilo? Opet bi prošla ratifikacija. To vam je, velečasni, bila povijesna neizbježnost! Moglo nas je još deset biti protiv i… opet bi povijest, mislim budućnost, išla svojim smjerom. Ma… to vam je, oče velečasni, samo jedan novi svjetski korak više, korak dalje u tomu svemu čemu je teško umaknuti ili suprotstaviti se… Eeh, to vam je ono, ono kao kad se moja pokojna baka snebivala dok se nogomet počeo igrati uvečer, pod reflektorima. Pa je govorila: »Ma je l’ to normalno, djeco draga? Pa gdi je to prirodno da ljudi trče navečer, kome je to na kraju dana snaga na vrhuncu, da juri i skače, baca se na glavu?!? Sve je to naopako, taj život po noći! A po danu, što rade, spavaju?!?« I tako, velečasni, kad nisu htjeli slušat’ moju baku… Korak po korak pa je i rad nedjeljom postao normalan, rastava braka isto tako, pa sad… Sad su ti novi koraci, iskoraci, raskoraci…

– Dobro, dobro, sinko, mogao si to sve reć’ za govornicom, nije ovo sabornica, nego ispovjedaonica… Bog je ljubav, i tko se iskreno kaje, Bog mu oprašta…

– Stvarno? O, Bože dobri, kajem se, naravno da se kajem, još kako, triput se kajem…

– Za pokoru izmoli krunicu i, sad u svibnju, pješice hodočasti do kojeg Marijina svetišta i tamo u tišini, na koljenima posluhni što ti Nebeska Majka i Kraljica Hrvata govori. Sad se pokaj, a ja te odrješujem…

– O, kako ste milosrdni, mislim Bog je dobar… Kajem se, kajem, moj grijeh, moj grijeh…

– …i sad, idi u miru!

– Hvaljen Isus i… bog, velečesni! Vidimo se, opet, tja… možda kod novog Obiteljskog ili Zakona o pobačaju…

• • •

– Hajde, Vilko, hajde, budi se! Rekao si da te probudim, kad ti počinje ta Liga prvaka – baš u završnom gongu sna osjetih na ramenu ručicu ženice mi Jelice, a njen nekoloraturni sopran probije mi one čekiće, stremene i druge alatke u uhu. – Evo, samo što nije, već je devet… Dosta si drijemao da sad možeš podnijeti sve te napore noćnog nogometa! Ti sad gledaj, a ja idem spat!

IZVORGlas Koncila br. 16/2018.
Prethodni članakSRPSKI ZLOČINI G. 1991. NA SLATINSKOM PODRUČJU (5) Usmrćeni udarcima sjekirama po glavi i tijelu
Sljedeći članakDUHOVNO, ŽUPNO I OBITELJSKO ZALEĐE NOVOGA HVARSKOGA BISKUPA PALIĆA Biskupstvom okrunjena janjevačka duhovna zvanja