»Postoji jedno zlo … koje se ne bi smjelo prešućivati, nego ga treba stalno javno napadati, a to je korupcija jezika… No kritičar koji se tim zlom bavi mora ga napadati na njegovu izvoru, koji nije u književnim djelima, nego u zlouporabi jezika od strane čovjeka na ulici, novinara, političara, itd.« napisao je Wystan Hugh Auden (1907. – 1973.), američki pjesnik, u knjizi »Slikarova ruka« (The Dyer’s Hand). Riječi su moćna stvar: »Smrt i život u vlasti su jeziku, a tko ga miluje, jede od ploda njegova«, govori Sveto pismo. A i Isus upozorava: »ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.«
Češki je političar i književnik Vaclav Havel (1936. – 2011.) 1978. u izvrsnom eseju pod naslovom »Snaga bespomoćnih« napisao da se govor ideologije postupno pretvara u »svijet pojava, puki ritual, a formaliziran jezik (!) biva lišen semantičkoga doticaja sa stvarnošću, pa se pretvara u sustav obrednih znakova, koji zamjenjuju stvarnost pseudostvarnošću«. I george Orwell (1903. – 1950.) u romanu »Životinjska farma« pokazuje, opisujući iznimno slikovito komunizam, da je moguće jezik primijeniti kao sredstvo za manipulaciju i obmanu. U romanu »1984.« pokazuje kako se jezikom može manipulirati u određenom društvu i pokušava prikazati značajke (zlo)uporabe jezika. U oba romana Orwell pokazuje košmar situacija u kojima se metodama komunikacije i izopačenja jezika može spriječiti shvaćanje stvarne, objektivne istinitosti određenoga događaja ili sadržaja te na taj način ljudski um dovesti na mrežu nestvarnoga.
Književnik Clive Staples Lewis (1898. – 1963.), laički teolog i kršćanski apologet, hrvatskoj javnosti poznat, među ostalim, po romanima »Kronike iz Narnije« i »Ukidanje čovjeka«, još je prije 70 godina pisao da korupcija jezika vodi neumitno do korupcije razuma i savjesti. Njemački katolički filozof Josef Pieper (1904. – 1997.) napisao je knjigu »Zlouporaba jezika, zlouporaba moći« tvrdeći: »Šira je javnost svedena na stanje u kojem ljudi ne samo da ne mogu doznati istinu, nego je čak i ne traže jer se zadovoljavaju obmanama i trikovima, koji usmjeruju njihova uvjerenja, i zadovoljna je izmišljenom stvarnošću stvorenom po nacrtu zlouporabe jezika.« A još je John Locke (1632. – 1704.) rekao: »Jezik je snažna veza koja drži društvo zajedno.«
Danas korupcija jezika, općenito uzevši, djelotvorno uništava vezu koja drži društvo zajedno. Za to postoji nekoliko razloga, ali svi oni imaju zajednički cilj: »zatamniti istinu i uzdrmati ljudska prava«, kako je govorio John Locke. Čini se da danas korupcija jezika, o kojoj su pisali Havel i Orwell, i to ponajprije zahvaljujući medijima, okružuje ljude zapadne civilizacije više nego ikad prije. A još je u 19. stoljeću veliki danski filozof Soren Kierkegaard (1813. – 1855.) rekao nešto što je danas još aktualnije: »Postoji mnogo veća potreba za društvima s totalnim suzdržavanjem od čitanja novina nego za društvima sa suzdržavanjem od pijenja alkohola.«
Danas je vrlo uočljiva činjenica da su, nažalost, neke riječi, koje se izravno odnose na čovjeka, postale korumpirane i pomalo besmislene. U tom smislu posebice odskače nekoliko riječi. Tipičan je primjer riječ (pojam) »obitelj«, čijim se izricanjem ništa sadržajno ne iskazuje jer se više ne podrazumijeva samorazumljivim da tipičnu obitelj sjedinjeni u braku čine muškarac i žena zajedno sa svojom djecom. Mnoga zakonska rješenja u zapadnoj civilizaciji prepoznaju aranžmane u kojima kao »obitelj« figuriraju i dva muškarca, dvije žene, dvije žene i muškarac, dva muškarca i žena, a nejasno je što će se još pojaviti pod tim, sada fluidnim, pojmom. Međutim, ako te nove ljudske strukture mogu biti toliko fluidne i promjenjive, onda se postavlja pitanje što uopće znači riječ »obitelj« i čemu ona uopće danas služi? Ne postoji više način kako prosuđivati pravu vrijednost i važnost riječi »obitelj« jer svaki je »aranžman« jednako vjerodostojan.
