BRANKO IŠTUK, BRANITELJ POGOĐEN BOLESTIMA »Bogu pjevam pa me Bog održava!«

Snimila: J. Pavić | Branko Ištuk, umirovljeni dočasnik Hrvatske vojske iz Darde

U župnom Zboru sv. Ivana Krstitelja u Dardi redovito na probe dolazi Branko Ištuk. Upravo u tom zboru on je pronašao velik dio radosti, predanja Bogu u pjesmi, ali i uspješnu rehabilitaciju nakon tri moždana udara i postraumatskoga stresnoga poremećaja koji ga prati nakon preteških ratnih dana u kojima je svjedočio umiranjima i patnjama svojih suboraca.

Šezdesetogodišnji Branko Ištuk rođen je u Osijeku, u skromnoj katoličkoj obitelji. Umirovljeni je dočasnik Hrvatske vojske, a živi sa suprugom, dvojicom sinova, snahom i unukom u Dardi. Sada obnaša dužnost tajnika Udruge dragovoljaca i veterana Osječko-baranjske županije i u toj službi u svakodnevnom je kontaktu s braniteljima. Kao mladić otišao je u rat, a posljedice ratnih stradanja snažno su se odrazile na njegovo zdravstveno stanje pa kao i velik dio njegovih suboraca svakodnevno nosi svoje tegobe nastojeći živjeti kao da je sve najbolje.

Plemeniti zapovjednik
»U vjeri uvijek nađem snagu za daljnji život i ljubav prema drugim ljudima. U ljudima malo kada tražim lošu stranu i uvijek u njima vidim samo ono dobro. No kada mi se skupe teškoće, a posebno misli na rat, odem u crkvu i molim po sat, dva. Molim ne samo za sebe, nego za sve.«

O tim danima svjedoči: »U rat sam otišao sa 33 godine, a prvo susretanje s ratom bilo je u selu Pađenima kod Knina kada su se pojavile barikade na cesti. Nakon toga sam se susreo s ratnim vihorom u Pakracu, a onda jedno vrijeme i u Vukovaru. Nakon toga dolazim u Osijek, javljam se u Zbor narodne garde, gdje se uključujem u satniju veze, a poslije prelazim u treću gardijsku brigadu satnije veze. Nakon drugoga proboja za Vukovar koji nije uspio prelazimo u 160. brigadu. Poslije toga se osniva 253. satnija veze pri zbornom području Osijek. Bilo je jako puno stresnih situacija, neke stvari koje sam doživio i dandanas me muče i proganjaju. Budući da sam bio vezist, imao sam uvid u sve što se događa oko moga bojišta. Najteže mi je bilo slušati kako muče i ubijaju hrvatskoga branitelja. To se osobito događalo u selima između Osijeka i Vinkovaca, Osijeka i Dalja te Osijeka i Vukovara. Bilo je teško slušati što rade hrvatskim braniteljima, a nikomu to nisam smio prenijeti da ne bih ugrozio i druge branitelje koji se nalaze na tim linijama, a znam da nemaju dovoljno oružja pa bi samo otkrili svoje položaje. Bilo je dosta suza pa sam uvijek govorio da sam se sjetio nekoga od svoje obitelji, da bih prikrio ono što čujem u vezi. Imao sam plemenitoga zapovjednika s nadimkom ‘Sjedi’ koji nas je pazio i brinuo se o nama kao o svojoj djeci.«

Dva moždana udara na dan pada Vukovara!

Svih ovih godina otkako je rat završio on se, kao i ostali branitelji, počeo suočavati sa surovom istinom koja je polako osiromašivala domovinu, iseljavala mlade ljude, što je dodatno otvaralo zaliječene rane. »Na početku rata smatrao sam da kad budemo imali svoju državu, moći ću slobodno kazati da sam Hrvat, a da me nitko ne će ušutkavati niti mi prijetiti prstom. Kako sam predavao katehezu u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Osijeku djeci hrvatskih branitelja i onih koji su ostali u Osijeku za vrijeme rata, bio sam ponosan na sve njih i nas branitelje zato što sam vidio da se nisam uzalud borio za svoju Hrvatsku. No sada kada se svega toga prisjetim, dođe mi nekada teško jer je dosta mojih nada i želja bačeno u vjetar. Dosta mojih suboraca sada traži plastičnu ambalažu po kontejnerima i kantama za smeće, a oni koji su nas napadali žive bolje nego prije rata. Kao što i sami možemo primijetiti, djeca hrvatskih branitelja idu raditi izvan Hrvatske. Sumnjam da će se vratiti u zemlju za koju su njihovi otčevi i majke stavili život na kocku da bi im djeca u toj državi mogla živjeti.«

Stres i nezadovoljstvo učinili su svoje pa je 2006. godine doživio prvi moždani udar. »U razmaku od četiri godine dobio sam dva moždana udara, i to svaki točno na dan pada Vukovara. Svaki put sve što se događalo oko toga dana snažno me potreslo. I liječnici su mi rekli da izbjegavam praćenje vijesti i gledanje televizije u te dane. Treći moždani udar dobio sam na Sv. Ivana 27. prosinca 2017. Kao posljedica moždanoga udara objesila mi se jedna strana lica i nestao mi je jedan dio vidnoga polja s lijeve strane te mi se ponekad slika udvostruči.«

