Ljubav i prijateljstvo nisu tek dvije lijepe riječi savršene za ljetnu hit-pjesmu. Imaju mnogo dublje i snažnije značenje, one upućuju na dvije univerzalne stvarnosti čovjeka koje su temelj svake kulture i društva, a posebno dolaze do izražaja u blagdanskim danima. No jesu li današnji mladi još uvijek svjesni njihove snage i vrijednosti? Postoji li površnost u njihovu pristupu prema ljubavi i prijateljstvu? Jesu li ostali skriveni u virtualnom svijetu, iza zaslona pametnih telefona ili se suočavaju s realnošću, čak i po cijenu mogućih razočaranja i boli?
Kada se postavlja pitanje što je najprikladniji izvor razumijevanja i učenja o ljubavi i prijateljstvu, instinkt, emocije, prilike i proračunatost – zasigurno nisu dovoljni kako bi se izgradila ta dva temeljna odnosa osobnoga identiteta. U sferi emocija i odnosa, pravila često nisu dovoljna, nego su potrebni dobri primjeri. A može li se na putu rasta i razumijevanja što ljubav i prijateljstvo zaista jesu pronaći bolja svjedočanstva od onih koja nude velike priče književnosti i filmske umjetnosti…
»Ana Karenjina«, »Ponos i predrasude«, »Gospodar prstenova«, »Oslikani veo«, »Mnogo vike ni za što« – književni su klasici koji su svakako na popisu pročitanih knjiga većine prosječnih čitatelja, a i ekranizacija tih djela pridonijela je njihovoj popularnosti. No da upravo ti naslovi mogu naučiti mlade o ljubavi i prijateljstvu te oblikovati njihova stajališta – čulo se na studijskom danu koji je organizirala istraživačka skupina »Obitelj i mediji« Papinskoga sveučilišta sv. Križa u Rimu, gdje se krajem studenoga okupio tim poznatih profesora i pisaca iz Italije i Španjolske.
Kao uvod u radni dio predstavljeni su rezultati međunarodnoga istraživanja, o čemu je govorio organizator studijskoga dana i profesor javnoga mnijenja na tom sveučilištu dr. Norberto González Gaitano, uz kojega je bio voditelj istraživanja dr. David Iglesias Pérez. Nalaz da je naslov »Pedeset nijansi sive« – knjiga u kojoj strast postaje ropstvo, a ljubav se pretvara u zlouporabu moći – bio popularan među mladim ljudima te se našao na šestom mjestu najčitanijih djela (vjerojatno i zahvaljujući snažnomu oglašavanju) ipak ne premašuje djela velike edukativne vrijednosti, poput »Maloga princa« Antoinea de Saint-Exupéryja ili »Gospodara prstenova« J. R. R. Tolkiena, u kojima se ističu poštovanje, poniznost i solidarnost. Čak i ako mladi vole filmove u kojima se uzdiže individualistička potraga za srećom, još su više voljeni filmovi u kojima protagonisti herojski daju svoj život za druge, kao što je to u filmovima »Titanic«, »Spiderman« ili »Kronike iz Narnije«.
Što govore ti podatci? Mladi ljudi trebaju heroje, ali trebaju i ponovno otkriti vrijednost jednostavnih stvari. Taj je odgovor ponudio međunarodno poznati srednjoškolski učitelj i pisac Alessandro D’Avenia koji je predstavio svoju knjigu »Svaka je priča ljubavna priča«: »Mladi ljudi trebaju heroje, trebaju vidjeti ožiljke onih koji su to učinili prije njih, jer su i oni bili krhki. Dječaci žele izići iz osrednjosti, traže smislene odgovore, traže potpunost u pričama. Zato klasici nikad ne stare: govore o herojima koji su se borili i pobijedili, daju osjećaj potpunosti.«
Talijanski profesor semiotike Armando Fumagalli govorio je o radosti koja se rađa i raste u najjednostavnijim stvarima, predstavivši to na primjeru djela »Ana Karenjina«, bezvremenskoga romana ruskoga pisca Lava Tolstoja. U tom su romanu očite razlike koje se pojavljuju između samo tjelesne i zbog toga destruktivne ljubavi – koja se može uočiti u odnosu između Ane i grofa Vronskoga – te ljubavi praćene nježnošću i planiranjem, grijane i štićene u ognjištu kućnoga života između Levina i Kiti koja je predodređena da s vremenom dozrije i donese plod. »U malim i velikim obiteljskim predanjima stvara se istinska ljubav između muškarca i žene« – glavna je poruka koju je prenio u svojem izlaganju dr. Fumagalli.
