Prema nekim procjenama oko pola milijuna hrvatskih građana izravno je ili neizravno pogođeno posljedicama ovisnosti o kocki i igrama na sreću. U posljednjih nekoliko godina dogodio se porast onih koji traže liječenje od te ovisnosti. Da je kocka problem koji sve više razara hrvatsko društvo prepoznali su i hrvatski biskupi, koji su na zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije u travnju upozorili, uz ostalo, i na nedostatnu zaštitu djece i mladih. Posebno su mislili na agresivnost reklama za klađenje i igre na sreću. U sklopu nekoliko crkvenih visokoškolskih ustanova održano je nedavno i nekoliko simpozija o problemu kocke.
Problem »nevidljive ovisnosti«
Sugovornik Glasa Koncila je dr. Luka Maršić, vodeći hrvatski adiktolog koji se bavi ovisnostima više desetljeća. Jedan je od pokretača Kluba ovisnika o kocki 2007. godine, u koji je uključen i danas, te je susreo tisuće sudbina pojedinaca i njihovih obitelji koje su nosile breme te »nevidljive ovisnosti«. Nevidljive jer se, kako je napomenuo sugovornik, s jedne strane o tom problemu nedovoljno govori u javnosti, a s druge strane riječ je i o ovisnosti koja je dugo nevidljiva i na svakodnevnoj razini, među onima koji pojedinca koji kocka čak i blisko poznaju. Sve dok ne dođe do nerješivih problema poput nagomilanih dugova.
Jedan od protagonista borbe protiv ovisnosti o kocki i igrama na sreću treba biti država, smatra dr. Maršić, premda ona zasad ubire znatan dio sredstava upravo od oporezivanja igara na sreću. Treba postaviti strožu regulaciju, odrediti granice dopuštenoga ponašanja kada je riječ o kocki, posebice u kontekstu mladih kojima je preko interneta dostupna tzv. online-kladionica i kockarnica»Nije iznenađujuće što je i Katolička Crkva odlučila progovoriti o problemu kocke. Jasno je da taj problem razara naše društvo i da Crkva to prepoznaje kao duhovni problem. Međutim, tu se trebamo vratiti i na ono što je Crkva još odavno nazvala grijehom struktura. Naime, u problem kocke nisu uključeni samo kockar i oni koji nude igru na sreću, tu je puno više prisutnih ‘igrača’. Slika je puno šira i cijelo društvo mora preuzeti odgovornost za rješenje toga problema. Ako mi kao pojedinci ili kao društvo općenito šutimo o tom problemu, i mi smo dio te grješne strukture«, upozorava dr. Maršić. »Kocka je suvremeno idolopoklonstvo. A ono nikada ne donosi ništa dobroga. Zapravo, ono u sebi nosi stalnu ‘pseudopsihotičnost’ koja je posljedica vezivanja uz nešto što je nestvarno«, dodaje zagrebački psihoterapeut.
Priređivači igara na sreću i sponzorstva športskih natjecanja
Sugovornik Glasa Koncila smatra da jedan od protagonista borbe protiv ovisnosti o kocki i igrama na sreću treba biti država premda ona zasad ubire znatan dio sredstava upravo od oporezivanja igara na sreću. Treba postaviti strožu regulaciju, odrediti granice dopuštenoga ponašanja kada je riječ o kocki, posebice u kontekstu mladih kojima je preko interneta dostupna tzv. online-kladionica i kockarnica.
»Kao i u svim drugim stvarima koje mogu postati problematične, potrebne su jasne granice. Znamo da automobil ne može voziti dijete od četrnaest godina, baš kao što su alkohol i cigarete zabranjene djeci te dobi. U ‘igri’ oko ovisnosti o kocki oni koji postanu ovisni zapravo su zadnja instanca. Premda sve počne od pojedinca – od onoga koji je ušetao u kladionicu ili kockarnicu. Ili, kao u drugim ovisnostima, od jedne, dvije ili tri čaše alkohola«, podsjeća dr. Maršić. »Belgija i Island uveli su takva pravila. Netko tko priređuje igre na sreću, primjerice, ne može samo tako biti sponzor ili nositelj športskih natjecanja, što je slučaj trenutačno u Hrvatskoj«, napominje dr. Maršić.
Potrebna je i filozofska i sociološka perspektiva
Osim medicinske i pravne dimenzije borbe protiv ovisnosti o kocki, dr. Maršić ističe da u cjelokupnom problemu treba u obzir uzeti i filozofsku i sociološku perspektivu. Nakon niza znanstvenih radova u domaćim i međunarodnim publikacijama iz područja adiktologije spomenutu »socio-filozofsku« perspektivu zauzeo je u svojoj knjizi »Knjiga oporavka 55«, čiji je rukopis u procesu pripreme za tisak. »Rastu problema ovisnosti pridonosi i društveni kontekst u kojem živimo, postmodernizam i neoliberalizam koji jačaju od šezdesetih. To je društvo koje stvara privid neograničenih mogućnosti. A kada se te mogućnosti ipak ne ostvare, događaju se frustracije, koje se potom ‘ublažavaju’ ponašanjima koja prerastaju u ovisnosti, kao što je kocka«, pojašnjava sugovornik.
Kako se takvo suvremeno društveno ozračje »pretače« u problem ovisnosti o kocki, zagrebački psihoterapeut objašnjava: »Dijete lagano ulazi u igru, ali i lagano izlazi iz nje. Kod odraslih je drugačije – oni lagano ulaze u igru i teško izlaze iz igre. Jer oni vide i kontekst u kojem se igra događa, a u tom kontekstu oni preko igara na sreću žele kompenzirati ono što im nedostaje ili što misle da im nedostaje. To konkretno znači da ako netko zarađuje tisuću eura, a plaća dolazi svakih 30 dana, on može stvoriti iluziju da će u kladionici ili kockarnici zaraditi deset puta toliko, i to u samo nekoliko trenutaka. A ne će, to je samo privid. Zato odrasli teško izlaze iz takve igre«, napominje dr. Maršić.
Suočavanje s ovisnošću kao »karcinomom duše«
»Suvremeno društvo napravilo je od pojedinca ‘homo ludensa’ – čovjeka igre. Kod kockara se događa jedan paradoks – tražeći sreću, on je izgubio radost. Sreća se može teško podijeliti s drugima, no radost je ono što čovjek može podijeliti. Uostalom, tu se vraćamo i na vjersku dimenziju naše katoličke, kršćanske vjere. Evanđelje donosi radost. A ta je radost danas bačena u drugi plan«, smatra sugovornik.
Kada se u razgovoru sa svojim pacijentima susreće i s njihovim obiteljima, nakon više recidiva često od roditelja primjerice može čuti: »Ja ću njega izbaciti iz kuće.« Kao psihoterapeutu, napominje, najteže mu je postići da članovi obitelji postanu svjesni da su ovisnosti – premda je u njima i odgovornost pojedinca – zapravo »karcinom duše«, a takvoga se člana obitelji ne može odbaciti, izbaciti na ulicu, zaključuje dr. Maršić.
Što o kocki kažu oni koji se s kockom bore?
