»Dobar dan, ovdje Mirta. Imate li par trenutaka? Ovaj razgovor se snima. Provodimo anketu o…« Tako daleko kao Mirta nije mi se dosad probila ni jedna telefonska reklama jer ne javljam se na nepoznate brojeve, ali ovaj Mirtin usličio mi je na onaj Doma zdravlja pa… nazdravlje joj bilo!
Pri svakoj izloženosti reklami, a izbjegavam ih upornije no najezdu komaraca, sjetim se prvih dana djetinjstva i odrastanja s prvim primjercima čarobnih kutija zvanih televizor. Vrlo brzo, do moga prvog razreda, i na njihovim crnobijelim ili kvazikolor ekranima (pod obojenim sjenilom, koje je »branilo od zračenja«) počele su se pojavljivati prve reklame. I uz njih uvijek isti komentari mojih stričeva i oca: »Vidi, ne ide im pa se moraju reklamirati! Proizvod koji se dobro prodaje, taj ne treba reklamu! Znači, ovaj im propada…« Nekako mi je, dječarcu zanesenu živom slikom, teško bilo vjerovati im, osobito kad bi se pojavio meni omiljeni reklamni crtić s čovječuljkom kojega svi na poslu i doma gnjave i izbezumljuju sve dok ne povuče nekoliko dimova cigarete pa se potpuno smiren, lebdeći, smjesti u prostor prvoga slova naziva cigareta, kao u ležaljku na plaži. Ma… da prvaš propuši!
Dobri moji stričevi i dragi Tatek već dugo su u apartmanima svetoga Petra, a ja – sve više sumnjajući u istinitost njihova marketinškog naučavanja – živim gušen reklamama. Koje, utvaram si, »uopće ne gledam i ne doživljavam«. Posebice one usred filma, koje mi odlično dođu da poobavljam sve važno po nusprostorijama. A najprije i nikad ne ću zapamtiti onu reklamu (zbog koje sam već ohoho puta ispovijedao psovku) koju mi puste na početku tekme uz prvi sudčev zvižduk, jer »trebamo obaviti još obvezu prema sponzorima«, ufff… Ipak razne »cole«, i one s »kokom« i one bez nje, u svim tim godinama reklamiranja nisu propale, čini mi se čak suprotno. Da ne govorim o pivu, jer i moj unuk već je uvjeren da se nogometne utakmice igraju samo zbog piva. Reklame pak koje me neprestance »zaskakuju« s mobitela samo zato što imam debele »papke« kojima umjesto maloga »iksića« stisnem cijeli oglas, priča su za sebe. Samo čekam kad ću u trenutku stišćućeg mahnitanja usput kupiti poneki »BMW« ili makar dobiti onu šljivu koja ne pada…
Pa opet – premda išamaran reklamama kroz sve čega se dirnem, i premda će mi novovjeki »mediolozi« reći da one i protiv moga htijenja utječu na moju »podsvijest« – sve više pomišljam kako su moji stari ipak bili u pravu! Jer danas, kad i »obične vijesti« (a nisu to one nekadašnje jednoumne komunističke?) sve teže skrivaju da su tek puke reklame ove ili one (ne)skrivene sile – ne »smrdi« li to da ono što reklamiraju nezaustavljivo propada? Kad čak i pobačaj, po najnovijem i čedomorstvo (o eutanaziji starčadi da se i ne piše) trebaju svoj reklamni i oglasni prostor u glavnim terminima i vodećim medijima, sve više sam siguran da (nam) se nešto nikako ne uspijeva prodati.
