IZNIMAN SVIJET NAJINTELIGENTNIJIH I GLUHOSLIJEPIH »Mi ne trebamo pomoć, samo razumijevanje«

Foto: Shutterstock

Iznenađujuća analiza, koja nije inspektorska, nego novinarska, izvedena je na tržnicama u Zagrebu. Matija Boltižar uvodi u jutarnji svijet tržnice, a zapravo u veliku prijevaru: »’Je li vam ova zelena salata domaća?’ pitam stariju gospođu koja stoji iza štanda na glavnoj zagrebačkoj tržnici: ‘Sve je na stolu domaće’, odgovorila je automatski, bez previše razmišljanja. ‘Je li špricano? Osjetljiv sam na pesticide i obično mi bude loše poslije’, nastavljam u istom tonu. ‘Nije ništa špricamo, samo ekološki’, uvjerava me kumica na zagrebačkom Dolcu, čiji je štand registriran i označen kao obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Nije ni trenutka trepnula, a prevarila me. Znam to jer sam nekoliko dana uzastopno u ranim jutarnjim satima obilazio Dolac, ali i zagrebačku zelenu tržnicu kako bih pokušao razotkriti kako posluju domaći proizvođači i preprodavači voća i povrća na gradskim tržnicama.«

Kumica se klela da je salata iz njezina vrta
Ostaje pitanje kako prepoznati domaću robu koje gotovo više nema, a svakodnevno gledamo plodnu zemlju neobrađenu. Valjda je lakše biti preprodavač.

»Trgovci koji se registriraju kao Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (OPG) ne bi smjeli prodavati tuđu robu, već isključivo onu iz vlastite proizvodnje, no moj detektivski zadatak dokazao je upravo suprotno. Većina OPG-ova, nažalost, registrirana je samo isključivo zato da ne moraju imati fiskalnu blagajnu. Kupce uvjeravaju da im je sve na štandu domaće, a zapravo su robu to jutro kupili u supermarketima na akciji, na zelenoj tržnici ili drugim veleprodajama. Ili jednostavno preprodajom među sobom. Upravo sam tu zelenu salatu, za koju mi se kumica klela da je iz njezina vrta, vidio kako se ranom zorom prepakirava iz hermetičkih zatvorenih bijelih stiroporskih kašeta. Uvozna salata za samo nekoliko minuta, nakon što je prodavačica lijepo rasporedila po svojem štandu, postala je – domaća. Građani zbilja ne znaju što kupuju. Kad dođu na tržnicu i vide natpis OPG, puni su povjerenja jer misle da kupuju domaće, no istina je daleko od toga.

»Sumnjam da su to sve namirnice za obiteljski ručak«

Kako bih to dokazao nekoliko puta proteklog tjedna ustao sam prije zore i svojim očima uvjerio se u istinitost te dobro poznate javne tajne. Ujutro u tri sata odlazim na svoju prvu postaju – Zelenu tržnicu, mistično mjesto s kojeg navodno dolazi većina povrća i voća sa zagrebačkih tržnica. Dočekala me kolona parkiranih kombija i kamiona. Iz njih poput bombona pakiranih u prozirne folije viri ogromno mnoštvo gajbi mrkve i luka. Na crvene mrežaste vreće pune krumpira naslanjaju se kašete s raznim sitnim salatama, rotkvicama i glavicama zelja. Svi imaju istu ponudu, samo se razlikuju po količini. Sjeo sam u kafić s pogledom na parkiralište i na dolazeće kupce. Nije trebalo dugo da dođe prva mušterija. Jedna starija žena parkirala je bijeli kombi te iz bunkera izvadila transportna ručna kolica. Ukrcala je jagode, celer, kupus, salatu, mrkvu, luk i potom se odvezla s parkirališta. Smjer nepoznat, ali sumnjam da su to sve namirnice za obiteljski ručak. Snimio sam tu noć kako izgledaju zapakirane gajbe voća i povrća iz uvoza i veleprodaje. Tu su bili kamioni Plodova Zagore, kamion s natpisom ‘Täglich frische’, što bi na njemačkom značilo ‘svakodnevno svježe’ i još nekoliko kamiona sa stranim natpisima robe s raznih destinacija EU-a, najčešće Italije, Njemačke, Španjolske, Nizozemske, Mađarske… S novim saznanjima bio sam spreman za svoje glavno odredište, najpoznatiju tržnicu u Zagrebu, onu na Dolcu. Svraćam pogled na OPG-ovce i vidim kolica puna robe. Na dnu bezbojne, drvene kašete napunjene lukom, pored njih crne plastične s rotkvicama. To mi izgleda domaće, zaključim s olakšanjem. Ipak na vrhu ugledam četiri plave kartonske kašete sa sitnom salatom hermetički zapakiranom u foliju. Vidi se i deklaracija, ali je dovoljno pročitati riječi otisnute na šarenoj kašeti – Italian salad.« Žalosno je što se događa na tržnicama, velika prijevara, i ostaje pitanje kako prepoznati domaću robu koje gotovo više nema, a svakodnevno gledamo plodnu zemlju neobrađenu. Valjda je lakše biti preprodavač.

