Ponedjeljak 30. travnja Hvarska će biskupija i grad Hvar pamtiti kao dan kad je u stolnici sv. Stjepana I., pape, zaređen novi hvarski biskup mons. Petar Palić, kojega je papa Franjo imenovao nasljednikom biskupa Slobodana Štambuka (imenovanje je objavljeno 9. ožujka). Premda pritisnut brojnim obvezama vezanim uz pripravu na takav događaj kao što je vlastito biskupsko ređenje, mons. Palić spremno se odazvao pozivu da svoje osjećaje, promišljanja i poglede podijeli s čitateljima Glasa Koncila.
MONS. PALIĆ: Kad je riječ o izboru biskupskoga gesla, nisam mogao zaobići apostola Petra jer mi je on zaštitnik, nosim njegovo ime i mnogo sam puta u svom životu prepoznao veliku sličnost s njegovim reakcijama: oduševljenost, vjernost, nijekanje, strah, hrabrost svjedočiti za Uskrsloga do prolijevanja krvi. S druge strane biskupsko je imenovanje velika životna promjena, a svaka promjena, pa tako i ova, zahtijeva dodatno promišljanje. Geslo je zapravo odraz cijeloga mojega dosadašnjega životnoga usmjerenja, ali i naznaka budućega. Mnoge naše životne situacije izgledaju poput situacije u kojoj su se našli Isusovi učenici za vrijeme ribarenja: umorni, beznadni, bez vidljiva uspjeha svoga rada. U takvoj situaciji čovjek osjeti koliko je malen i slab. Isusov poziv znači prije svega spremnost na predanje, spremnost učiniti »ludost« pred svijetom i pred svim argumentima zdrava razuma. Geslom sam, dakle, želio ponajprije izraziti svoju vjeru u Gospodina i u njegov poziv i zahtjev: da me on, koji me je u mladosti pozvao da budem njegov svećenik, i u ovom trenutku vodi, da je u mojoj životnoj lađi ili sasvim blizu nje, te da i ja, poput apostola onoga jutra, s istim onim zanosom s kojim sam pošao u svećeništvo pođem, na njegovu riječ, prema Hvaru.
MONS. PALIĆ: Naravno da je okruženje iz kojega dolazim oblikovalo moje razmišljanje, moja stajališta, moje ponašanje i ono što u svojoj biti jesam. Okružje u kojem sam rastao, u kojem su se formirala stajališta, obilježeno je određenom ambivalentnošću i mnogim izazovima. S jedne je strane ono bilo prožeto susretom s različitim kulturama, s različitim nacijama, s ljudima različitih vjerskih pripadnosti, a s druge je strane moj život u mnogočemu odredila snažna, unatoč teškim prilikama stoljećima očuvana, svijest o pripadnosti Katoličkoj Crkvi i hrvatskomu narodu. Želio sam, dakle, istaknuti da je i Janjevo dio osobne baštine koju sa sobom nosim, na koju sam ponosan, koja mi je puno puta pomogla u životnim situacijama i koja će, vjerujem, i dalje činiti prepoznatljivim moj život i moje djelovanje.
MONS. PALIĆ: Kad se čovjek suoči s poslanjem i biskupskom službom u konkretnoj mjesnoj Crkvi, u ovom slučaju u Hvarskoj biskupiji, pokušava tražiti i pronaći poveznice i duhovne silnice s tom Crkvom i svojim dosadašnjim životnim sredinama. Poveznicu sam pronašao upravo u ta dva svijetla lika. Biskup Fulgencije Carev rođen je u Kaštelima, u Kaštel Gomilici, 1826. godine. Bio je franjevac Franjevačke provincije sv. Jeronima. Godine 1879. imenovan je skopskim nadbiskupom. U vrijeme kad se to područje nalazilo pod turskom vlašću trudio se promicati crkveni i vjerski život. I doista, u tadašnjoj je Skopskoj nadbiskupiji ostavio ne samo duboke tragove svojega rada, nego i svoje zdravlje. U jednom su trenutku njegovi prijatelji, vidjevši kakvo je njegovo zdravstveno stanje, zamolili papu da mu dade lakšu biskupiju. Nakon toga papa ga imenuje hvarskim biskupom. Umro je 1901. godine u Hvaru.
Fra Antun Maroević u prvoj je polovici 19. stoljeća kao misionar otišao na Kosovo. Zauzimao se za dostojanstvo svih ljudi, a posebno kriptokatolika, tzv. ljaramana, koji su u jednom trenutku željeli izići iz anonimnosti i javno priznati da su katolici. Zbog toga su bili progonjeni, a zajedno s njima fra Antun Maroević. Od posljedica mučenja kasnije je umro. Pokopan je u blizini svetišta Gospe Letničke u Letnici. Fra Antun Maroević rođen je u Starom Gradu na Hvaru. Eto, i do njega sam došao tražeći poveznice između svojega podrijetla i moje buduće službe. Ako se, s vjerom u Božju providnost, ništa ne događa slučajno, onda i svoje buduće biskupsko služenje u Hvarskoj biskupiji promatram kao svojevrsno uzdarje na dar koji su ta dva svijetla lika dala onomu području, na kojem sam kasnije i sam rođen.
