NAKON ŠTO JE U 32. GODINI IZGUBIO VID Radostan život unatoč teškoćama

Snimila: J. Pavić | Mirko Hrkač, osnivač i upravitelj zaklade »Čujem, vjerujem, vidim«

Upravitelj zaklade »Čujem, vjerujem, vidim« 45-godišnji Mirko Hrkač iz Zagreba počeo je, kako kaže, svoj novi život nakon što je u 32. godini života izgubio vid. »Za mene je započeo drugi život nakon gubitka vida. Možda bi ispravnije bilo reći da je započeo moj treći život. Imam nekoliko početaka koji su svaki na svoj način usmjeravali moj život. Prvi takav događaj bio je u dobi od pet godina kada sam dobio dijabetes i od pete godine uzimam inzulin.

Život mi se promijenio jer kao dijete puno toga sam želio, ali sam bio ograničen i imao pravila po kojima sam morao živjeti. Drugi je početak bio Domovinski rat kada sam zajedno s obitelju ostao bez svega što smo imali. Hvala dragomu Bogu, svi članovi moje uže obitelji ostali su živi i započeli smo život ispočetka. A onaj treći početak za mene je bio najteži, izgubio sam tjelesni vid«, pripovijeda Hrkač.

Radostan život

»Do tada sam imao relativno normalan život, radio sam, imao posao koji sam volio, imao prijatelje i mogućnosti da radim što želim i živim normalan život. Gubitkom vida sve se mijenja. U prvi mah imao sam iskustvo da je život prestao, kao da nisam živ. Sve se promijenilo. No tu se ostvaruje ono što bi trebalo biti najvažnije u životu svakoga čovjeka, što je bilo i kod mene, a to je vjera. Zahvalan sam dragomu Bogu što sam rođen u katoličkoj obitelji u kojoj se uvijek vjerovalo, pa i onda kada to nije bilo poželjno. Upravo molitva, i to molitva Gospine krunice, slavljenje mise i primanje ostalih sakramenata dalo mi je snagu za novi početak i, kako se kaže, ‘vraćanje iz mrtvih’. U najtežim životnim situacijama uvijek je vjera bila snaga i pomoć. Svakodnevna molitva, sveta misa, primanje ostalih sakramenata, čitanje Biblije, razmišljanje o Bogu i njegovoj prisutnosti u životu, osluškivanje njegovih riječi i nastojanje življenja s Bogom u svakom trenutku života, sve je to vjera koja nosi i pomaže da radosno živim unatoč svim teškoćama koje me prate.

U molitvi i predanju prihvatio sam životne situacije koje su takve da na njih ne mogu utjecati, nego ih uz vjeru prihvaćam i nastojim osmisliti život i raditi ono što mogu, a ne misliti na ono što ne mogu«, navodi Hrkač. Nadalje, govoreći o svojem vjerskom životu, kaže: »Nekako mi je teško odrediti kojoj župi pripadam. Trenutačno je to prema prebivalištu župa svetoga Pavla u Retkovcu, ali često sam u župi Svih svetih u Sesvetama jer su tamo moji roditelji, ponekad u župi svetoga Franje Ksaverskoga u Vugrovcu i vrlo često u župi svetoga Petra u Vlaškoj ulici u Zagrebu, koja mi je najpristupačnija.«

»Duh Gospodnji na meni je… on me šalje«

»Prvi početci gubitka vida počeli su na Uskrs 2001. godine. Sjedio sam u kući sa svojima i u oku sam primijetio kap krvi. Bilo mi je jasno što slijedi. Nikomu nisam ništa rekao. Sjeo sam u auto i otišao na Kamenita vrata Gospi. Molio sam za snagu da mogu prihvatiti sve što slijedi. No bilo je jako teško. I upravo mislim da mi je snagu dala Gospa i molitva njezine krunice. Nakon hodočašća u Međugorje osjetio sam poticaj da pomognem osobama koje su u sličnoj situaciji kao i ja ili im je teže nego meni. Nisam znao što bih učinio pa sam otvorio Bibliju. I bio je to dio iz proroka Izaije gdje piše: ‘Duh Gospodnji na meni je… on me šalje…’ Bio mi je to znak da se odvažim i krenem. Ali to je bilo vrijeme kada još nisam nikamo išao, nisam rabio bijeli štap, uglavnom sam bio kod kuće. Iako sam u vjeri živio cijeli život, osjećao sam da bih trebao ući u bolje poznavanje vjere pa sam se uz pomoć prijatelja odlučio za upis na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, čemu je prethodila trotjedna obuka kretanja s bijelim štapom«, navodi Hrkač.

»U vrijeme kad sam započinjao studij, za razliku od danas, nije bilo toliko dostupne literature ni potrebnih tehničkih pomagala. Stoga sam sva predavanja uz dopuštenje profesora snimao na četverokanalni kazetofon koji sam svaki dan nosio na fakultet, pa sam doma ponovo preslušavao i radio potrebne bilješke, a digitalnom sam se literaturom počeo koristiti na kraju druge godine kad sam dobio računalo s govornom jedinicom pa mi je to znatno olakšalo studiranje, ali je zahtijevalo dodatan rad na digitalizaciji potrebne literature. Uz spremnost profesora koji su mi izlazili u susret dajući mi svoju digitalnu pripremu, pa i knjige, mogao sam uspješno studirati i završiti fakultet. No želim istaknuti ono najvažnije pravilo: ‘Teologija se studira na koljenima. I tada ništa nije teško!’ To nam je pravilo na prvom susretu rekao tadašnji dekan prof. Zdenko Tenšek, kojega se uvijek rado sjećam, kao i ostalih profesora. S nekima i danas ostvarujemo suradnju na dostupnosti literature osobama koje ne mogu čitati crni tisak.«