Slično se događa i s pojmom »ženidba« (sklapanje braka). Ne tako davno izricanjem te riječi pretpostavljala se uspostava sakramentalne i/ili civilne zajednice između muškarca i žene. Danas to više nije slučaj jer »pravno« gledajući sad postoje i istospolna sklapanja braka. To bi značilo da brak nije tvorevina prirode ili prirodnoga zakona ili metafizike, nego je ono što pojedini ljudi žele i zakon za njih predviđa. Na taj način postavlja se uvjerenje da je brak čista ljudska konstrukcija u srcu društvenoga života. Ako je brak puka konstrukcija, onda je obitelj jednostavno skupina ljudi koji pristaju da se povežu jedni s drugima i što god statusni zakon određuje. Ilustrativan je primjer odluka guvernera Kalifornije Jerryja Browna kojom je 2014. potpisao zakon iz kojega su uklonjeni termini »suprug« i »supruga«, a uvedena je sintagma »bračni drug(ovi)«. Opravdano je pitanje hoće li sljedeći korak biti i zamjena riječi »majka« i »otac« s »roditelj 1« i »roditelj 2«, a i pitanje je nije li poligamija daleko od toga da bude pravno priznata i regulirana u smislu ženidbe? Uostalom: zašto i ne, slijedi li se današnja »progresivna« (!) logika? Nijekanje tradicionalne obitelji upisano je u plan svih revolucionarnih utopija.
U kategoriju tih riječi ulazi i sintagma »prekid trudnoće«. »Baš u slučaju pobačaja bilježi se širenje određene dvosmislene terminologije, kao što je ‘prekid trudnoće’, koja joj nastoji skriti pravu narav i ublažiti je u javnom mnijenju«, navodi papa Ivan pavao II. u enciklici »Evanđelje života« pa nastavlja: »Možda je sam taj jezični fenomen znak uznemirenosti (!) savjesti.« Prelazi se olako preko činjenice da »od časa oplodnje jajašca započinje život«, odnosno da je već tada u pitanju ljudsko biće, koje »nikada ne će postati ljudsko ako nije bilo već tada«, kako kaže papa. Što se pobačaja tiče, lijevo orijentirane skupine i neoliberali imaju dva neprijatelja: nerođenu djecu i njihove zaštitnike, odnosno aktiviste za zaštitu nerođene djece (tzv. »prolife aktiviste«). Stoga uz spremno sudioništvo sekularnih medija, koji su na zapadu, pa i u Hrvatskoj, većina, ljevičari čine sve što je moguće da uz dehumanizaciju nerođenih (obezvrjeđivanih kao puki sadržaj uterusa, potencijalni život, itd.) obezvrijede i borce za zaštitu nerođenih (označenih kao osobe pune mržnje, zli kao kuga, protivnici prava žena i slobodnoga izbora, itd.).
Drugi tipični i vrlo česti slučajevi korupcije jezika jesu tendenciozna i neopravdana uporaba riječi kojima se nastoji obezvrijediti i napasti nečije mišljenje, odnosno svjetonazor. U tom smislu rabi se riječ »rasist«. Rasistom se vrlo olako »postaje«: dovoljno je da se netko ne slaže s tuđim stajalištem, najčešće s tzv. »progresivnim« lijevim sekularnim svjetonazorom, bez obzira što je u sučeljavanju riječ o stajalištima i sadržajima koji nemaju nikakve veze s rasnom problematikom. To je gotovo redovito, primjerice, slučaj kad se iznose određena mišljenja i sumnje u svezi s pitanjem prava istospolnih zajednica koji se ne sviđaju pojedinim nevladinim civilnim organizacijama.
