ZA SVE STUDENTE – NADAHNJUJUĆI PRIMJER JOSIPA MILKOVIĆA IZ VRLIKE »Nisam dopustio da se zlo hrani mojom tugom«

Snimila: J. Pavić | Josip Milković
U župi Gospe od Rožarija u Vrlici živi 28-godišnji Josip Milković, student treće godine psihologije na Sveučilištu u Zadru i dobitnik nagrade »Ponos Hrvatske«. No njegovo studiranje uvelike se razlikuje od njegovih kolega jer ima brojna fizička oštećenja koja zahtijevaju iznimne napore u aktivnostima svakodnevnoga života.

Josip Milković je slijep, s teškim oštećenjima sluha, amputirane su mu obje ruke i jedna noga, a druga je noga oštećena, kao i unutarnji organi. Teška oštećenja posljedica su eksplozije naprave na vojnom vježbalištu Cerovac kod Karlovca gdje je kao polaznik časničke škole prolazio posljednju vježbu iz rukovanja eksplozivnim sredstvima. Ozljede su bile teške, bio je 52 dana u komi s malim šansama za život.

»Završio sam tri godine studija građevinarstva u Splitu. Nakon građevine bio sam ponosan časnik Hrvatske vojske i stradao kada sam imao 22 godine. Ljubitelj sam nogometa, kojim sam se aktivno amaterski bavio 10 godina do trenutka stradavanja. Nažalost, dječačke nogometne snove morao sam ostaviti za sobom, kao i planove vezane uz građevinu i profesionalnu vojnu karijeru. Kako me moji tjelesni gubitci ograničavaju u ostvarivanju snova koje sam tada imao, morao sam okrenuti drugo poglavlje u životu. Mogu reći da je jedan život završio, a drugi započeo nakon stradavanja«, rekao je na početku razgovora.

»Bog me vratio mojim roditeljima«

Prisjećajući se svojega života nakon stradanja, navodi: »Koma nije bila lijepo iskustvo. Mogu je usporediti s noćnom morom u kojoj cijelo vrijeme spašavam svoj život. Mogao bih ju opisati kao nekakav prikaz čistilišta. Bila je kao san kojega sam bio svjestan, a nisam mogao iz njega izići i svaki novi dan ponovno sam se budio u tom snu, zaključan u svojem tijelu. Mozak stalno nešto procesuira, ali ne znam izići i nisam svjestan što se događa. Ponekad sam vidio sebe kako se vozim cestom na kojoj se nalazi vijadukt koji najednom prestaje. Vidio bih sebe kako upadam u šahtove koji su se stvarali na cesti i upadao bih u mračne komore ispunjene minama. Većinom bi mi moja majka bacala uže kojim bih se uspeo iz tih rupa na svjetlo«, prisjeća se nekih detalja iz gotovo dva mjeseca provedena u komi.

»Svi se mi u životu borimo sa zaprjekama koje nas snađu, tako i ja. Moja je nešto veća, no nikako nije nesavladiva i svjestan sam da će ih kroz život biti još, kao i kod svakoga od nas.«

»U komi sam puno molio. Nekako sam osjećao da mi je duša izmorena i da sve to predugo traje te sam zavapio Gospodinu da me vodi na neko ljepše mjesto ili da me konačno vrati mojim roditeljima. Majka mi je kasnije pričala kako mi je stalno molila na uho dok sam bio u komi. Kad je uslijedilo buđenje, treptao sam, ali mi nije bilo jasno zašto nema slike. Dodirnuo sam se rukom preko očiju i shvatio da nemam nikakav povez preko njih. Postao sam svjestan da mi ni ruke nisu kao prije, da su u zavoju i ništa nisam čuo. Zapravo imao sam samo jako zujanje u ušima kao da mi je ‘avion parkiran u glavi’. Prvo sam uspostavio kontakt s medicinskom sestrom Petrom koja je pisala po mojoj ruci ili mojom rukom po zraku kako bi mi objasnila gdje se nalazim i gdje su moji roditelji i ostala obitelj. Mogao sam govoriti, no sebe nisam čuo. Shvatio sam da žele da govorim jer su me udarali po usnama. Postavljao sam pitanja, a oni su odgovarali pisanjem velikih slova i riječi mojom desnom rukom. I kada sam upitao za roditelje, sestra je rukom napisala: ‘Tu su.’ Kroz suze sam osjetio da me grle i ljube. U tom me trenutku Bog vratio mojim roditeljima. Ispitivali bi me čujem li ih, no ništa nisam čuo. Rekao sam im da pokušaju vikati na uho, no na desno nije išlo. Stoga sam tati rekao da pokuša na lijevo. Prišao je s lijeve strane i vikao. Tada su, sjećam se, prve riječi koje su doprle do mene bile: ‘Jole, jel me čuješ?’ Čudno, kao da je netko samo upalio prekidač u tom lijevom uhu i od tada prestaje pisanje rukom«, prisjeća se prvih kontakata s vanjskim svijetom i svojom obitelju.

