KRŠĆANI NAJPROGONJENIJI VJERNICI DANAS Znaju komu su povjerovali i dali život

Polaganje života za Riječ znak je najveće ljubavi

Na prvi se pogled može učiniti da se religijsko mučeništvo danas može pronaći još samo u udžbenicima iz povijesti. No već površnim istraživanjem ili proučavanjem aktualnih oružanih ili ideoloških sukoba lako je uvidjeti da je mučeništvo u 21. stoljeću vjerojatno prisutnije nego ikada. Stoga se u ovom broju u našoj rubrici posvećuje pozornost upravo mučeništvu, i to iz više aspekata – kao i uvijek.

S obzirom na to da su kršćani najprogonjeniji vjernici danas, valja razumjeti razloge i kontekst predavanja vlastitoga života krvnicima. Tako je mučeništvo u katoličkoj tradiciji u prvom redu čin svjedočenja za Istinu iz ljubavi prema Istini, odnosno Bogu. Kršćane se danas muči u totalitarnim režimima kao što se to činilo i nekada za vrijeme Jugoslavije, vladavine Reicha i sličnih. No čini se da ni demokracija ne osigurava ravnopravnost i jednakost svjetonazora i uvjerenja.

Tako moderna netolerancija pod nazivom »kristijanofobija« političkim djelovanjem iz društva isključuje i diskriminira kršćane svih denominacija. Takvo se djelovanje, među ostalim, podupire režiranim medijskim prikazom samo najekstremnijih i najbanalnijih primjera kršćanskih radikala. Takav pak prikaz samo mučeništvo svodi na čin zaluđene pokornosti ideji spasenja što dovodi u pitanje opravdanost predavanja vlastitoga života u ime nekoga ideala. Naravno, fenomen mučeništva nije rezerviran samo za kršćane pa ga je stoga vrijedno proučiti u svjetlu drugih velikih religija svijeta.

Mučeništvo u drugim religijama

Pojam mučeništva za mnoge ljude ima različito značenje. Interpretacija mučeništva ovisi o društvu i religiji u kojoj je osoba odgojena. Nama je zato važno pojasniti što točno znači pojam mučeništva u tri najveće monoteističke religije na svijetu, od kojih nam je na prvom mjestu kršćansko gledanje na mučeništvo.

Kršćanstvo je tumačenje te riječi preuzelo iz zapadne rimske i grčke civilizacije. U hrvatskoj enciklopediji tako piše da je mučenik (lat. martyr, grč. μάρτυς: svjedok), osoba mučena i ubijena zbog kršćanske vjere; onaj koji je svjesno dao život kao svjedočanstvo vjere; svjedok vjere. U kršćanstvu mučenici su uzori, pogotovo u doba velikih progona kršćana na početku njegova širenja. Mučeništvo podrazumijeva život koji je posvećen u potpunosti Bogu te služenje njegovu imenu i njegovoj poruci. Mučenici imaju posebno mjesto u kršćanstvu i tretira ih se s velikim poštovanjem te su redovito svetci uzdignuti na čast oltara kojima se obraćamo u molitvama za zagovor.

Osim u kršćanstvu, mučeništvo je velik ideal u još jednoj svjetskoj religiji – islamu. Prema hrvatskoj enciklopediji, u islamu je mučenik (šehid) onaj tko je dao život za širenje vjere (džihad) i takav musliman ide u raj. Muslimani vjeruju da će svaki mučenik uživati u zagrobnom životu i da će se oženiti sa sedamdeset i dvije djevice. Katolički teolog Tomislav Kovač piše kako postoje dvije vrste mučenika u islamu: mučenici »bojnoga polja« i mučenici »onoga svijeta«. Mučenici »bojnoga polja« muslimani su koji su poginuli u borbi, a mučenici »onoga svijeta« muslimani su koji su pridonijeli širenju islama na neki način.

