KAROLINA ROĐAK IZ PRELOGA: »Maknuli smo mrenu sa svojih duhovnih očiju«

Karolina Rođak: »Vratili smo se na izvore svoje ljubavi kada smo jedno drugomu pred Bogom izrekli ‘da’«
Kako je poticaj vrtićke tete za odlazak na bračni vikend pomogao u preslagivanju životnih prioriteta 46-godišnje Karoline Rođak, volonterke i suradnice župnoga Caritasa u preloškoj župi sv. Jakoba

Župa sv. Jakoba u Prelogu zajednica je s mnogo pastoralnih aktivnosti i još više vjernika laika koji svoje vrijeme neumorno daju i ugrađuju u rad i rast župe. Jedna od njih jest i Karolina Rođak, supruga Dejanu, majka troje djece – Ree od 24 godine, Sare od 17 godina i Davida od osam godina. Volonterka je i suradnica župnoga Caritasa, a svoje slobodno vrijeme stavlja na raspolaganje za sve župne potrebe poput čitanja, čišćenja, posluživanja ili organizacije različitih događaja u župi. Većinu života živi u svojem Prelogu.

Preokret nakon 15 godina rada u struci

Sa suprugom Dejanom aktivna je članica Hrvatske zajednice bračnih susreta, voditelji su zaručničkih tečajeva u Varaždinskoj biskupiji pa svojim svjedočanstvom o braku i obitelji potiču zaručnike na razmišljanje o važnim temama prije braka. Karolina je štovateljica Gospe Schönstattske, Majke Triput Divne, pobožnosti koja svaki mjesec po rukama i nogama štovatelja pohodi i njihov obiteljski dom. Ispunjava ju rad i svaki susret s osobama s invaliditetom i djecom s teškoćama u razvoju u sklopu Caritasa i drugih susreta. Hodočastila je kao volonterka u Lurd s udrugom DUH koja se brine o djeci s teškoćama u razvoju.

Karolina Rođak rođena je 8. lipnja 1979. u Čakovcu, a krštena nekoliko mjeseci poslije u Draškovcu. Osnovnu je školu završila u Prelogu, a srednjoškolsko obrazovanje nastavila u Varaždinu, u medicinskoj školi, smjer zdravstveno-laboratorijski tehničar. Za fakultetsko obrazovanje izabrala je Ekonomski fakultet u Osijeku, dislocirani studij u Varaždinu.

Osjećali smo neku kočnicu, nedostojnost, malenost. Početak pronalaska smisla i obraćenja dogodio se nakon jedne obiteljske tragedije kad je vrtićka teta našega najstarijega djeteta predložila da suprug i ja odemo na bračni vikend

Nakon petnaest godina rada u struci, u laboratoriju za kontrolu kvalitete, odlučila je okrenuti novu stranicu u životu i više se posvetiti obiteljskim obvezama i radu s djecom s teškoćama u razvoju.

»Odrasla sam u skromnoj radničkoj obitelji. Pokojni otac Dragutin Horvat po struci je bio stolar. Nije bilo komada drveta na dvorištu iz kojega on ne bi mogao nešto napraviti. Svaki put kad bi dovezli drva za ogrjev, on bi pola od toga pospremio jer bi mu moglo zatrebati. Bio je dobar, radišan i skroman čovjek, kojega nikad nije mučilo ima li novca u džepu ili ne, ali, kad bi imao, uvijek je pomogao komu je trebalo. Majka Snežana, rođena Rus, rodom je iz Draškovca, maloga sela nadomak Preloga. Po struci je tekstilna djelatnica, a nakon teške bolesti otišla je u mirovinu. Upravo ta bolest oblikovala ju je kao osobu«, otkriva Karolina.

Braći bila druga majka

Njezini su roditelji u prvim godinama bračnoga života živjeli u Draškovcu. »Upravo moji draškovski djed i baka imali su veliku ulogu u mojem vjerničkom životu. Djed Vinko i baka Marija dugo nisu imali djece, što je u ono vrijeme bilo neobično. Mama Snežana bila je izmoljeno dijete kod Majke Božje Bistričke kojoj je djed samozatajno svake godine, nakon što bi rano ujutro namirio blago, sam hodočastio vlakom. Mama Snežana rodila se na blagdan Gospe Snježne. Kao zahvalu djed je dao izraditi pločicu zahvale koja i danas stoji na Bistrici, a za koju smo kao obitelj doznali tek nakon djedove smrti. Baka Marija danonoćno je molila za svoju kćer i njezinu obitelj sa željom da ostanemo na Isusovu putu. Svake nedjelje kad bismo došli k njoj, pažljivo bi upitala: ‘Jeste li bili na misi?’

S mojih šest godina kao obitelj smo se preselili u Prelog, rodno mjesto tate Dragutina, gdje smo kupili staru trošnu kućicu u kojoj smo započeli svoj samostalni obiteljski život. Naši su roditelji blagoslovljeni s nas četvero djece: Vjeranom, Margaretom, Sebastijanom i mnome. Baka Marija znala je reći kako je to plod njezinih molitava. Svi četvero imamo svoje obitelji i živimo u lijepom malom Međimurju. Kao najstarija od četvero djece obitelji Horvat često sam se brinula za mlađu braću i pomagala majci u svim kućanskim poslovima, dok je otac Dragutin zarađivao za kruh svagdašnji u Njemačkoj. Braća su mi znala reći kako sam im bila kao druga mama«, govori Karolina Rođak.