Heroizam i junaštvo idu ispod izgleda, »kopajući« duboko i prihvaćajući tempo drugih. Moglo bi se činiti da je lako i logično voljeti one koji su već dragi, ali što ako prava ljubav zahtijeva promjenu paradigme: voljeli kako bi bio voljen? Tu je tezu iznijela španjolska književnica i novinarka Natalia Sanmartin Fenollera, autorica popularnoga romana »Buđenje gospođice Prim«. »Primanje ljubavi nas poboljšava. Taj veliki misterij sadržan je u voljenim bajkama kao što je ‘Ljepotica i zvijer’ ili u bezvremenskim romanima poput onoga Jane A. Austen ‘Ponos i predrasude’. Svatko traži sreću i govori o ljubavi, ali malo ljudi zna da je kako bi se postalo istinski ‘princ na bijelom konju’ potrebna naklonost, nježnost i povjerenje žena. Protagonist u knjizi ‘Ponos i predrasude’, Darcy, jest pošten, odan i hrabar čovjek, ali je trebao Elizabeth da mu to pokaže kako bi mogao prepoznati te vrline u samom sebi te se oslanjati na svoj ponos«, dala je svoje viđenje Fenollera.
Drugi roman koji poziva da se pruži prilika »strpljivoj ljubavi« jest »Oslikani veo« autora Williama Somerseta Maughama, o kojem je na studijskom danu govorio antropolog dr. Antonio Malo. »Nisu svi instinkti dobri samo zbog jednostavne činjenice što postoje. I ako instinkt pobuđuje u nama strast, razum je tu da pomogne razlikovati različite požude i razumjeti koje su dobre, a koje loše. Biti ljubavnik jest jednostavno, ne zahtijeva mnogo vremena, no voljeti drugoga zahtijeva ‘navikavanje’ na drugoga i da se oprosti, što je teže, ali dovodi do ispunjenijega i sretnijega života. To su protagonisti filma, adaptiranoga po romanu, iskusili. U romantičnoj avanturi u kojoj nije bilo planiranja, Kitty je izgubljena, dok joj ‘pokrpavanje’ odnosa s mužem, u predanosti da ga duboko upozna i da s njime bude sve do svoje smrti, daje snagu da dostojanstveno živi kao udovica.
Drugi oblik junaštva, osobito u narcisoidnom društvu, jest poniznost u služenju drugima, možda najveći revolucionarni čin koji se može ostvariti u životu. O tome se govori u knjizi »Gospodar prstenova«, koju je predstavio esejist Andrea Monda. On je pokazao kako Frodovi pravi pomagači u njegovu putovanju nisu veliki i moćni, nego maleni hobiti, inače smatrani polutanima, prezrenima i zanemarenima zbog svoje veličine. Ipak, njihova snaga leži upravo u toj malenosti. »Vidjeli smo gdje nas je doveo Nietzscheov superčovjek, vidjeli smo što je donijelo 20. stoljeće. Ne trebamo super ljude, nego polutane, ponizne ljude koji su nepotpuni i spremni biti upotpunjeni drugima. S druge strane, pravo prijateljstvo može postojati samo ako priznamo da mi sami nismo dovoljni«, kazao je Monda.