Povratak u stvarnost

Uslijedilo je suočavanje sa surovom stvarnošću: »Nisu mi htjeli reći koliko je zapravo stanje loše. Sam sam zaključio da možda nemam lijevu nogu jer desnu su stalno previjali, a na lijevoj sam samo osjećao kao da imam neki uteg. Nisam znao da je amputirana. Počeo sam vikati i tražiti od drugih da mi kažu što se događa s lijevom nogom. Prišao mi je medicinski tehničar koji je tu večer bio dežurni i rekao mi da je nema. Cijelu sam večer plakao. Rekao bih da sam nogu ‘isplakao’ sve do jutra. U glavi su mi se stalno pojavljivale i vraćale slike s nogometnih terena. Vrijeme je teklo sporo, sekunde kao minute, minute kao sati, sati kao godine. Puno sam razmišljao o životu, ne znajući što će sa mnom sve biti i ne shvaćajući koliko se zapravo sam mogu nositi s tim. Prvi sam put bio spreman umrijeti, no nisam znao kako ostaviti one koje volim i što ako Bog ima drugi plan za mene. Nisam imao izbora nego predati se njemu u ruke. Ubrzo sam prebačen na odjel, gdje sam postao svjestan ozljeda i svoga stanja. Rekli su mi da pluća nisu funkcionirala i da je neki stroj disao umjesto mene. Također bubrezi nisu radili i stanje je bilo jako loše, ali dan po dan nekako je ipak išlo nabolje. Sve to vrijeme mnogo se molilo za mene i svagdje su bile mise. Uza sve to jedno me pitanje najviše mučilo: ‘Što je s vidom?’ Ali Bog je htio da se sve tako odigra i vjerujem da me s razlogom ostavio na životu. Sjećam se da su mami dali krevet i da je od tada na odjelu u KB-u Dubrava ležala pokraj mene. Nekako smo se i u tim najtežim trenutcima smijali i nalazili snage za radost. To je bilo čudno ljudima, ali tako smo moja obitelj i ja pobijedili prvu bitku s kojom smo se borili. Vidjevši moje ozljede, ljudi su me žalili i govorili da bi bilo bolje da nisam preživio. Dva dana prije moga 23. rođendana stanje se zakompliciralo. Upao sam u tešku groznicu kojoj nisu mogli pronaći uzrok. Toga je jutra iz Lurda stigla moja baka koja me blagoslovila svetom vodom. Popodne su pronašli tampon u sinusima koji je sve to uzrokovao.«

Vježbe, suze, smijeh i molitve

Slijedila je dvogodišnja rehabilitacija u Varaždinskim toplicama. »Napredak sam sve više primjećivao, ali sam shvatio da s ovakvim ozljedama nikada ne mogu biti samostalan i da je moja majka postala moje oči i ruke. Često sam se predavao molitvi da me Bog upravi u najboljem mogućem smjeru za mene i da mi pokaže neki smisao u svemu tome. U toplicama sam pronašao svoju ulogu – bodrio sam i ohrabrivao sve one koji su u nevolji te se nisu znali nositi sa svojom situacijom, a bilo im je prihvatljivije poslušati moj savjet jer sam im bio sličan.