MONS. PALIĆ: Iako se Janjevce u našoj javnosti percipira kao vrijedne i marljive ljude, s brojnim obiteljima, koji su složni, trebalo bi naglasiti da je to plod obiteljskoga odgoja i velikoga pastoralnoga rada mnogih zauzetih svećenika i sestara redovnica. Kao takva zajednica bila je rasadište mnogih duhovnih zvanja. Trenutačno ima 39 živih svećenika podrijetlom iz Janjeva, dvadesetak redovnica, nekoliko bogoslova, sjemeništaraca, redovničkih kandidatica. Htio bih spomenuti i dvojicu blaženika, mučenika, koji su vezani uz tu najstariju hrvatsku dijasporu: fra Serafin Glasnović Kodić i don Anton Muzić iz Letnice. Postupak za proglašenje blaženim vodi se i za slugu Božjega fra Alojzija Palića. U tom smislu svoje biskupsko imenovanje shvaćam kao plod te bogate duhovne baštine i kao priznanje i janjevačkoj i letničkoj zajednici i njezinim duhovnim zvanjima koja su iznikla iz plodnoga vjerničkoga življenja i obiteljske duhovnosti.
MONS. PALIĆ: Prije mene su podrijetlom iz Janjeva bila dvojica skopskih nadbiskupa u 19. stoljeću: Nikola Mazarekić i Petar Glasnović Šali, koji je bio skopskim nadbiskupom od 30. srpnja 1833. do 1839., a umro je u Janjevu 20. kolovoza 1854.
MONS. PALIĆ: Uvjeren sam i nadam se da će mi sva ta iskustva pomoći. Dvojici sam biskupa bio uži suradnik: jednomu tajnik, drugomu generalni vikar. Koliko god te službe bile uredske, ipak su i to u svojoj biti pastoralne službe jer je čovjek uz onaj »uredski« dio, kojim pomaže i administrativno u funkcioniranju biskupije i u odvijanju i organiziranju pastorala, nužno upućen na susrete s ljudima, slavlja, posjete, obilaske. Upravo zahvaljujući tim svojim službama, svoju sam Dubrovačku biskupiju prošao uzduž i poprijeko, tako da sam dobro upoznao mentalitet ljudi, koji se razlikuje od područja do područja – što svakako smatram prednošću za službu koja me čeka.
Za vrijeme studija u Austriji bio sam, uz studij, i upravitelj župe u blizini Graza, u biskupiji Graz-Seckau, što mi je pomoglo ne samo upoznati mentalitet tih ljudi, nego i drukčiji način pastoralnoga djelovanja i mogućnosti koje takvo djelovanje sa sobom nosi.
MONS. PALIĆ: Onaj osnovni program je jasan. To je naviještanje i življenje Božje riječi i izgradnja Božjega kraljevstva. Sve ostalo su »varijacije na temu« koje ovise o nizu konkretnih čimbenika. Kako pronaći način da se evanđelje utjelovi u kulturi u kojoj živimo, u izazovima s kojima se susrećemo – to je središnje pitanje i zahtjev i sve k tomu treba biti usmjereno. Papa Franjo nam daje korisne poticaje i savjete kako kao Crkva danas drugima u radosti i otvorenosti svjedočiti Isusa Krista.
MONS. PALIĆ: Budući da je riječ o biskupiji koja se sastoji od tri otoka, odmah se nameće pitanje prometne povezanosti između otoka. No budući da živimo u vremenu razvoja i napretka, i takva se pitanja s vremenom rješavaju. Ono što je na dugi rok zabrinjavajuće jest iseljavanje, napuštanje otoka. Taj problem, naravno, Crkva ne može riješiti, ali ga može i treba postavljati kao važno pitanje za širu društvenu zajednicu. Svojim pastoralnim djelovanjem i okupljanjem zajednica i Crkva može pripomoći da ti otoci budu življe i za život privlačnije mjesto, premda joj to po sebi nije prvotna zadaća.
MONS. PALIĆ: Susret sa svećenicima održan je u uskrsnom tjednu, na misi posvete ulja. Iz pastoralnih se, naime, razloga misa posvete ulja u Hvarskoj biskupiji ne slavi na Veliki četvrtak, nego u uskrsnom tjednu. Bila je to dobra prilika za susret s prezbiterijem Hvarske biskupije i jako mi je drago što sam mogao biti nazočan, što sam imao prigodu susresti dio svećenika koje otprije poznajem te barem djelomično upoznati ostale svećenike.
