Među razlozima zašto 25 godina nakon veličanstvene beatifikacije u Mariji Bistrici zagrebački nadbiskup i mučenik Alojzije Stepinac (unatoč ostvarenim svim crkvenim preduvjetima koji uključuju i priznato čudo) još nije proglašen svetim nalazi se možda jedan koji se ne tiče ni politike ni odnosa sa Srpskom pravoslavnom Crkvom ni složenih ekumenskih odnosa Katoličke Crkve s pravoslavljem uopće. Naime, na trenutke se može činiti da sve do današnjega vremena, ali sada na nov način, traje Stepinčeva odluka koju je donio još kao zagrebački nadbiskup: ostati među svojim vjernim patničkim narodom, makar pod cijenu doživotnoga zatočeništva i mučeništva pod komunističkim vlastima u Krašiću.
Drugim riječima, ako je kanonizacija čin kojim pojedini blaženik dobiva čast čašćenja na razini sveopće Crkve, u Stepinčevu se dugogodišnjem zadržavanju na pragu takvoga štovanja može iščitati njegova dosljednost danomu obećanju – ostati među svojima dokle god oni pate od onih od kojih je i on patio.
Stoga i najavljeno okupljanje hrvatskoga vjerničkoga naroda predvođenoga svim hrvatskim biskupima u subotu 30. rujna na Mariji Bistrici, na proslavi 25. obljetnice Stepinčeve beatifikacije, ne pripada redu običnih crkvenih proslava. Crkva koja samo slavi obljetnice bila bi Crkva na umoru, zajednica koja bi grcala u samodostatnosti, a Crkva koja žarko moli uvijek je živa i u narodu u koji je uronjena oživotvoruje živoga Krista. Stoga bi i hodočašćenje do mjesta na kojem je 1998. sv. papa Ivan Pavao II. kardinala Stepinca proglasio blaženim, gdje će na oltaru biti izložene njegove moći kao znak svetačke prisutnosti, moglo baš u sadašnjem izazovnom vremenu za Crkvu i narod, preko molitve, uroditi brojnim blagoslovima.
Mnogi su već osjetili Stepinčev zov u Mariju Bistricu: svoj su dolazak, osim hodočasnika iz mnogih krajeva Hrvatske, najavili i brojni hodočasnici iz Bosne i Hercegovine te hodočasnici hrvatskih katoličkih misija diljem Europe. Marija Bistrica primit će toga dana sve koji se odvaže doći, a utječu se bl. Alojziju, i čija bi zahvala za beatifikaciju i molitva za njegovo proglašenje svetim zasigurno mogla donijeti velike plodove i biti snažnim znakom crkvenoga i narodnoga zajedništva za sadašnje doba.
Kada će kardinal Stepinac biti proglašen svetim još nije poznato. Ta je odluka, jasno, u rukama rimskoga prvosvećenika, ali ne samo njega. Sve što se tiče kanonizacije najprije je Božja stvar i ako Bog dopusti daljnje čekanje – dopustit će. No nije isključeno da će Stepinčeva kanonizacija biti otajstveni znak da je u potpunosti pao bezbožni komunistički režim i njegovi izdanci koji su ga i doveli do smrti, i koji njegov narod sada na drugačiji način još drži u šaci.
Padom Berlinskoga zida kao simbola željezne zavjese doista su u većini zemalja pod komunističkim vlastima stvoreni preduvjeti za oslobođenje od ideologije čije je učvršćenje u društvima plaćeno milijunima ljudskih žrtava. No za razliku od svih drugih zemalja koje su se mogle ubrzano oslobađati utjecaja staroga režima, krvavi obrambeni Domovinski rat u Hrvatskoj bitno je usporio procese tranzicije. Jedino je Hrvatska među zemljama EU-a proživjela iskustvo da je preko noći morala paktirati sa starim i moćnim komunističkim strukturama kako bi se pod srpskom agresijom udruženom sa snagama tzv. JNA izborila za neovisnost. I kad su druge zemlje već dobro zagazile u tranziciju, Hrvatska je u isto to vrijeme, uz još živu komunističku kliku u politici, medijima, kulturi i gospodarstvu, dobila u paketu nove ideologije koje su s njima stvorile nove, za društveno tkivo zloćudne saveze. Oni se skrivaju danas i pod građanskim aktivizmom koji je evoluirao u političke stranke kojima gotovo ništa za što se zauzimao bl. Stepinac nije sveto.
S obzirom na sve što se danas zbiva nije čudo što bl. Stepinac do danas bdije nad (i sa) svojim narodom. Ili baš suprotno: čudo je. Kako mu 30. rujna ne doći zahvaliti!