Zvučna Biblija novi prozor za slijepe
»Kao ljudi uvijek smo izloženi mogućim, rekao bih, kušnjama, ne bih to nazvao krizom. Kao vjernik svjestan sam da je sve što mi se događa u životu ono što je Gospodin dopustio da se dogodi i ne će dopustiti preko onoga što ne bih mogao izdržati. A on, dobri Bog, uvijek je tu i uvijek s njim računam od jutra do večeri, pa i u svakoj drugoj situaciji. Vjera i molitva mi je rješenje za svaku teškoću koja me je do sada dotaknula. Nadalje tu je obitelj i zahvalan sam dragomu Bogu što sam rođen u obitelji u kojoj živim i čiji sam dio.«
Mirko Hrkač priređivač je i urednik zvučne Biblije. O tome svjedoči: »Nakon gubitka vida spoznao sam što znači vidjeti pa više ne vidjeti. Što znači moći čitati sada kada to više ne mogu. Razmišljao sam o osobama koje ne mogu čitati i kako im učiniti Bibliju dostupnom. Tada sam osjetio poticaj da snimim Bibliju. U svojoj kući imam svetište Majke Triput Divne. Kleknuo sam pred to svetište i pomolio se riječima: ‘Otče, ja ovo želim ostvariti, molim Te, pomozi mi i dovedi me do onih koji će mi pomoći i otvori im srce!’ Nakon te molitve krenuo sam u snimanje uz pomoć dobrih ljudi, za koje vjerujem da ih je po Gospinu zagovoru dragi Bog poslao da mi pomognu. Nakon osam mjeseci rada završili smo snimanje zvučne Biblije. Ove godine navršava se 10 godina od toga događaja i vjerujem da je mnogima, pa i onima koji nemaju teškoća s čitanjem, zvučna Biblija postala svakodnevni pratitelj u životu. Dojmljive su reakcije onih koji ne mogu čitati, od onih koji kažu primjerice: ‘Moj muž je želio da mu se ispune dvije želje: jedna je da ponovno progleda, a druga da može ponovno čitati Bibliju. Ova druga mu se ispunila!’ do onih koji su nam se javili i rekli da su godinama molili da se snimi zvučna Biblija.«
Pružiti potrebnu pomoć

Osvrćući se na rad zaklade »Čujem, vjerujem, vidim«, koje je upravitelj, Hrkač navodi: »Svrha je zaklade pomoć mladima, djeci i studentima s invaliditetom u edukaciji i omogućivanje pristupa literaturi slijepim i drugim osobama koje ne mogu čitati standardni tisak, u čijem ostvarivanju provodimo niz projekata, snimanje zvučnih knjiga, digitalizaciju tiskanih knjiga, prilagodbu literature za učenike s disleksijom. Svaka prilagođena knjiga novi je prozor za slijepe i druge osobe jer u Hrvatskoj je tek 0,4 posto literature dostupno slijepima, odnosno od 100 tiskanih knjiga nama je dostupno manje od pola jedne knjige. Prvenstveni nam je cilj prilagodba duhovne katoličke literature jer kroz nju slijepe, ali i druge osobe koje se ne mogu koristiti crnim tiskom dolaze do spoznaja koje im olakšavaju život s teškoćama koje ih svakodnevno prate. Svaki čovjek 90 posto informacija prima uz pomoć vida, što samo govori za koliko su toga osobe oštećena vida uskraćene! Uz prilagodbu literature mladim osobama s invaliditetom pomažemo i donacijom prijenosnih računala, a i organizacijom raznih prilagođenih tečajeva, kao i edukativnih putovanja i hodočašća kako bi unatoč invaliditetu sudjelovali u svim aktivnostima koje su dostupne drugim osobama.«

Govoreći o mladim osobama koje imaju oštećenje vida, Hrkač ističe da je iznimno važna podrška u procesu suočavanja s gubitkom vida: »Svakako takvim osobama treba biti na raspolaganju i poticati ih da nastave život i iskoriste mogućnosti koje su dostupne, ali i važan je pristup okoline i prihvaćanje takve osobe kao ravnopravne, što ona i jest. Važno je mladoj osobi općenito s invaliditetom pružiti svu potrebnu pomoć, prije svega u obrazovanju kako bi kao visokoobrazovana osoba mogla ravnopravno sudjelovati na tržištu rada i sama se brinuti za sebe i svoj život, pri čemu invaliditet treba prihvatiti kao izazov i tako živjeti. Važno je molitvom i osobnim svjedočanstvom približiti takve osobe Bogu i usmjeravati ih na život, u ostvarivanje svega što mogu, a ne misliti na ono što ne mogu,« zaključio je Mirko Hrkač.

IZVORGlas Koncila br. 17/2018.
Prethodni članakNAJVEĆI KONCERT POPULARNE DUHOVNE GLAZBE Na koncertu Laudato televizije »Progledaj srcem« trosatna pjesma izvođača i publike
Sljedeći članakNAKNADA ŠTETE U MIROVINSKOM (II) Kada je moguć otpis plaćanja doprinosa?