Svjetska je javnost odahnula primivši vijest o prošlotjednom potpisivanju primirja između Azerbajdžana, Armenije i Rusije, kojim su prekinuti oružani sukobi u azerbajdžanskoj regiji naseljenoj većinskim Armencima – Gorskom Karabahu. Tako je po tko zna koji put utihnulo oružje u dosad diplomatski i politički neriješenom području Zakavkazja, na granici između Europe i Azije. No na zemljopisnoj karti nalazi se više takvih, uvjetno rečeno, trusnih i nemirnih područja u kojima stanovništvo, nažalost, živi u stalnoj neizvjesnosti i napetosti zbog moguće eskalacije oružanoga sukoba. Svakako je potrebno s motrišta općeljudske i kršćanske solidarnosti spomenuti barem neka od njih unatoč zemljopisnoj udaljenosti te se spomenuti i katoličkih zajednica, koje su često maleni i pomalo zaboravljeni udovi jednoga Kristova tijela – Crkve.
U tom smislu u Gruziji, jednoj od 15 država nastalih raspadom Sovjetskoga Saveza, koja graniči s Rusijom te na jugu s Turskom, Armenijom i Azerbajdžanom, čak dvije regije, Abhazija i Južna Osetija, kao da su na bačvi baruta. Tamošnji su lokalni politički vođe uz izravnu vojnu pomoć Rusije proglasili neovisnost od Gruzije, a ubijeno je ili protjerano oko 230 – 250 tisuća Gruzijaca iz Abhazije te 23 tisuće iz Južne Osetije.
Abhazija, gruzijska regija na istoku zemlje s oko 250 tisuća stanovnika, proglasila je neovisnost i državnu samostalnost 23. srpnja 1992. nakon dvogodišnjega ratnoga sukoba te oformila središnje državne institucije u glavnom gradu Suhumiju. Republiku Abhaziju, površine 8320 km2, nije priznala međunarodna zajednica, no to su zbog geostrateških i političkih interesa učinile jedino Rusija, Nikaragva, Vanezuela i Nauru te također međunarodno nepriznate Južna Osetija i Pridnjestrovlje. Ugovorom o savezništvu i strateškom partnerstvu potpisanom u studenom 2014. s Rusijom, Abhazija se gospodarski, politički i vojno potpuno uklopila u rusku zonu utjecaja, pri čemu je tijekom tri sljedeće godine dobila pomoć u iznosu od 270 milijuna američkih dolara. Abhazi čine nešto više od 50 posto stanovništva, slijede Armenci s oko 18, Gruzijci sa 18, Rusi s nešto više od 9 posto i ostali, a službeni je jezik abhaški i ruski. Pravoslavnih je kršćana 75 posto, sunitskih muslimana 10 posto i pripadnika ostalih vjerskih zajednica 15 posto. Teško je točno odrediti broj malobrojnih i razasutih katolika na tom području budući da ih u cijeloj Gruziji prema statističkim podatcima ima tek oko 37 tisuća, što je oko 0,8 posto stanovništva, ali prema službenim abhaškim izvješćima stotinjak katoličkih vjernika, Armenaca i Poljaka, čini vjerničku zajednicu u Suhumiju, kao što je spomenuto, glavnom i najvećem gradu tamošnje regije s oko 60 tisuća stanovnika. Za njih se, prema nekim novinskim izvješćima, pastoralno skrbi svećenik Jerzy Pillas, očito poljskoga podrijetla, kao i za osamdesetak vjernika u gradiću Gagri na obali Crnoga mora, u kojem je nešto manje od 8000 stanovnika. On također posjećuje i malenu katoličku zajednicu u Pitsundi, gradiću 25 km južno od Gagre poznatom po pravoslavnoj katedrali sv. Andrije iz 10. stoljeća. Katolički vjernici u Abhaziji administrativno pripadaju Apostolskoj administraturi Kavkaza, osnovanoj g. 1993., koja obuhvaća Gruziju, Armeniju i Azerbajdžan, sa sjedištem u Tbilisiju, glavnom gradu Gruzije. Trenutačno je vodi 66-godišnji biskup Giuseppe Pasotto rođen u talijanskom mjestu Bovoloneu, član redovničke zajednice stigmatina, koju je osnovao u Veroni u Italiji g. 1816. sv. Gaspar Louis Bertoni. Abhaške su vlasti g. 1994. vratile katolicima u Suhumiju crkvicu sv. Šimuna Kanaanca, sagrađenu još g. 1908., ali oduzetu od sovjetskih vlasti 1921. i pretvorenu u arhiv, pa je tako započelo novo razdoblje malene, ali vrlo žive tamošnje katoličke zajednice, koja je uspjela ustrojiti čak i župni Caritas.