Naposljetku i Židovi poznaju mučeništvo u pojmu akede ili seliha. Najpoznatiji primjer mučeništva u Starom zavjetu je Abrahamovo žrtvovanje Izaka. Židovi mučeništvo shvaćaju kao test koji im postavlja sam Jahve kako bi ispitao njihovu vjeru. Abrahamova je vjera primjer i jedini način za spasenje za sve Židove.

Danas su najprogonjeniji kršćani

Kristijanofobija je najčešće izravno protivljenje i mržnja prema kršćanima, prema kršćanstvu kao religiji, kao načinu života i svemu što je povezano s njime. Jaka je to riječ, ali nije jedina koja opisuje takav odnos prema kršćanstvu. Upotrebljavaju se još i riječi protukršćanstvo, antikršćanstvo i kristofobija. Vijeće europskih biskupskih konferencija kristijanofobiju je definiralo kao svaki oblik diskriminacije i netolerancije prema kršćanima. Očituje se u progonima, diskriminaciji, nasilju, vjerskoj nesnošljivosti, pa i ubojstvima.

Kristijanofobija postoji otkada postoji i kršćanstvo, ali oblici njezina manifestiranja tijekom stoljeća se mijenjaju. U nekim dijelovima svijeta kršćani i dalje strahuju za svoj život zbog vjere. U naprednijim demokracijama kršćani su obilježeni i zakinuti na neke manje očite i posrednije, ali jednako važne načine koje ne smijemo zanemarivati.

Poznata katolička aktivistica dr. Gudrun Kugler kristijanofobiju objašnjava kao iracionalan strah ili mržnju protiv kršćana i kršćanstva općenito, a očituje se postupnom marginalizacijom osoba kršćanske vjere. Kugler je u razgovoru za Glas Koncila 2014. godine rekla da je kršćanstvo najprogonjenija religija na svijetu. »Procjenjuje se da svakih pet minuta jedan kršćanin umre zbog svoje vjere.« Iako se u današnjoj Europi ne događaju takve strahote, ni ona nije pošteđena nekih »vrlo suptilnih oblika odbacivanja kršćana i kršćanstva«, napominje Kugler.

Kao primjer moderne kristijanofobije navodi zanimanja iz kojih se kršćani sve više isključuju. »Ne mogu više biti matičari, ginekolozi, a sada sa spolnim i/ili građanskim odgojem ni učitelji. To već podsjeća na totalitarne režime za koje smo mislili da su prošlost«, objasnila je Kugler. Zbog svega toga baš mi mladi trebali bismo se zapitati kamo to vodi, možemo li i moramo li nešto napraviti da bi se to zaustavilo – i kako to postići.

Ljubiti i vlastite neprijatelje

Iako katoličko mučeništvo povezujemo s teškom fizičkom i mentalnom torturom zbog vjere, često povezano s pričom o nekom čudu koje se dogodilo, ne izgleda svako mučeništvo nužno poput scenarija Tarantinova filma. Mučen se može biti na razne načine, pogotovo u današnje doba kada je svaka tema »tabu-tema« i bilo kakav oblik razilaženja u mišljenjima smatra se izopačenim, zaostalim i pogrješnim.

Foto: Shutterstock | Moderno mučeništvo podrazumijeva isključivanje kršćana iz društva

Pod krinkom demokracije mnogi svoja stajališta guraju pod ona »ispravna«, a redovito skrivaju povlaštenost svoga položaja. Svakodnevno smo izloženi teroru manjine kojemu se, želimo li nastaviti svojim putom bez vrijeđanja i omalovažavanja, »moramo« pokoriti kako bismo nesmetano mogli nastaviti sa životom. Sve češće se liberalizam i konzervatizam, umjesto da se na njih gleda kao na ideje koje se ponegdje mogu i nadopunjavati, guraju na dvije različite strane, a pod »svjetlima pozornice« s obje strane izvlače se samo najekstremniji. Želimo li javno izložiti svoje stajalište o pitanju primjerice javnoga priznanja naše vjere, sve što nije nužno vezano uz teror mišljenja manjine koja je dobila »svojih pet minuta na malom ekranu« redovito će biti prozvano srednjovjekovnim, nazadnim i zastarjelim. Ako pod mučeništvom podrazumijevamo svojevrsno oduzimanje sloboda, od kojih su među temeljnima izražavanje vlastitoga mišljenja i prakticiranje vjere, ne spada li onda i moderni vjernik koji ne smije reći da je kršten u neku kategoriju mučenika?