Poruka je s jedne strane bila javna zahvala biskupu Slobodanu za sve ono što je učinio i kako me je primio, a s druge strane ohrabrenje svećenicima. Ne smijemo zaboraviti da se biskup uzima od svećenika, da sam i ja svećenik, da sam se susretao s izazovima s kojima se susreće svaki svećenik. Htio sam ohrabriti svećenike da budu svjesni dara vlastitoga svećeništva te da, s obzirom na moju službu u Hvarskoj biskupiji, sada zajedno nastavimo izgrađivati Božje kraljevstvo u mjesnoj Crkvi.
Kad je riječ o svećenicima u Hvarskoj biskupiji, stanje je, nažalost, isto kao i u jednom dijelu drugih naših primorskih biskupija, tj. osjeća se nedostatak svećenika i duhovnih zvanja. Raduje to da je u posljednjih nekoliko godina Hvarska biskupija imala nekoliko svećeničkih ređenja. Ove će godine, također, ako Bog da, biti jedno svećeničko ređenje. U tom je smislu ovogodišnja misa posvete ulja u sebi nosila snažnu simboliku: moj prethodnik biskup Slobodan posvetio je ulje kojim će se pomazati i novi biskup i prvi zaređeni svećenik za mojega biskupskoga služenja. U svakom slučaju duhovna su zvanja područje na kojem treba poraditi, ali i moliti, stvarajući uvjete u kojima će mladi ljudi lakše razabrati mogući duhovni poziv.
MONS. PALIĆ: Otoci inače, a posebno Hvarska biskupija, imaju jaku tradiciju. Tu su vjernička udruženja, bratovštine; različita slavlja, tradicionalne pučke pobožnosti, među kojima se posebno ističe pasionska baština. To je iznimno duhovno bogatstvo koje bez sumnje treba čuvati, ali ne samo čuvati, nego i oživljavati, shvaćati ga kao izvor i poticaj za živo i odgovorno življenje evanđelja u današnjem svijetu i današnjem vremenu. U toj tradiciji vidim veliko bogatstvo Hvarske biskupije. Izazov će biti što učiniti da nas ta tradicija ne zatvara, da nas ne getoizira, nego da bude nešto naše što u svakom trenutku možemo pružiti drugima kao vlastiti primjer življenja evanđeoskih vrjednota i hoda za Kristom.
MONS. PALIĆ: I u Dubrovniku smo pokušavali naći način kako evangelizirati u turizmu. Papinsko vijeće za pastoral selilaca i putnika svake godine za Svjetski dan turizma upućuje svoju poruku. Postoji i Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za pastoral migranata, koje također upućuje poruke. Mislim da te poruke mogu poslužiti kao smjernice i biti od velike pomoći u oblikovanju konkretnih inicijativa. Izazov je velik, i to dvostruk. Naši su vjernici, naime, u vrijeme turističke sezone silno zaposleni: daju sebe i sve od sebe kako bi pokazali gostoljubivost, ali i kako bi zaradili za svoju obitelj. Na temelju svojih iskustava u Dubrovniku, razdoblje između listopada i svibnja nastojali smo maksimalno iskoristiti za intenzivniji pastoralni rad s domaćim stanovništvom.
Svi ti ljudi koji dolaze sa svih kontinenata, iz različitih kultura, različitih vjerskih pripadnosti ili nepripadnosti također su izazov. Potrebno je puno pastoralne mudrosti kako bi se tim ljudima omogućilo da se posredno, preko naše tradicije – građevina, kulturnih ponuda, pučkih pobožnosti i običaja – upoznaju s Kristom, svakako da se približe transcendentnomu, Bogu. Ako i život naših vjernika kao domaćina bude uzoran, pokazujemo pravo lice našega naroda i svoju ljudsku i kršćansku odgovornost.
To je izazov za sve biskupije koje primaju veći broj turista. Naša nas kršćanska baština već čini poznatima i prepoznatljivima, no s druge je strane uvijek potrebno promišljati kako da se ta ponuda obogati sadržajima i kvalitetom.
MONS. PALIĆ: Ponajprije bih htio zahvaliti na ovoj mogućnosti da svoja razmišljanja podijelim s čitateljima našega Glasa Koncila.
Dubokim osjećajem zahvalnosti uzvraćam svima, a bilo ih je doista puno, koji su mi ovih dana izrazili svoju čestitku, radost i podršku. Iako ovaj trenutak, uza svu svoju novost i izazov, pa i neizvjesnost, ne pripada onim teškim životnim iskustvima kad je čovjeku ljudska blizina najpotrebnija, ipak je lijepo i poticajno doživjeti da oko sebe imam ljude koji me podržavaju i koji su mi pokazali da sam ispravno postupio kad sam izabrao svećeništvo i služenje kao svoj životni put.
Želio bih da svi zajedno nastavimo graditi međusobno povjerenje, da se trudimo oko jedinstva i zajedništva i da, unatoč poteškoćama, s nadom i na Gospodinovu riječ nastavimo radosno živjeti svoj kršćanski poziv i svjedočiti ljepotu hoda za Isusom.
