Prirodno bogatstvo koje ima Hrvatska, poput ravnica, šuma, izvora i mora, jamči svakomu tko hoće raditi da u njoj može opstati i pristojno živjeti. Među onima koji su čitali znakove vremena i upustili se u obiteljska poljoprivredna gospodarstva je i Melita Vrbanek, proglašena najuzornijom seoskom ženom u 2018. godini. Živi u Vivodini na području Ozlja u Žumberačkom gorju. Djevojački se prezivala Grlica, a rođena je u Virovitici. Svoju vjerničku nit i identitet te temelje koje je ponijela iz obitelji nadograđivala je pa je izabrana i za članicu pastoralnoga vijeća župe svetoga Lovre u Vivodini.
»Djetinjstvo i mladost provela sam u Vukosavljevici, selu na tromeđi Slavonije, Podravine i Bilogore, koje pripada župi Presvetoga Trojstva Turnašica. Ondje sam provela svoje djetinjstvo i uvijek sam bila vezana uz svoju župu. Život me je nosio dalje. Završila sam ekonomsku školu te imam završen tečaj za vinara, podrumara i informatičara. Godine 1998. udala sam se za svoga supruga Zdenka i živimo u Vivodini na području Ozlja, u prekrasnom Žumberačkom gorju koje je nadomak Zagreba i Karlovca, a ima sve pogodnosti za život u netaknutoj prirodi, u ljepoti kakvu svijet sanja. Imamo troje prekrasne djece. Najstarija je Lucija koja ima 18 godina, sin Jakov je 14-godišnjak, a najmlađa kći Sofija uskoro će navršiti 11 godina. Posebno me raduje što u našem kućanstvu živimo sa suprugovim roditeljima. Znači nas sedmero, tri generacije pod istim krovom.«
»Živimo u prekrasnom selu Vivodini, odnosno Zorkovcu Vivodinskom koji se nalazi u Parku prirode Žumberak – Samoborsko gorje u Karlovačkoj županiji. Vivodina se nalazi u neposrednoj blizini granice sa Slovenijom, a mjesto pripada području grada Ozlja. Suprug i ja smo peta generacija koja se bavi uzgojem vinove loze, vinogradarstvom i vinarstvom.
Trenutačno imamo 17 tisuća trsova raznih sorta loza – graševina, rajnski rizling, sauvignon, sivi pinot, crni pinot i muškat. U ekološkom uzgoju imamo i 60 ovaca u ograđenim pašnjacima te razne žitarice i krušarice te heljdu. Naše obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo svojevrstan je zatvoren ciklus proizvodnje. Na pašnjacima su i tri jahaća konja, a na imanju uzgajamo i svinje, raznu perad, imamo veliki vrt, što znači da nastojimo imati sve, koliko je to moguće, iz vlastitoga uzgoja. Trenutačno obrađujemo više od 40 hektara zemlje. Suprugovi su roditelji umirovljenici, ali pomažu nam u skladu sa svojim fizičkim mogućnostima u našim svakodnevnim aktivnostima i organizaciji života i rada na gospodarstvu. U poslove uključujemo i djecu da primjereno svojim godinama rade poslove koje mogu te na taj način stječu radne navike i pridonose našemu zajedničkomu suživotu na gospodarstvu i slozi cijele obitelji. Želimo im prenijeti ljubav i poštovanje koje suprug i ja imamo prema našim starijima, prema zemlji, životinjama, prekrasnoj prirodi, okolišu i bioraznolikosti koja nas okružuje.«
Pastoralna vijećnica i najuzornija žena Vrbanek radila je 15 godina u Ministarstvu obrane. »Kad sam rodila treće dijete, dakle prije 11 godina, otišla sam iz sustava MORH-a. Moje prvo zaposlenje bilo je u MORH-u u Zagrebu, gdje sam i upoznala svoga supruga Zdenka, a nakon udaje i preseljenja u Vivodinu dobila sam premještaj u Zapovjedništvo Hrvatske kopnene vojske u Karlovcu, gdje sam provela 10 godina radeći na administrativnim, odnosno uredskim poslovima. Odlučila sam napustiti taj posao jer sam sa suprugom htjela i mislila da možemo nastaviti posao vinogradarstva i vinarstva koji je u našoj obitelji imao generacijsku tradiciju, više od stoljeća. Budući da sam dijete sa sela i da imam ljubav prema zemlji i obitelji, to mi je bila logična odluka.«
