– Pa što si se »uvisibabio«, Nikolica? Nije valjda već pala prva jedinica? – ko pravi »ujček« bodrim »sineka« moje sestrice.
– Ma, mpff… – mrmlja mali petaš – postao sam predsjednik razreda…
– Ooo, bravo! Konačno predsjednik i u našoj kući! – ukrade mi rođeni otac prednost divljenja, pa odmah nastavi: – A znate vi, djeco draga, da sam skoro i ja, još u onoj »par-nepar državi« postao predsjednik kućnoga savjeta? Malo mi falilo, da se nije javio »drug Mile« pa rekao kako »nije dobro da drug Andrija bude predsjednik jer on nedjeljom ide na misu, a što ako baš u nedjelju pukne cijev od vodovoda«? Pa je on postao predsjednik…
– Hajd, punac, sad još i ti reci – slušam »šogija« Matiju kako »tiče« mom tateku, kao da su skupa veslali u četvercu – da Hrvati i vjernici nisu mogli biti ni predsjednici kućnih savjeta…
– A je, »mogli su« što ih volja! – krenu sad moja mamica u obranu muža. – Ko susjeda »Vesa«, učiteljica. Stanovala je vrata do crkve, a išla na misu iza sedam gora i sedam mora, gdje ju nitko ne će prepoznati. A svoga sina, Dudu, krstila je, tko zna, možda i u Trstu kad su išli po »rifle« i »žvake«!
– Ma nije tako star njen Dudo, valjda? – prebire moj tata po sivim stanicama prošlosti. – Zar nije to bilo u doba kad smo išli u Austriju po banane, kavu, i u potragu za pravom čokoladom umjesto onih »šećernih tabli«? Eee, klinci, vi mislite da ste sad važni što imate te »tablete«, a vaši roditelji imali su »Evrokrem-table«, na izbor, crnobijelu ili samo bijelu! A i taj Dudo, bio je pravi »Dudek« kad je zbog »Vile Velebita« i u rešt dospio…
– Daj prestanite više s tim vašim yu-legendama! Kao da se i danas smije pjevati »Čavoglave«?! – prekine ih sve moja sestrica. – Dajte malo doživite i našeg predsjednika razreda! Pa, Nikolice, to je razlog da sad budeš važan, a ne… tužan?
– Mah, pa nije to baš… – i dalje Nikola kao treći Dnevnik ozbiljan.
– Sad ćeš biti glavni frajer u razredu! – sokoli ga sestrična, naša Doroteja. – Zastupat ćeš razred, možda ići i na sastanke, svi će se htjeti s tobom družiti…
– Nego, moći ćeš si birati koga hoćeš! – doživi i djed unuka, ali na svoj način. – Evo, kao i ovi naši predsjednici ili ministri svega i svačega, koji su svaki dan po novinama! Evo, ovaj se u intervjuu hvali onim muzejskim vojnim avionima glasnije neg’ kad oni probiju zvučni zid, i još nam poručuje da smo »među najbrže rastućim gospodarstvima u Europi«! Kako još nisam naišao na ta gospodarstva? Valjda su po vrtovima tih predsjednika? Ili ovaj drugi, prijeti da ne će njemu njegove stranačke kolege govoriti koga će si on birati za društvo na vlasti. On je predsjednik i može što hoće, nego kako! Tako ćeš i ti predsjednikovati, kao i oni – ipak svrne moj otac pogled na zabrinutoga maloga predsjednika »petoga ce« – nije to problem. Što si se tako smrknuo?
– Pa nije to lako, biti predsjednik! – gotovo viknu Nikola. – Nije to…
– Ma kako nije? Samo se ovako malo napuhneš i praviš važan… – pokazuje djeda pantomimom. – Ionako razrednica i profesori sve odluče umjesto vas đaka.
– Svejedno, nije to lako! – ne popušta maleni. – Kad su oni mene izabrali, drugi učenici! Dobio sam najviše glasova, više i od štreberice Paule, i sad ih ne smijem razočarati…
– Aaa… tako?!? To je onda bitna razlika… – odjednom, i za sve nas sasvim neočekivano, uozbilji se djed. – Ja sam mislio da je i tebe, isto, na mjesto predsjednika postavila razrednica, po svome, zato što si joj najdraži i najposlušniji… »Odozgora«, rekli bismo mi što politiku pratimo. Ali kad je ovako, onda ti stvarno nije lako!
