KOMU JE POTREBAN DUHOVNIK? Oblici duhovnoga praćenja

Snimio: B. Čović

Duhovno praćenje pomoć je osobama da se otvore Duhu i prepoznaju njegovo djelovanje u svom životu te slijede njegove poticaje. Svaka je osoba original i stoga ima svoj specifičan hod k Bogu. Zadaća je duhovnoga vođe odnosno pratitelja ne da osobe koje mu pristupaju prilagođava svojim shvaćanjima i svojim načinima, nego da prepozna putove Božje i da tim putovima usmjerava povjerene mu osobe.

Oštra kritika

Duhovnim vođama koji to zaboravljaju sv. Ivan od Križa upućuje oštru kritiku: »Neka ti duhovni vođe razmisle da glavni djelatnik, vođa i pokretač duša nisu oni, nego je to Duh Sveti koji nikad ne napušta brigu o dušama; i da su oni samo oruđe da ih upute prema savršenosti putom vjere i božanskoga zakona, prema duhu što ga Bog daje svakoj pojedinoj duši.«

Ne postoji jedinstven oblik duhovnoga praćenja, nego različite situacije i duhovna stanja u kojima se nalaze pojedinci nameću i različite oblike duhovne pomoći. Stoga se može govoriti o povremenom, trajnom i intenzivnom duhovnom praćenju.

Ne postoji jedinstven oblik duhovnoga praćenja, nego različite situacije i duhovna stanja u kojima se nalaze pojedinci nameću i različite oblike duhovne pomoći. Stoga se može govoriti o povremenom, trajnom i intenzivnom duhovnom praćenju.

Povremeno duhovno praćenje obavlja se za vrijeme duhovnih vježba i duhovnih obnova, a služi za upoznavanje nove etape životnoga puta kojim treba krenuti ili se pak učvrstiti.

Trajno duhovno praćenje temelji se na većem stupnju međusobnih odnosa. To je trajni, stalni odnos. Osoba koja teži za duhovnim napretkom povjerava se osobi koju smatra kompetentnom i iskusnom za duhovnu pomoć i savjet. Penitent (praćeni) povjerava cjelokupno svoje stanje, cijeli svoj život. Najčešće su to jednomjesečni susreti u kojima se događa razgovor sa sakramentom pomirenja ili bez njega.

Ohrabriti i osokoliti

Intenzivno duhovno praćenje događa se u situacijama kada osoba doživljava nadahnuća da mora krenuti nekim novim putom (posao, zvanje) ili kad se nađe u nekoj krizi pa ne zna kamo i kako dalje; zatim u trenutcima velikoga duhovnoga zamaha, kada npr. Bog jače zahvati u dušu neke osobe, i ona osjeća da mora promijeniti svoj način života, mora se nesebično darovati Bogu, ali ne zna kako, i tada joj treba dati svjetla, jer bez duhovnoga vođe osoba se može u takvim situacijama dati zavesti od euforičnoga stanja pa napraviti nešto što je nerazborito. Potreban joj je netko tko će je malo takoreći prizemljiti, ohladiti, staviti u realne okvire… Također osobe sklone strahu i nesigurnosti (pesimizmu i defetizmu) često se ne usude krenuti za onim na što ih Bog zove. Stoga ih duhovni vođa treba ohrabriti i osokoliti, uvjeriti ih da »sve mogu u onome koji ih jača«.

Osim navedenih oblika duhovnoga praćenja može se govoriti i o sakramentalnom duhovnom vodstvu, koje je uvijek povezano sa sakramentom pomirenja.

IZVORGlas Koncila br. 11/2020.
Prethodni članakINTERVJU S KONZULTANTOM LAWRENCEOM CHONGOM O EKONOMIJI ZAJEDNIŠTVA KOJA SE TEMELJI NA KULTURI DAVANJA Da se okonča nedostatak dobara, ali i dostojanstva
Sljedeći članakSVETI JOSIP I OTČINSTVO DANAS Uloga otca kao vjernika u obitelji