Južnu Osetiju, de facto neovisnu republiku na sjeveru Gruzije, s tek nešto više od 55 tisuća stanovnika, nije priznala ni jedna međunarodna organizacija poput UN-a, EU-a, OSCE-a i dr., ili države u svijetu osim spomenutih u slučaju Abhazije. Neovisnost od Gruzije i državnu samostalnost proglasila je u rujnu 1991. i sačuvala ju je nakon napada gruzijskih vojnih snaga u kolovozu 2008. i izravne intervencije Rusije. Usputno vrijedi spomenuti da je sukob Rusije i Gruzije oko Južne Osetije poseban jer je to prvi slučaj nakon Drugoga svjetskoga rata u kojem je jedan većinski pravoslavni narod zaratio protiv drugoga pravoslavnoga naroda. Prijestolnicom je proglašen najveći grad Chinvali s nešto više od 30 tisuća stanovnika, koji se nalazi na rijeci Liahvi oko 100 km sjeverozapadno od gruzijskoga glavnoga grada Tbilisija, a službeni su jezici osetski i ruski. Većina se stanovništva na vrlo brdovitu području bavi poljoprivredom, živi u velikim ekonomskim problemima i neizvjesnoj političkoj budućnosti. Malobrojni katolici nastanjuju i tu gruzijsku pokrajinu, no vrlo je teško doći do konkretnijih podataka o njima. Službeno o njima se skrbi spomenuta Apostolska administratura Kavkaza, ali konkretnijih podataka o njihovim organiziranim zajednicama u tamošnjim većim mjestima kao što su Chinvali, Kvaisi, Mleta, Kurta, Pasanauri, Akhalgori, Dusheti i dr. zasad nema.
Pridnjestrovska Moldavska Republika ili kraće Pridnjestrovlje, a spominje se i pod nazivom Transnistria, dio je Moldavije smješten uz lijevu obalu rijeke Dnjestre, uz granicu s Ukrajinom. Usko područje, koje zauzima 17 posto teritorija Republike Moldavije, većinom naseljeno Rusima i Ukrajincima, samostalnost je proglasilo u rujnu 1990. i u njemu živi nešto više od 600 tisuća ljudi. Moldavske su vlasti oružano pokušale g. 1991. vratiti taj dio svoga teritorija, ali su pridnjestrovske pobunjeničke skupine bile potpomognute jakim ruskim snagama pa je kratki vojni sukob g. 1992. završio bez pobjednika, zacementiravši status quo. Potpisano je i primirje po kojem središnja moldavska vlada u Kišinjevu nema apsolutno nikakav utjecaj na tom području. Mnogi Pridnjestrovlje s razlogom smatraju »područjem zamrznutoga sukoba« jer je stalni uzročnik nestabilnosti cijele regije, ne samo zbog neriješenoga diplomatsko-političkoga statusa (ni jedna država svijeta i međunarodna organizacija nije priznala tamošnju vlast), nego i zbog organizirane trgovine oružjem, koje se izvozi u Abhaziju i Južnu Osetiju. Naime, Rusi su ga tamo nakon povlačenja ostavili u silno velikim količinama; neki vojni analitičari spominju čak 40 tisuća tona. Uspješno se također krijumčari gorivo, alkohol i duhan namijenjeni tržištu okolnih zemalja. Službeni jezici u Pridnjestrovlju su moldavski, ruski i ukrajinski, a glavni je grad Tiraspol s oko 160 tisuća stanovnika.
Prema statističkim podatcima katolika je u cijeloj Moldaviji oko 20 tisuća, koji čine približno tek 0,6 posto ukupnoga stanovništva. Organizirani su u samo jednu biskupiju sa sjedištem u glavnom gradu Kišinjevu koju vodi biskup Anton Kosa. Rođen je u rumunjskom selu Valea Mare, za svećenika je zaređen g. 1989. u katedrali biskupije Iasi, za biskupa 2000. u rimskoj bazilici sv. Patra, a već je sljedeće godine imenovan biskupom Kišinjeva. Prema službenoj mrežnoj stranici biskupije u Moldaviji trenutačno djeluje 26 biskupijskih i redovničkih svećenika i jedan stalni đakon, a u pastoral su uključene dvije muške i sedam ženskih redovničkih zajednica.
Kišinjevska biskupija skrbi se i za katolike u Pridnjestrovlju, koji se okupljaju u šest župa i jednoj filijali, sabrani u transnistrijski dekanat, čije je sjedište u Ribnici. Ukupno osam svećenika djeluje u župi Uzvišenja sv. Križa u Benderu, sv. Kajetana u Raškovu, sv. Marte u Slobodi – Raškovu, sv. Josipa u Ribnici, iz koje se opslužuje i filijala u Ivanovki, sv. Trojstva u Tiraspolu (dvojica isusovaca) i Rođenja Blažene Djevice Marije u Grigorovki (dvojica biskupijskih svećenika). Liturgijska se slavlja održavaju na ruskom, poljskom, ukrajinskom i engleskom jeziku. Od tamošnjih katoličkih crkava svakako vrijedi spomenuti onu sv. Kajetana u Raškovu, izgrađenu u 16. stoljeću, kada je sjeverno Pridnjestrovlje bilo dio Krune poljskoga kraljevstva. Ona je proglašena kulturnim zaštićenim spomenikom i trenutačno se temeljito obnavlja.
