Turistička sezona u Hrvatskoj, kad se broj stanovnika poveća za nekoliko puta, idealna je za plasman poljoprivrednih proizvoda, posebno povrća i voća. Povrće je osnovni prehrambeni sastojak, a Hrvatska je prikladna za uzgoj brojnih vrsta, od autohtonih do drugih uvriježenih sorata. Unatoč turističkoj sezoni, proizvođači i otkupljivači često imaju teškoća jer im probleme stvara državna administracija, politička bezidejnost i neorganiziranost. Posebna je teškoća sluganska politika koja pogoduje uvoznomu lobiju i stranim korporacijama koje djeluju u Hrvatskoj. Pojedinci koji vole svoju zemlju pokušavaju se organizirati, okupiti proizvođače i organizirati proizvodnju i prodaju. Među njima je Marinko Soče koji je direktor društva »Jasenska« d.o.o. koje je osnovano s ciljem proizvodnje voća i povrća, i to s hrvatskim kooperantima. Među većim je dostavljačima povrća i voća hrvatskim supermarketima, marketima i malim kupcima. Po količini prednjači mandarina i nju većim dijelom izvozi u susjedne zemlje: Češku, Slovačku, Austriju, Njemačku, zatim u Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju. Društvo je počelo s radom u dolini Neretve, a sada ima svoju proizvodnju po cijeloj Hrvatskoj. Izgradilo je hladnjače u Opuzenu, Virovitici i Zagrebu. Soče objašnjava kako se može organizirati hrvatska poljoprivreda, posebno proizvodnja povrća i voća.
SOČE: U Hrvatskoj ne postoji dugoročna održiva i razvojna strategija, i od toga sve polazi. Dakle, u prvom redu potrebna je strategija države, što će reći naša mlada država stvorena na brojnim žrtvama kao da nije još stala na svoje noge, nego i dalje treba pomagača ili bolje rečeno upravljača izvana. Oni koji se smjenjuju na vlasti manje-više temelje sve na svojim uskim stranačkim ili pojedinačnim interesima. Dojma sam kao da smo ušli u začaran krug, slikovito rečeno u kružni tok u kojem se neprestance vrtimo jer ne vidimo izlaza. I površnom analizom uočavamo da nešto nije u redu i da ovako ne može ići u organizacijskom smislu državnih struktura. Svaka država drži do sebe, u prvom redu po proizvodnji hrane, obrani, energetici, zdravstvu… Stupovi države moraju imati dugoročnu strategiju održivosti i razvoja, a to Hrvatska nema. Uočljivo je posljednjih dvadesetak godina da svaka politička garnitura razvija svoj koncept opstanka na vlasti za svoga mandata i to je njihova »državna strategija«. Ne postoji razvijena dugoročna strateška struktura koja se ne mijenja s političkim promjenama, a koja se jedino može popunjavati, dorađivati. Ali dugoročna strategija mora postojati! Proizvodnja hrane uvijek je strateško pitanje i ono mora u sebi imati najmanje tridesetogodišnju viziju razvoja, a ne puno kratkoročnih kontradiktornosti kao što je u Hrvatskoj.
Glede proizvodnje voća i povrća vidi se stihija, zapravo ljudi se snalaze kako tko znade i može, bez jasne organizacijske vizije na državnoj razini. Ako se tu ne napravi neki zaokret, budućnost je hrvatskoga sela loša. Čak 70 posto proizvodnje povrća ostvaruje se u kontinentalnoj Hrvatskoj, a voće, posebice agrumi, dominantno je u području primorske Hrvatske. Prema podatcima iz nedavno iznesene studije čak 72,5 posto hrvatskih potrošača jede voće i povrće svakoga dana. To je više od prosjeka u zemljama Europske unije gdje se ta brojka kreće oko 65,5 posto. Zanimljivo je da se 3,3 posto prosječnih godišnjih izdataka kućanstva izdvaja za povrće te 1,9 posto za voće. Posljednji podatci od pretprošle godine pokazuju da stanovnici Hrvatske 29,5 posto prihoda troše na hranu. U Europskoj uniji taj prosjek iznosi 12,4 posto. Analizom gologa oka uočljivo je da nešto nije u redu na našim prostorima i u organizaciji naše zemlje koja ima goleme potencijale upravo u proizvodnji hrane.