Na upit može li se i kako živjeti od vlastitoga rada, odnosno OPG-a, Vrbanek kaže: »Riječ je o poslu koji nije ni jednostavan ni lak jer to je tvornica pod vedrim nebom. Moja je baka znala reći da vinograd treba slugu, a ne gospodara. Često je teško, ima neprospavanih noći, ali prilika da cijela obitelj radi i živi zajedno na OPG-u, gotovo svaki dan tri generacije zajedno u vinogradu, daje nam nadu i vjeru da smo na dobrom putu. To je put koji smo mi sebi izabrali, ne ćemo se previše žaliti, nego biti marljivi i ustrajni u svom radu i moliti dragoga Boga da nam samo podari zdravlja i lijepa vremena. Mislim da kad čovjek radi ono što voli, to je već pola uspjeha.«
O tome kako zainteresirati mlade da se vrate selu ili da ostanu te nešto pokrenu na temeljima opstanka, jer selo i proizvodnja hrane temelj su svake države koja drži do sebe, uzorna hrvatska seoska žena Vrbanek kaže: »Često ljudi misle da će uspjeti preko noći ili u nekoliko godina. Gledajući veći dio uspješnih OPG-ova i tvrtka, uviđamo da se cijena uspjeha provlači kroz dvije, pa čak i tri generacije. I kada se tako ne pristupi poslu, često se ljudi razočaraju i dignu ruke od svega. Postoje i drugi slučajevi u kojima zbog nekih situacija, na primjer nekontrolirana uvoza voća, povrća, mesa odnosno poljoprivrednih proizvoda OPG-ovi jednostavno nisu bili konkurentni i to je bio uzrok njihova gašenja. Da bi se mladi vratili na selo, treba im osigurati još bolje uvjete programima ruralnoga razvoja. Treba im omogućiti da imaju sigurniji plasman svojih proizvoda, povoljne financijske linije za pokretanje proizvodnje ili nadogradnju postojeće. Zatim država mora osigurati poštenu trgovačku praksu. Mora se mladima stvoriti dojam da ih se cijeni i da ih uistinu trebamo. O njima ovisi razvoj ruralnih sredina, a samim time i opstanak hrvatskoga sela i života u njemu.«
Činjenicu da se u prošloj godini odselio oko 50 000 mladih, a na drugoj strani državne se strukture »hvale« da je pao broj nezaposlenih, najuzornija žena za prošlu godinu Vrbanek komentira: »Dio od tih 50 000 ljudi bio je prijavljen na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Odlaskom u inozemstvo i pronalaženjem radnoga odnosa više nisu bili u evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje i tako se stječe dojam da se smanjio broj nezaposlenih. Ustvari dobili smo dvostruki kontraefekt.
Izgubili smo mlade ljude koji su napustili Hrvatsku, možda i zauvijek jer nismo ih uspjeli zadržati u našoj domovini ponudivši im adekvatna radna mjesta u skladu s njihovom stručnom spremom i primjerena primanja koja bi im omogućila normalan život, dostojan mladoga čovjeka. Treba stvoriti uvjete da mladi čovjek shvati da mu se ne isplati ići u inozemstvo i biti odvojen od obitelji, prijatelja i rodbine, nego da se zaposli u Hrvatskoj. A to ćemo dobiti na sljedeći način: pravednom plaćom, pravičnim uvjetima rada na radnom mjestu i konačno prema potrebi prekvalifikacijom za deficitarna zanimanja i ona koja su potrebna na našem tržištu rada. U posljednje vrijeme poslodavci su spremni povećati primanja radnicima ili čak sezonskim radnicima dati primanja kroz cijelu godinu, ali jednostavno ljudi nema. Tu je napravljen veliki propust s nesagledivim posljedicama. Zadovoljan radnik dobar je radnik.«
Melita Vrbanek ističe da joj snagu daje vjera. »Tu je snaga Crkve, jer ona daje osjećaj pripadnosti, osjećaj zajedništva i moćan osjećaj da smo svi jednaki i kada se ujedinimo, svatko svakomu može na neki način pomoći. U našim malim sredinama u kojima je sve manje ljudi, koji žive u prorijeđenim selima, mnogo je starijih osoba kojima toliko čak i ne znači nešto materijalno, nego su ti ljudi željni tople ljudske riječi i razgovora. Crkva nas uvijek može na neki način opominjati da svatko od nas djeluje i karitativno i po svojoj savjesti bude uvijek u skladu sa svojim mogućnostima na usluzi svomu bližnjemu, u obitelji, susjedstvu, u zajednici, odnosno svakomu bratu čovjeku. Vodim se uvijek, koliko god mogu, Isusovim riječima: ‘Što ste učinili jednomu od moje najmanje braće, meni se učinili.’ Tim motom vodim se u životu, jer materijalno mi ništa ne znači ako netko pokraj mene pati. U svakom patniku gledam brata ili sestru, nastojim razumjeti teškoće i pomoći im koliko mogu.«