»Mi ne trebamo pomoć, samo razumijevanje«

Da se može više i bolje shvatiti život pokazuju tri gluhoslijepe osobe koje kažu: »Mi ne trebamo pomoć, samo razumijevanje.« Petra Plivelić piše da je Damir Prevarek, 47-godišnji Zagrepčanin, koji glasovni jezik ne poznaje niti ga upotrebljava, do prije 17 godina bio samo nagluh, a teškoće s vidom primjećivao bi isključivo noću. Vidno polje počelo mu se sužavati, sve teže se orijentirao i kretao. Zbog oštećenja vida godinama je mogao raditi kao pizza majstor, no sa 37 godina potpuno je izgubio vid i više nije mogao samostalno raditi. U Centru za odgoj i obrazovanje »Vinko Bek« završio je edukaciju za medicinskog masera i upoznao ljude u sličnoj situaciji. Danas živi sam i potpuno samostalno obavlja sve aktivnosti, a vidi samo svjetlo i sjenu. U svakodnevnom životu pomaže mu računalo i mobitel, gdje ima govornu jedinicu, a kaže da mu puno znači što je samostalan u kretanju jer mu to daje neovisnost. Koliko je hrabar dokazuje i podatak da je mentor studentima socijalnoga rada. Novinarki je rekao: »Htio bih da se gluhoslijepe osobe, ali i sve osobe s invaliditetom ne doživljava samo kao one kojima društvo treba nešto davati i pomagati, nego kao one koji mogu nešto dati društvu ako imaju podršku.« On je inače član upravnoga odbora Hrvatskoga saveza gluhoslijepih osoba »Dodir« i zalaže se za druge osobe sa sličnim problemima.

Danas 32-godišnji Goran Mirković iz Kutine kao mali nije mogao govoriti, a od rođenja je nagluh. U Suvagu je svladao tu zaprjeku, no vid mu se prirodno pogoršavao. Kada je navršio 20 godina, dijagnosticirano mu je suženo vidno polje. Nije odustao, hrabro se borio dodatnim obrazovanjem u centru »Vinko Bek«, gdje je završio za poslovnoga tajnika. Radio je i kao keramičar..

Šezdesetsedmogodišnja Marija Ibriks predsjednica je Udruge gluhoslijepih osoba grada Zagreba. Sa 37 godina počela je primjećivati probleme s vidom. Pati od tzv. tunelskoga vida, odnosno vidi samo predmete u uskom polju ispred sebe. Navodi da je bila razočarana i nije znala kako nastaviti dalje sa životom. Danas je uzor mnogima koji se bore s istom bolešću. Ima vrt, a najponosnija je na cvijeće, posebno ruže. Važno joj je da gluhoslijepe osobe ne budu zaboravljene i da ne žive u izolaciji.