Evanđelist Luka napisao nam je: »Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daj, a od onoga tko tvoje otima ne traži. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima« (Lk 6, 27-38). Vođeni tim riječima prihvatimo svoj križ i pomognimo onima koji ne vole da ponovno zavole, makar pod cijenu svojevrsnoga mučeništva.

Dati život za ideale

Nema veće predanosti nekomu idealu od polaganja vlastitoga života upravo za njega. Toj bi se tvrdnji netko mogao suprotstaviti »protuargumentom« i kazati da je glupo predati vlastiti život za neku ideju. Tako bi se moglo za mučeničku smrt reći da je nerazumna. Umrijeti za neki ideal doista i jest nerazumno ako je nastavak ovozemaljskoga života vrjedniji od umiranja za određeni ideal. Imaju li onda mučenici opravdanje za vjerovanje da čin predanja vlastitoga života vrijedi više od samoga života?

Foto: Shutterstock | Može li predanje vlastitoga života za ideal biti opravdano?

Prema internetskoj stranici Opendoorsusa.org u svijetu se mjesečno ubije 322 kršćana upravo zbog ideala – ljubavi i vjernosti prema Bogu, bližnjemu i slobodi vjere. U razmišljanju o tome jesu li ti motivi kršćanima dovoljno dobro opravdanje za svjesno izlaganje pogibelji može pomoći pogled na neke povijesne primjere. U Drugom svjetskom ratu u logoru Auschwitzu sv. Maksimilijan Kolbe pristao je da ga nacisti pogube umjesto mladoga narednika Gajowniczeka. Seija Järvenpää i Kaija Liisa Martin dvije su finske misionarke koje je ISIS 2014. godine pogubio u Herâtu u Afganistanu zbog misionarskoga djelovanja. Sv. Marko Križevčanin mučen je i pogubljen jer nije htio izdati vlastitu vjeru i postati kalvinist. U konačnici, sam Isus Krist razapet je i ubijen na križu kako bi ljudima omogućio vječni život i ostao poslušan Otcu.

Razmotrimo li ostavštinu samo tih mučenika, možemo s lakoćom primijetiti da su to beziznimno: spašeni životi, sloboda naroda i vjere te očuvana ljubav prema Bogu i čovjeku. Takva stečevina, dakle, opravdava svaku mučeničku smrt jer je ona u svojoj biti nesebična ljubav koja je vrjednija od ljubavi prema samomu sebi. Iza te tvrdnje stoji sam Isus kada u Ivanovu evanđelju (15, 12) govori: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.«

Ni totalitarizmi ne slamaju vjernike

Ideja totalitarnih režima naglasak je stavljala na ovozemaljsku ljudsku dimenziju smatrajući da svojim postupcima mogu manipulirati Crkvom i podrediti je režimu te tako u ljudima uništiti i zadnju iskru ljubavi prema Istini. Posebno su ljudsku duhovnu dimenziju gušile totalitarne države dvadesetoga stoljeća. U ostvarivanju svojih ideja totalitaristi su se koristili nasiljem kao naizgled najefikasnijim oružjem u borbi protiv Crkve.

Kako bi stvorili pozitivno mišljenje u javnosti, čelnici Trećega Reicha predvođeni »katolikom na papiru« Adolfom Hitlerom potpisali su ugovor s Vatikanom u kojem daju obećanje da će Katolička Crkva samostalno upravljati vlastitim poslovima. No, kako je vrijeme pokazalo, bila je to velika laž. Ugovor je prekršen više puta, a Treći Reich pretvorio se u agresora koji je postupao protiv temeljnih zakona Crkve. Bog za njih nije postojao, nego su ga tražili u svom Führeru, slijedeći njegove zapovijedi kao da su Božje. Mnogi ljudi, među kojima je bilo i mnogo katolika, ubijeni su bez razloga, a počinjeni su i drugi zločini protiv ljudske slobode.