»I još bih samo za kraj opisao razliku sebe prije šest godina i sebe danas. Prije sam bio katolik koji je vjerovao u Boga, a sada znam da postoji. Isus Krist ime je nad svakim imenom.«

Često sam se i sam nalazio u teškim trenutcima, razmišljao o odustajanju, ali uz pomoć Boga i prijatelja oko mene počeo sam rasti u vjeri. Počeo sam predavati svoj život Bogu da me vodi i prihvatio sam svoj križ, koliko god bio težak. Iako, nažalost, nisam dobio vid, dobio sam neke druge milosti koje su mi dale uvid u život na drugi način. Uvijek kada sam bio loše volje, kada bih se naljutio na majku, osjećao bih kako se zlo hrani mojom tugom. Zato sam si zapovjedio da koliko god bilo teško, od svega moram napraviti nešto korisno i izboriti se kako god znam. Kada god bih ispunio dan veseljem, upoznao neku novu osobu, napravio nešto, osjećao sam se bolje i rasla je u meni želja da tako i nastavim s dobrotom i smiješkom pobjeđivati zlo. Možda se i tu javila želja za psihologijom, da ljudima pomognem vratiti nadu i vjeru u život. Da im pomognem shvatiti da bitka na zemlji pridonosi nagradi u vječnosti. Sada, dok se prisjećam dana kad sam stradao, uviđam da mi je Bog davao znakove. U glavi su mi se toga dana isprepletale brojne misli koje sam zanemarivao, neke snažne misli koje su govorile da ne idem i neke neugodne tjelesne senzacije. Mogao sam odustati od te vježbe, ali nisam. Ne pitam se zašto baš ja i znam da je Bog uz mene i što god se dogodilo, dobrota će prevladati i Bog će sve okrenuti na dobro. Ne vidim drugi način nego pustiti Krista da upravlja mojim životom.«

Okružen i potporom dobrih ljudi
»Kada sam htio upisati studij psihologije, rođaci i prijatelji su mi pomagali učiti za maturu i pomogli da upišem taj studij. Sveučilište i grad Zadar izišli su mi u susret i omogućili mi asistenta. Tako sam shvatio da zapravo mogu puno toga postići dok imam nečiju potporu, razumijevanje i ljubav.«
Ipak, u svemu, Josip posebno ističe svoju majku: »Majka je zapravo najviše zaslužna jer se uvijek brinula za mene, ona mi je dala život i održala me na tom istom životu. Dala je cijeli svoj život da mi pomogne i podupirala me u svemu što god odlučio. Ipak, trudim se što više samostalno raditi neke stvari da olakšam i njoj i drugima oko sebe, npr. učenje preko audiozapisa koje mi kolege šalju ili improvizirane vježbe koje mogu sam odraditi uz pomoć određenih pomagala koje smo osmislili.«
»Mir u duši donosi pozitivan duh i vedrinu«

O svom »novom« životu rekao je: »Svi se mi u životu borimo sa zaprjekama koje nas snađu, tako i ja. Moja je nešto veća, no nikako nije nesavladiva i svjestan sam da će ih kroz život biti još, kao i kod svakoga od nas. Jer ne ide uvijek onako kako smo planirali i nije uvijek lako. Zato kada čovjek ne vidi izlaz, treba pustiti sve u ruke Gospodinu. On će voditi čovjeka i pružiti mu baš ono što mu je zaista potrebno jer samo on to zna. Iz vlastitoga primjera mogu posvjedočiti da cijeli svoj život nisam bio bliže Bogu i vjeri nego nakon nesreće. Bog nam možda oduzima nešto svjetovno, no dvostruko nas više tad nagrađuje onim duhovnim što je prije bilo nerazumljivo. Ljudi kažu da je najbitnije zdravlje, no iz svoga iskustva mogu potvrditi da mi je osim tjelesnoga zdravlja vrlo važno moje duhovno stanje. I još bih samo za kraj opisao razliku sebe prije šest godina i sebe danas. Prije sam bio katolik koji je vjerovao u Boga, a sada znam da postoji. Isus Krist ime je nad svakim imenom«, zaključio je Milković.