Danas 32-godišnji Goran Mirković iz Kutine kao mali nije mogao govoriti, a od rođenja je nagluh. U Suvagu je svladao tu zaprjeku, no vid mu se prirodno pogoršavao. Kada je navršio 20 godina, dijagnosticirano mu je suženo vidno polje. Nije odustao, hrabro se borio dodatnim obrazovanjem u centru »Vinko Bek«, gdje je završio za poslovnoga tajnika. Radio je i kao keramičar, bio je zaposlen na projektu jedne udruge osoba s invaliditetom, no od završetka projekta je nezaposlen. Završio je i tečaj za računalnoga operatera te obavlja jednostavnije popravke računala.

Dokazuju koliko se može napraviti snagom volje

To troje ljudi dokazuje koliko se može napraviti snagom volje, neposustajanja, ali upozorava i zdrave osobe da im u tome pomognu. »Tijekom posljednje godine programa ‘Održimo neovisnost’ koji je Hrvatski savez gluhoslijepih osoba provodio uz podršku nadležnog Ministarstva tijekom posljednje tri godine u direktan rad bilo je uključeno oko 100 gluhoslijepih osoba, a kroz Centar za prevođenje hrvatskog znakovnog jezika i Službu podrške ostvarili su 33 000 sati prevođenja i u rad Saveza uključili su 20 gluhoslijepih osoba.« Jedna od strateških odrednica djelovanja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (ZOSI) sustavan je rad na podizanju svijesti o mogućnostima da osobe s invaliditetom sudjeluju na tržištu rada i njihovo uključivanje u svijet rada. Sve je više poslodavaca koji ili zapošljavaju osobe s invaliditetom ili se koriste mogućnošću zamjenske kvote. To je dobra pouka za mnoge koji bi trebali misliti na invalide, a često ih zaboravljaju.

Tri najinteligentnija Hrvata
O inteligenciji se često govori i takve ljude se posebno poštuje, osobito kad svoju inteligenciju upotrebljavaju za dobrobit drugih. Među najinteligentnijim ljudima svijeta su i tri Hrvata. Nikola Poljak, Ivan Ivec i Mislav Predavec spadaju među 30 najinteligentnijih ljudi na svijetu, na popisu na kojem predvodi Stephen Hawking. Kako navodi Zoran Vitas, Mislav Predavec mu je rekao da se nije posebno testirao kako bi otkrio ima li neku visoku inteligenciju: »Vidite da vam puno stvari ide bolje nego drugima, da lakše i brže zaključujete, lakše rješavate probleme«, kaže Predavec. Za njega Vitas piše da su ga novinari Večernjaka zapazili još 1989. godine, kada je kao student matematike na MENSA-inu testiranju zabilježio koeficijent 176, danas ga odlikuje koeficijent 192, s čime je prema World Genius Directoryju najinteligentniji Hrvat. On objašnjava da visoka inteligencija nije jamstvo uspjeha u životu jer jednostavno ne gledaju svi na uspjeh na isti način. »Iz mojeg iskustva mogu vam reći kako jako visoka inteligencija može biti problem barem u našem društvu. Previše se ističeš, nije to svakome drago! Najbolje je kad si tek iznadprosječno inteligentan pa možeš bez problema proći školovanje i živjeti neki normalan život. Ja jesam u XV. gimnaziji imao mahom petice, no što ćete postići stvar je ambicije i onoga što zapravo želite u životu, ali i drugih čimbenika na koje je teže utjecati«, kaže Predavec, koji je napravio i vlastitu stranicu za testiranje inteligencije.

IZVORGlas Koncila br. 22/2017.
Prethodni članakKAKO DANAS ŽIVI ŽUPA ROĐENJA BDM U PRIVLACI Uz bogatu tradiciju očuvali i živu vjeru
Sljedeći članakFRANJEVAČKI SAMOSTAN SV. KATARINE U KREŠEVU ČUVA JEDINSTVENI RARITET Neobični drveni liturgijski kalendar iz 16. stoljeća