Za plod obraćenja – zaslužne bakine molitve

»Naša je obitelj bila tradicionalno vjernička, odlazilo se u crkvu za velike blagdane, no ništa više od toga. Zato i volim naglasiti da su za plod mojega obraćenja zaslužne bakine molitve. Upisujući srednju školu, nisam bila sigurna u svoj životni poziv. No, realno, malo tko nakon 8. razreda zna čime se želi baviti u životu.

»Da bi svećenik mogao živjeti svoje poslanje, važno je da bude više svećenik i duhovnik, a manje ekonomist, upravitelj«

Uvijek sam osjećala poziv pomagati ljudima koji su mi se našli na putu. Pokazalo se da je medicinska škola odličan izbor. Nakon srednje škole željela sam se iskušati u nečem drugom pa je izbor pao na Ekonomski fakultet. Vrijeme srednjoškolskih dana za mene je bilo razdoblje različitih propitkivanja, ali i svojevrstan ‘miks’ radosti i žalosti. Odrastala sam u obitelji koja je često jedva spajala kraj s krajem, ponajviše zbog očevih problema s alkoholom. Takvo djetinjstvo u meni je pobudilo snažnu potrebu za sigurnošću i stabilnošću. Često sam maštala da moj budući suprug bude osoba od povjerenja, netko tko bi meni i našoj djeci mogao pružiti osjećaj zaštite i materijalne sigurnosti. Željela sam život u kojem se ne bismo trebali brinuti hoćemo li imati novca za užinu u srednjoj školi ili za daljnje školovanje.«

A onda je u njezin život ušao njezin sadašnji suprug – Dejan, kojega Karolina opisuje: »Moja srodna duša, srce moga srca, dečko iz mojega susjedstva, koji je bio sasvim blizu i s kojim sam se na trenutak mimoišla.«

»Bio je cijelo vrijeme tu i strpljivo čekao da ja odrastem, sazrijem u svojim traženjima. Naši prvi susreti bili su u našoj crkvi sv. Jakoba kad bih krišom uhvatila njegov pogled na malom korošu. Predosjećala sam da Božek ima velike planove za nas dvoje. Sjećam se dana našega vjenčanja. Cijeli tjedan prije sudbonosnoga dana padala je kiša. Osjećala sam se tužno, žalosno. No toga dana zasjalo je prekrasno sunce. Naš tadašnji župnik Antun Hoblaj rekao je tada kako je i nebo zasjalo za nas i da je to veliki znak s neba«, kaže naša sugovornica.

»Vratili smo se na izvore svoje ljubavi«

Karolina Rođak kaže kako prvih godina njihova bračnoga života nisu bili toliko aktivni u crkvi. »Osjećali smo neku kočnicu, nedostojnost, malenost. Početak pronalaska smisla i obraćenja dogodio se nakon jedne obiteljske tragedije kad je vrtićka teta našega najstarijega djeteta predložila da suprug i ja odemo na bračni vikend. Rekla je da je to vikend koji ćemo pamtiti cijeli život i da nakon toga vikenda više ništa ne će biti kao prije. I nije lagala. Zaista, nakon našega bračnoga vikenda mnoge su stvari sjele na svoje mjesto. Vratili smo se na izvore svoje ljubavi kada smo jedno drugomu pred Bogom izrekli ‘da’.

Spoznali smo da je ljubav odluka, svaki dan, i da se za ljubav uvijek isplati boriti. Pogotovo kad je najteže. Posložili smo svoje životne prioritete: Bog i supružnik, a tek onda djeca. Jer djeca su nam samo posuđena, ona odu svojim putom i tako to mora biti. Upoznali smo tri kraljevska puta: molitvu, dijalog i bračno darivanje. Maknuli smo mrenu sa svojih duhovnih očiju i postali smo više otvoreni poticajima Duha Svetoga. Otada se lakše uključujemo u aktivnosti koje su stavljene pred nas. Važna nam je svakodnevna obiteljska molitva i zajedništvo za obiteljskim stolom. Važno nam je zajedničko nedjeljno euharistijsko slavlje. Danas često znam osluškivati poticaje Duha Svetoga kroz molitvu, misu i duhovne pjesme. No jako je važno zastati i svaki rad i djelo predati Gospodinu u ruke. Ujutro, kad sjednem za volan, dodirnem krunicu i velim: Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni, da svaka moja misao, riječ i djelo s Tobom započne i s Tobom završi. I dan može početi«, rekla je Karolina Rođak.

Trebamo jedni druge
S obzirom na aktivnosti koje smo posljednjih godina imali u našoj župi, a i sada s novim župnikom dr. Kristijanom Kuharom, zaključujem da je Crkva živa onoliko koliko su živi i aktivni svećenici i laici koji u njoj žive i djeluju. Angažiranost svećenika od neprocjenjive je vrijednosti, no da bi on mogao biti angažiran i ostvariti svoje ideje, potrebno je da oko sebe ima vjernike laike koji su otvoreni poticajima Duha Svetoga. Da bi svećenik mogao živjeti svoje poslanje, važno je da bude više svećenik i duhovnik, a manje ekonomist, upravitelj, analitičar, restaurator i slično. Upravo laici imaju važnu i nezamjenjivu ulogu u životu župne zajednice. Trebamo jedni druge u svakodnevnim običnim stvarima. Pozvani smo više moliti jedni za druge, a manje kritizirati jedni druge. Također, trebamo imati više hrabrosti pristupiti svećenicima jer su oni, kako je netko rekao, poput frižidera: izvana možda djeluju hladno, ali kad ih bolje upoznamo, otkrijemo bogatstvo plodova koje u sebi nose.