SOČE: Prema podatcima Hrvatske gospodarske komore iz sektora poljoprivrede, uvoz hrane porastao je za 13 posto u pretprošloj godini. Posebno je zanimljivo, ali i zabrinjavajuće što je u Hrvatsku uvezen 71 kilogram voća i povrća po glavi stanovnika. Dakle, uza sve hrvatske potencijale trend uvoza se nastavlja umjesto da se okrene k izvozu. U tome je pogrješka: u organizaciji koju mora država preuzeti na sebe. Nije problem u otkupljivačima, nego u organizaciji i strukturi koju država mora napraviti. Ako se na uvoz voća i povrća potroši oko 300 milijuna eura, a istodobno imamo površine, imamo potencijale, jasno je da je sve u organizaciji. Prema podatcima iz 2016., jer još nema kompletnih podataka za prošlu godinu, uvezeno je povrća i voća u vrijednosti od 11 posto ukupnoga uvoza. To je svakako za promišljanje, posebice onih koji vode državu i resorna ministarstva. Isto tako, Hrvatska gospodarska komora donosi podatak da je omjer uvoza i izvoza ili pokrivenost uvoza izvozom voća i povrća tek na razini 20 posto: 20 posto je izvoz u odnosu na 80 posto uvoza. To je alarmantno stanje i poziv da se moraju poduzeti neke radikalne mjere u organizaciji proizvodnje, otkupa i plasmana. A onda to povlači niz drugih mjera za sobom. No to je opet u dugoročnoj strategiji koja je nužna u ovom trenutku za opstanak hrvatskoga poljoprivrednika, a time i hrvatskoga sela.
SOČE: Gledajući stanje u Hrvatskoj, a čega smo svjesni, teško je okupiti manje proizvođače. Problem je na nižoj razini, među samim proizvođačima koje sustav ne prepoznaje. Oni su prepušteni sebi i onomu s kim surađuju i u koga imaju povjerenje. Već godinama nastojimo okupiti što više proizvođača, otkupiti njihov proizvod, poticati ih na dalju proizvodnju i plasirati njihov proizvod na tržište. Primjerice, mi okupljamo oko 550 proizvođača, a krenuli smo upravo iz doline Neretve. Upravo je tu primjer da je stanje u dolini Neretvi loše, posebice kad je u pitanju organizacija među proizvođačima koja nije uređena na državnoj razini. Tako lokalna vlast nije dala dugoročne koncesije na zemljište, pa onda proizvođači imaju teškoća jer ne mogu se zaduživati, ne mogu povlačiti sredstva iz fondova, dizati kredite. Na primjer, ako jedan projekt traje desetak godina u proizvodnji, a koncesionar dobije zemljište na pet godina, on je u teškoćama. Ne može povlačiti sredstva, teško se može organizirati u tako kratkom roku. Isto tako ima primjera da je zemljište uzurpirano bez ugovora. Na 300 hektara u Lukama se bave stočarstvom. Nadalje, u tom kraju nema projekata melioracije, a i velik je problem bočata voda. Lokalnu vlast ne zanima proizvodnja ni problemi proizvođača jer središnju vlast ne zanima proizvodnja i opstanak sela pa to nije uređeno onako kako bi trebalo biti. Sažeto rečeno, prvotno treba riješiti koncesije ili to organizirati na drugi prikladan način da poljoprivrednici mogu planirati i realizirati svoje projekte, zatim je tu melioracija koja se i ne spominje. Posljedica nerješavanja tih pitanja masovna su iseljavanja mladih iz nekad »hrvatske Kalifornije«. Nestabilnost i nesigurnost sustava demotivira proizvođača koji u konačnici odustaje od proizvodnje, premda je tu radišan narod, orijentiran domoljubno. Konkretno, manji je problem otkupa povrća i voća nego što je sama proizvodnja. Tu se država mora pod hitno pobrinuti i nastojati spašavati proizvođače. Postavlja se pitanje zar ništa nismo naučili iz prošlosti? U dolini Neretve svi su u povijesti imali strategiju razvoja poljoprivrede, Rimljani, Austrijanci, pa čak i pod komunističkim režimom bilo je organizirano da se može proizvoditi i živjeti od svoga proizvoda, a u slobodnoj Hrvatskoj nema strategije. Najžalosnije je što nema strategije opstanka! Pa još nisu uređene zemljišne knjige poslije Austro-Ugarske. Zar u 21. stoljeću, kad je sve digitalizirano, hrvatski činovnici još nisu došli ni do austrougarskih postignuća u organizaciji i poljoprivrednoj proizvodnji. Zato samo treba politička volja koja će uvažavati znanje i struku koju imamo. Ali politička se elita odvojila od naroda i nitko ne uvažava realno stanje na terenu.