Proces stavljanja Crkve pod vlast totalitarizma odvijao se i na području bivše Jugoslavije. Jugoslavenski komunisti htjeli su biti važniji od Boga te udaljiti Crkvu od Svete Stolice i staviti je pod svoju vlast zastupajući ateističku ideologiju. Kako im to nije uspjelo, počeli su s progonom, čiji je vrhunac bio nepravedna osuda i smrt blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. »Glavne karike« Crkve više nije bilo, komunisti su željeli manipulirati biskupima i članovima Crkve upotrebom nasilja, no ni to nije pomoglo jer su mnogi za svoju vjeru dali živote. Osim fizički, komunisti su na Crkvu utjecali i psihički žestokom propagandom, zabranom okupljanja i zatvaranjem crkava, a Crkvu su prikazivali kao predstavnika imperijalizma.

Činjenice govore da su ljudi oduzeli život Isusu, totalitaristi nedužnim ljudima. Ljudi više nema, ali nema ni Reicha ni Jugoslavije. Jedino što je ostalo jest katolički duh koji ni jedan režim ne može izbrisati.

Život umire, ali vjera živi
Još od početaka kršćanstva svaki je kršćanin bio pozvan svjedočiti svoju vjeru načinom života, riječima i djelima. Tako bi postigao tzv. bijelo mučeništvo, odnosno žrtvovanje koje se očituje u poslušnosti, krjeposti i življenju Božje riječi. S druge strane, crveno ili krvno mučeništvo jest umiranje odnosno prolijevanje krvi radi svjedočenja živoga Boga. U tom duhu kardinal Franjo Kuharić rekao je da osoba može žudjeti za mučeništvom samo ako je prožeta Bogom do dna srca i ako ga nosi ljubav jer je mučeništvo sama ljubav i pobjeda nad svim mržnjama. Pročitali smo da mučeništvo dolazi od grčke riječi martirion, što znači svjedočanstvo. Još je sveti papa Ivan Pavao II. rekao da je mučeništvo svjedočenje za istinu, a mučenici su svjedoci istine o postojanju. Ono je utemeljeno na smrti Isusa Krista koji je za nas dao život te tako postao primjer mučenika. U teološkom smislu mučenicima se smatraju osobe koje su pretrpjele velike boli i tako životom svjedočile svoju vjeru pred kršćanskim neprijateljima. Oni su svjedoci svoje vjere koji daruju vlastiti život iz ljubavi prema Bogu. Upravo zato oni postaju našim uzorom i nadahnućem. Mnogo je biblijskih primjera mučenika koji su ostali vjerni Božjemu zakonu sve do smrti. Jedan od njih je i Ivan Krstitelj koji nije pristao šutjeti o istini. Tom odlukom posvjedočio je svoju vjeru i postao Mesijin prethodnik u smrti. Crkva pak ističe brojne takve primjere gdje su svetci mučeničkom smrću pokazali da nije ispravno činiti ono što Božji zakon kvalificira kao zlo. No u svemu ovom ne možemo zanemariti dvojbu koju mučeništvo donosi. Ono je tragedija koja je ujedno okrutna zbog nepravde i prolijevanja krvi, ali i čudesna zbog poslušne predaje na mučenje bez pokušaja samoobrane. U mučeništvu se, dakle, svjedoče Kristove riječi kojima on poziva svoje učenike da poradi njega ostave sve, da uzmu svoj križ i pođu za njim. Jer iako život umire, vjera živi.

IZVORGlas Koncila br. 1/2017.
Prethodni članakIZOSTALA FINANCIJSKA PISMENOST Kako do skladnog upravljanja kućnim budžetom?
Sljedeći članakSIJEČANJSKA PRILIKA O HRVATSKOJ ROBOTICI Veliki umovi »male zemlje«