Radost sinovi i unuka
Novonastala situacija uz prethodni PTSP dodatno je otežala svakodnevno funkcioniranje, no on se suočavao sa situacijom i prihvaćao ju. »Bolest kao bolest sam prihvatio, da mi je Božji dar da se suočim s teretom. Uvijek su mi govorili: ‘Dok god budeš teret vukao za sobom, a ne gurao ispred sebe, bit će ti dobro i lako ćeš ga podnositi!’ Najteže mi je bilo priviknuti se na tu novu situaciju i krenuti u normalan život dalje. Više puta sam se pitao: ‘Bože, jesi li tu?’ A onda sam shvatio da je on stalno uz mene i da je njegova ruka iznad mene. Prvo sam se bio uplašio da mu više ne ću moći pjevati. I zaista u prvim danima bilo je problema s pjevanjem. Rukama sam morao pridržavati lijevi obraz da bih mogao pjevati. No sada sam primijetio da nekad pjevam čak i bolje. Bogu pjevam pa me Bog održava!«
Upravo je, kako navodi, crkveni zbor mjesto njegove najbolje rehabilitacije u kojoj se rehabilitirao fizički, psihički i duhovno. »Moj crkveni Zbor sv. Ivana Krstitelja Darda i naš župnik Bojan Slaviček, u čijoj propovijedi uvijek ima nešto za mene, pomažu mi kada mi se čini da nema staze da ju ipak uvijek nađem. U našem crkvenom zboru koji je mali, a velik je jer svojim pjesmama uvijek razveseli sve u crkvi, pronašao sam smirenje i zadovoljstvo.« Najviše entuzijazma za vrijeme oporavka od moždanih udara i posttraumatskoga stresnoga sindroma dobio je od svoje obitelji i prijatelja. »Posebna su mi radost moji sinovi i unuka koja me uvijek razveseli, a sada čekamo još jednu unuku, Magdalenu, koja se treba roditi u listopadu. Općenito, osvrćući se na svoj život, mogu reći da u obitelji imam veliku potporu jer mi više puta dođe ona strana da se nesvjesno vratim u ratni vihor i tada znam da ponekad nesvjesno dignem glas, pa mi poslije bude žao. Tada tražim oproštenje od njih. Više puta po noći ustajem i idem van prošetati da bih sam sa sobom raščistio neke stvari te u miru tražio od Boga snagu da mogu nastaviti ovaj zemaljski put.«
Pomaže pomaganje drugima

U ratnim i poslijeratnim vremenima prolazio je, kako navodi, mnoge životne krize u kojima se pitao je li napušten. »Znao sam se u životnim krizama pitati: ‘Bože, jesi li me ostavio?’, a onda bi mi uvijek on pokazao da moj slučaj nije najgori i da je to samo mali zarez u mojoj knjizi života. Nikomu nisam zavidan na tome što nema nikakvu bolest, i uvijek kažem: ‘Bože, hvala ti za ovo što si mi dao!’« Vjera je, kako navodi, važna za njegov život poput zraka. »U vjeri uvijek nađem snagu za daljnji život i ljubav prema drugim ljudima. U ljudima malo kada tražim lošu stranu i uvijek u njima vidim samo ono dobro. No kada mi se skupe teškoće, a posebno misli na rat, odem u crkvu i molim po sat, dva. Molim ne samo za sebe, nego za sve. I kada mi dođu teške misli i ogorčenje i prijezir prema neprijateljima iz rata, borim se molitvom protiv toga i molim Boga da mi pomogne. Često kada sam u uredu u Osijeku odem u kapucinsku crkvu, gdje mogu sam razmišljati. Nakon toga vratim se u ured ojačan.«

U rehabilitaciji posebno mu pomaže pomaganje drugima. To čini na razne načine, a najviše radom u Udruzi dragovoljaca i veterana Osječko-baranjske županije, u kojoj je tajnik. Zajedno sa svojim suborcima pomaže drugim braniteljima, ali i drugima kojima je pomoć potrebna. »Pomažemo našim braniteljima i njihovim obiteljima na razne načine, materijalno, savjetima, podrškom, naravno uz pomoć dobrih ljudi. Osim toga i međusobno si pomažemo, a mogu reći i najbolje razumijemo. Mi već po pogledu znamo kada smo zajedno tko je loše i kako mu pristupiti i ohrabriti ga.«

Osvrćući se na svoj život, na invaliditet i tegobe koje nosi bolest, ističe: »Na život gledam kao na stazu kojom treba trčati do cilja. Poteškoće u životu vidim kao zaprjeke u maratonu ovozemaljskoga života. U tom maratonu pomažu mi ‘zemaljski anđeli’, a to su svi oni koji su uz mene u trenutcima mojih slabosti.«

IZVORGlas Koncila br. 27/2018.
Prethodni članakHRVATI »OKLOPNIM KONJANIŠTVOM« POSJETILI GROBOVE PALIH RATNIKA Majka domovina ponovno zagrlila svoje sinove
Sljedeći članakUZ »UKIDANJE« DRUGOGA MIROVINSKOGA STUPA Mirovinska reforma i njezini kritičari