SOČE: U Italiji, Španjolskoj i Njemačkoj država stvara proizvodne zone, osigurava stručnu podršku, proizvodi se uži asortiman po zonama proizvodnje, osigurava se polica na domaćem tržištu, potiče se konkurentnost, financiraju se instituti za razvoj kultura. Uređene zemlje, koje vode brigu o opstanku sela, poljoprivrednom proizvodnjom osiguravaju nastanjenost ruralnih područja. A u nas su negativni trendovi jer raste uvoz, a pada domaća proizvodnja. Imamo domaće tržište sa stranim vlasnicima bez jasne hrvatske politike o zastupljenosti hrvatske robe na hrvatskim policama. Štoviše, nema ni onih deset posto domaćih proizvoda u trgovinama što je zakonom propisano. Na Zapadu politika nađe načina da osigura prisutnost domaće robe na policama i razvoj i opstanak vlastite proizvodnje. Nažalost, hrvatska se vlast prema Bruxellesu postavlja kao podanik, a ne kao gospodar svoje sudbine i svoga prostora. Proizvodi povrća i voća koji se nude na policama standardne su kvalitete. No istina je da je na Zapadu velika proizvodnja te nas često zatrpaju svojim viškovima, a u nedostatku jasne politike naših elita prema domaćoj proizvodnji to u konačnici plaćaju naši proizvođači. Jednostavno je naći model, ne treba ga izmišljati, nego držati do svojih strateških interesa, cijeniti više dostojanstvo proizvođača i urediti organizaciju na svim razinama.
SOČE: Gledajući hrvatski narod koji je raseljen diljem svijeta, a zemlja zjapi pusta, čini mi se da se treba ugledati na Židove. Oni su se dobrom organizacijom, pametnom useljeničkom politikom, a ne podaničkom, vrlo brzo podigli. Njihov model zadruge najprihvatljiviji je hrvatskomu narodu i hrvatskoj državi da prebrodi krizu. To političari moraju shvatiti. Židovska politika naseljavanja praznih područja je fenomenalna, njome se povezuje iseljeništvo s domovinom, gradi se duh zajedništva, privlače investicije. Zašto ne bismo primijenili taj model, naravno u suvremenom obliku? Dakle zatvoreni krug proizvodnje i zaštita vrijednosti koje su održive, ali istodobno otvorene suvremenim postignućima.
SOČE: Pogoduje se onomu tko više plati. Država ne ispunjava svoju zadaću, tj. ne omogućava jednake uvjete na tržištu, ne propisuje kvalitetne zakone. Kad bi barem uredila plaćanje po uzoru na Njemačku, Švicarsku ili Ameriku. Nažalost vlast pogoduje neplatišama i odmaže zdravim tvrtkama. To je vidljivo na svim razinama, a u posljednje vrijeme posebno donošenjem nekih specijalnih zakona, tj. predstečajnih zakona koji uništavaju zdrave subjekte i pogoduju »kemičarima«. Sva sreća da ima još poštenih poduzetnika koji vole ovu zemlju, uredno plaćaju porez i svoje radnike. Jer ako bi se ugledalo na predstečajne zakone i primjenjivalo ih se, preko noći bi nestalo i ono još malo zdravoga tkiva i poduzetničkoga duha, a to se u konačnici odnosi na sve porezne obveznike, posebno na proizvođače.
SOČE: Unatoč svim teškoćama, ne smijemo gubiti vjeru i nadu u bolje sutra. I Biblija je puna primjera opstanka židovskoga naroda, pa ako smo uz Boga, i on je s nama. Velike su žrtve utkane u slobodu hrvatskoga naroda i to je zalog koji ne smijemo zaboraviti. Mnogi su početkom devedesetih dali život za neovisnu Hrvatsku, brojni su ranjeni. Njihova nam žrtva mora biti vodilja, lučonoša, uz čvrstu vjeru u svijetlu budućnost. Naše je da se ne bojimo, nego da svoju Hrvatsku uredimo po mjeri onih koji žive u njoj, po mjeri većine, a ne po mjeri etabliranoga političkoga i klijentelističkoga društva.
SOČE: Stvar je u prvom redu u organizaciji. Administracija je prva zaprjeka, druga je usitnjena proizvodnja, tu je lokalna vlast koja ima svoje interese. Sve je to učinilo i čini dalje da je iseljavanje iz Slavonije prouzročilo nestanak »gazda«. To je sve posljedica hrvatske podaničke politike koja ne štiti svoje interese. Uostalom i proglašenje gospodarskoga pojasa od nacionalne je važnosti. Narod to vidi, a politički vođe zabijaju glavu u pijesak i »sviraju« po notama svojih i tuđih interesa. Stoga svatko na svojoj razini treba preuzeti odgovornost, u prvom redu prema nadolazećim naraštajima. Za to su nas zadužili hrvatski branitelji i žrtve Domovinskoga rata koji su stvorili samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Nitko se nema pravo poigravati njezinom sudbinom, pa ni političari.
