JAVNA RASPRAVA O PRIVATNOJ ČESTITCI Politika i automatizam građanske pristojnosti

Foto: Shutterstock

Odjeknula je nedavno reakcija dijela medija i političara, kao i Socijalnodemokratske partije (SDP), na privatnu čestitku njezina predsjednika Davora Bernardića koju je uputio novinaru Velimiru Bujancu povodom sklapanja braka. Valja sada zanemariti eventualne vlastite sudove o Bujancu kao novinaru i uredniku, nego treba poštovati njegovo pravo na dostojanstvo kao čovjeka koji ima pravo dijeliti svoju radost s drugima prigodom vlastitoga vjenčanja. Pri tome nije bitno izjavljuje li on javno tko mu je sve uputio čestitke. Međutim, iznenađujuće su negativne reakcije vodećih članova SDP-a kojima se osuđuje kurtoazna čestitka njihova predsjednika i aktiviraju stranačka tijela radi donošenja »povijesnih« odluka.

Takvim ponašanjem sami ruše ugled svojemu predsjedniku, dakle i samoj stranci. Ne uvažavaju činjenicu da njihov predsjednik kao čovjek ima i pravo na svoju privatnost, makar je ujedno i javna osoba. Pritom je bitan odnos pojedinca kao privatne osobe u odnosu na novinara, također privatne osobe, unatoč okolnosti da se njih dvojica ne slažu u svjetonazoru. Ne uvažavaju da predsjednik političke stranke, kao privatna osoba koja privatno poznaje nekoga novinara, iako ideološki protivnik, održava privatnu ljudsku komunikaciju. Takva isključivost ne uvažava automatizam građanske pristojnosti, koji obvezuje na određeno ponašanje, neovisno o okolnosti slaže li se tko s nekim ili ne. Zaboravljaju pri tome da su proteklih godina neki ugledni članovi SDP-a (Mirando Mrsić, Gordan Maras, Nenad Stazić i drugi) sudjelovali u emisiji njima kontroverznoga novinara. To je vjerojatno bilo politički pametno jer su tako iskoristili priliku da svoja politička stajališta upute gledateljstvu koje prati emisiju »Bujica« te su time iskoristili i mogućnost utjecaja na promjenu mišljenja o vlastitoj stranci. Tada nije bilo službenih kritika iz vlastitih redova.

Skretanje pozornosti s vlastitoga »grijeha«

Nije potrebno sada braniti ponašanje Davora Bernardića, jer to treba činiti njegova stranka, umjesto da ga osuđuje. Zato bi se takva unutarstranačka politika mogla nazvati »politika sami protiv sebe«.

Svadbena čestitka ideološkomu protivniku normalan je akt pristojnosti kao što je i izražavanje sućuti u slučaju smrti bračnoga partnera ili čestitka povodom rođenja djeteta. Takve se geste u pravilu izražavaju u vlastito ime pa u njihovu privatnost nitko nema pravo ulaziti, a kamoli ih prosuđivati. Čak i ako se daju službeno u ime neke političke stranke, udruge ili ustanove ili tijela vlasti, vrlo je diskutabilno osuđivati takve geste pristojnosti.

Dojam je da se u čitavoj toj galami ne zna dovoljno braniti ni sam Bernardić. On ispravno odgovara: »Nisam naučen mrziti«, ali to nije dovoljno. Stavio se u položaj okrivljenika koji se samo brani uopćenim frazama. Propustio je osuditi unutarstranačka prigovaranja (koja su istodobno i javna prigovaranja) protiv njegove čestitke. Propustio je upozoriti da se tako ruši i rejting stranke. Mogao bi se po ugledu na neke druge stranačke čelnike sam pohvaliti i iskoristiti mogućnost dizanja rejtinga vlastite stranke njezinim otvaranjem prema političkim neistomišljenicima. Tako zajedno sudjeluju u vlastitom samouništenju. No očito je da mu vlastita stranka to ne dopušta. Navodno je čak odbio sudjelovanje kao gost u emisiji urednika Bujanca.

Iz takvoga ponašanja političke stranke koja osuđuje, dakle zabranjuje sudjelovanje u javnim emisijama njima nepoćudnih usmjerenja, može se izvući zaključak da ta oporbena stranka nema snažnih argumenata kojima bi dizala vlastiti ugled u javnosti. Takvim ponašanjem, moglo bi se to nazvati »zatvaranja u sebe«, štete najviše sebi i svojemu predsjedniku. Stvaraju javno mišljenje da njihov predsjednik nema »karizme«, a politički bi razborito, unatoč njegovim određenim nespretnostima, bilo isticati njegovu moguću umjerenost i kontroliranost u ophođenju, njegovu stručnost i naobrazbu. Tako rade sami protiv sebe.

Istodobno, iako možda nije slučajno, skreću pozornost s vlastitoga »grijeha« povrede vlastitoga statuta jer je podignut kredit i založene su neke nekretnine a da to vodstvo stranke navodno nije znalo. Nadovezujući se na takvo ponašanje, neovisno o motivima i potrebama, a uvažavajući činjenicu povrjede odredaba vlastitoga statuta, može se doći na pomisao da će se tako ponašati i u slučaju dolaska na vlast, pa olako zaobilaziti i odredbe Ustava. Pokušaj opravdanja da je to unutarstranački problem nije nikakvo opravdanje, ni za stranačko članstvo ni za javnost. Ako se tomu pridodaju propusti radno-socijalnih reforma, kojima je kumovao ondašnji stranački ministar Mrsić, nije čudo da stranka stagnira, pa čak i gubi na rejtingu. Njezino biračko tijelo postaje sve uže, a stranka, za razliku od europskih stranaka sličnoga predznaka, ne radikalizira radno-socijalnu i zdravstvenu problematiku i ne gradi tako svoju prepoznatljivost. Svojedobno se previše vezala za ulazak u EU, zbog čega je davala previše ustupaka svojim susjedima, što joj se sada osvećuje. Pretjerana je bila vezanost za direktive iz EU-a, a i prevelika poslušnost prema Svjetskoj banci i Međunarodnomu monetarnomu fondu, premalo se štitilo nacionalne interese. Takva opasnost prijeti i sadašnjoj vladajućoj političkoj strukturi.

IZVORGlas Koncila br. 38/2017.
Prethodni članakNEOBIČAN DAR ZA PAPU Nova stanovnica Papine farme
Sljedeći članakKAKO REAGIRATI NA UVRJEDU Identificirati se ili informirati