Na spomen sintagme »križni put anđela« prenut će se vjerojatno tek hercegovački vjernici kojima je omilio kratki križni put fra Anđela Nuića. Sveto im pismo naoko daje za pravo: premda su u Getsemaniju Isusu nadomjestili utjehu apostolâ koje su i pretekli do praznoga groba, anđeli se od Velikoga petka do Uskrsa ne pojavljuju u evanđeoskim izvještajima. No to ne znači da se i ne očituju. Iz Kristovih riječi o dvanaest anđeoskih legija očito je da su nebeski duhovi bili spremni na vojnu intervenciju protiv njegovih mučitelja. Kako i ne bi kada ih Otac nije bio uskratio samo za predznanje o sudnjem danu, nego i za pronicanje svrhe Kristovih patnja? I Pavao dvojako svjedoči za anđeosku prisutnost na Kalvariji. Da su vragoliki »knezovi ovoga svijeta« upoznali Božju Mudrost, »ne bi Gospodina slave razapeli«; no i bez njih je Raspeti »viđen od anđela« koji su »krvlju križa njegova« na nebesima s njime izmireni i u njemu uglavljeni.
Dok citatom Sotonina napastovanja u pustinji – »ako si sin Božji« – evanđelisti nagoviještaju ulogu palih anđela na Golgoti, uloga je nebeskih anđela podjednako spekulativna kao i njihova potreba za izmirenjem i uglavljenjem. Takvim su se spekulacijama i više od teologa bavili slikari; a ni jedan ih nije iznjedrio više negoli talijanski slikar trečenta čije je samo ime vjerojatno bilo anđeoskom skraćenicom. Giotto Bondone – po naški Đelo – status je oca europskoga slikarstva i talijanske renesanse zaslužio freskama Kristova života u kapeli Scrovegni, no i na drvenim je podlogama više puta temperom povrh pozlate portretirao anđele kakvi rese njegove zidne pasionske prizore. Osim duhova što od gnjeva razdiru halje ili od tjeskobe okreću lice – kao i onih što se iz sućuti sunovraćuju tijelu ili iz strahopoštovanja sabiru krv – pionir realizma navrh je berlinskoga »Raspeća« postavio i dva anđela što razdragano hrle k nebu.
»Napokon sam našao mjesto na kojem mogu uglaviti svoj križ«, razdragano je ustvrdio Raspeti u viđenju augustinke Chiare da Montefalco. To mjesto bilo je srce talijanske svetice, rođene 1268. – otprilike kada i Giotto. No križ za svetu Klaru od Križa nije ostao tek mističnim simbolom. Samostanska crkva u Montefalcu i danas kao relikviju čuva tkivno raspelo pronađeno nakon smrti u njezinu srcu. Taj je znak ipak bio samo čudesnim očitovanjem tjelesne patnje unatoč kojoj je svojim sestrama služila kao opatica s radošću s kakvom je još kao franjevačka trećoredica prosila milostinju za izgradnju samostana augustinki. Koliko je god od djetinjstva bila znamenita zbog tjelesnih pokora, a do starosti i zbog duhovnoga znanja, toliko je bila i omiljena zbog majčinske ljubaznosti i upraviteljske okretnosti. Bio je to plod anđeoskoga pogleda na svrhu svakoga križnoga puta: »Danas ćete svi biti sa mnom u Kristu – jer putujem k njemu!«