Sličnu sudbinu doživljava i riječ »mržnja«, koja se rabi za označavanje neprijateljstva, odbojnosti i gađenja, bilo to opravdano ili ne, u odnosu na nečija stajališta. Oni koji, primjerice, javno brane tradicionalni brak, mogu od sekularizirane javnosti očekivati da će biti označeni mrziteljima, osobama punim predrasuda, homofobima, odnosno iracionalnim teokratima. Pokuša li tko, u skladu sa svojim životnim uvjerenjima, iznijeti svoje argumente glede braka samo kao zajednice muškarca i žene, dobit će odgovor da ti argumenti nisu racionalni, odnosno da takva motrišta može izricati samo osoba obuzeta nerazumnom mržnjom.
Vrlo se spremno dodjeljuju i etikete »homofob«, a sve to, zapravo, da bi se blokirala i isključila bilo kakva rasprava. Riječ »mržnja« nosi vrlo snažan negativan naboj: čovjek optužen za mržnju biva odmah guran u ulogu »zloga«, a onaj tko za napad rabi tu riječ uzurpira si ulogu čuvara ljubavi i humanosti. A gotovo postoji konsenzus, sudeći po medijima, da mrziti mogu samo konzervativne i desno orijentirane osobe i skupine. Kao jedna od snažno korumpiranih riječi iz te skupine je i riječ »fašizam«, koja se olako poteže, a i to posebice često čini ljevica zbog izražavanja, ismijavanja i prijekora nečijih svjetonazora. Fašizam kao pojam postao je gotovo beskorisna riječ, koja služi uglavnom za napadanje i izricanje uvrjeda. Vrlo se ležerno dobacuje glede mnogih stajališta i svjetonazora samo zato što se nekomu kritičaru oni ne sviđaju i prema njima osjeća odbojnost. Često se ljudi koji se drže tradicionalnoga vjerskoga svjetonazora proglašavaju fašističko-autoritativnim osobama. Zloupotreba te važne riječi potkopava njenu pravu vrijednost kao vrlo sadržajnoga pojma, koji se odnosi na stvaran društveni fenomenom i čiji duh, čini se, živi još i danas u nekim zemljama svijeta. U tom pogledu ilustrativna je, primjerice, tvrdnja nekih tzv. nevladinih organizacija u Hrvatskoj da je podizanje žičanih ograda i zidova na pojedinim državnim granicama zbog sprječavanja ulaska ilegalnih migranata, primjerice u slučaju Mađarske i Slovenije, zapravo fašizam (!). Podizanja ograda, možda, i zaslužuju kritiku, ali ih se ne može ocjenjivati kao fašizam. Ilustrativne su i optužbe kojima se netko proglašava »ksenofobom«, čak i zbog dobronamjernoga razmišljanja, koje nije temeljeno na iracionalnom strahu prema strancima, nego na vrlo opravdanoj zabrinutosti glede migracijskih pojava, koje sve više sliče na opću seobu naroda.
Sve prethodno rečeno zapravo je modus operandi ljevice. Korupcija jezika može vrlo lako obmanjivati ne samo čovjekovo razmišljanje, nego i njegov život. Sadržaji riječi trebaju biti precizni jer u većini slučajeva one određuju kako se živi i djeluje. Riječi moraju imati neki odnos sa stvarnim svijetom, ili se riskira razdvajanje značenja od stvarnosti i istine. Zato je iznimno važno, kad se razmatraju vitalna društvena pitanja poput ženidbe, obitelji, ljudske seksualnosti, sigurnost, da se ne utječe na jezik, koji postaje korumpiran, na jezik koji nema reference izvan sebe. »Kao i svaki drugi resurs za održavanje života«, kaže Marilyn Chandler McEntyre, »jezik može biti potrošen, zagađen, kontaminiran, erodiran i ispunjen umjetnim pobudama.« Očito je da danas, više nego ikad, jezik treba spašavati i obnavljati.
Mnogi ne prepoznaju važnu činjenicu suvremenoga života zapadne civilizacije: ljevičarstvo je mnogo više nego svjetovnost, neka je vrsta religije, iako se, samo po sebi, protivi svim religijama. Proizlazi da je ljevičarstvo velikom većinom sekularnoga karaktera, pa se taj pristup ne smatra religijom. Ono se vrlo uvjerljivo prikazuje kao isključivi proizvod uma, intelekta, znanosti, te stoga nije ideologija utemeljena na dogmi. A većina onih koji afirmiraju ljevičarska uvjerenja misli o svojim pogledima kao o jedinom načinu ispravnoga razmišljanja o životu. No ljevičarstvo je itekako svjetovni oblik religije i u današnje je doba, zahvaljujući medijima, mnogo energičnije u smislu prozelitizma od kršćanstva.
Za veliku većinu ljudi na Zapadu lijevi se pogled na život ne smatra samo lijevim stajalištem, nego zapravo jedinim legitimnim i ispravnim pogledom na život. Sekularni liberalizam nastoji s jedne strane brisati vjeru iz javnoga života, a s druge strane postaje zatvoreni metafizički pogled na svijet, odnosno surogat (nadomjestak) religiji, hvaleći se pritom »tolerancijom« kao njegovom glavnom vrlinom. »Tolerancija koja dopušta da Bog postoji, ali ga niječe u javnom području, nije tolerancija, nego licemjerstvo«, izjavio je papa Benedikt XVI. 2. listopada 2005. na otvorenju Sinode o euharistiji.
Neprijeporno je da je danas zapadna civilizacija temeljito prožeta onim što je kanadski kršćanski filozof Charles Taylor vrlo dobro nazvao isključivim humanizmom: skupom ideja koje, u ime demokracije, ljudskih prava, (tobožnje) tolerancije i uljudnosti, zahtijevaju da se sva pozivanja na transcendentnost, ili na duhovne reference, brišu iz javnoga života. Taylor upozorava da je u pitanju agresivni i hegemonijski pristup, koji iz javnosti nastoji istjerati bilo kakvo dobronamjerno razmišljanje o onome što od pravednoga društva mogu zahtijevati Bog ili moralni zakoni. »Isključivi humanizam je nehumani humanizam!« napisao je Henri de Lubac u knjizi »Drama ateističkoga humanizma«.
Vrlo slikovit i snažan opis (europskoga) sekularizma dao je svojedobno biskup Hilarije, predsjednik Odjela za vanjske odnose u Ruskoj pravoslavnoj Crkvi: »Borbeni je sekularizam, koji u modernoj Europi brojčano brzo raste u pogledu pristalica, pseudoreligija sa svojim čvrstim doktrinalnim načelima i moralnim normama te svojim vlastitim kultom i simbolima. Poput ruskoga komunizma u 20. stoljeću i on tvrdi da posjeduje monopol na svjetonazor i postaje vrlo netolerantan na konkurenciju. Zbog toga vođe suvremenoga sekularizma reagiraju nelagodno na religijske simbole i uzdršću na spominjanje Boga. … Suvremeni borbeni sekularizam, poput ruskoga boljševizma, vidi sebe kao pogled na svijet koji mora zamijeniti kršćanstvo. Stoga, niti je neutralan niti je indiferentan prema kršćanstvu, nego je prema njemu otvoreno neprijateljski raspoložen.« Ta je analiza sukladna i sa stajalištem pape Benedikta XVI., koji je 24. siječnja 2008. prilikom posjeta Sloveniji kazao da je »sekularizam sa zapadnjačkim pečatom različit, ali ne i manje opasan od marksizma«.
Ključno je pitanje hoće li se vjernici – kršćani probuditi i poduzeti određene inicijative ili će i dalje »filozofirati«, a njihova uloga biti marginalizirana.
»Ako se sve do danas mnoge kršćanske pretpostavke nisu razumjele, razlog je vjerojatno određeno skrivanje kršćana, kao i vjera koja je svedena na puki obred ili na čisti običaj«, navodi u knjizi »Kršćanstvo i globalizacija« kardinal Dionigi Tettamanzi. I stoga, primjerice, kad netko brani kršćansko shvaćanje pobačaja ili eutanazije, onda to nije samo borba za određena moralna stajališta, nego je to borba da kršćanstvo ne bude eliminirano iz života i zamijenjeno moralnim liberalizmom i relativizmom.
