MAJKA KOJA POLAŽE TRI ISPITA »Ako mi ne možemo sa sinom k Isusu, može on k nama«

Šesteročlana obitelj Tešija

U župi Blažene Djevice Marije Snježne u Dubrancu nedaleko od Zagreba, u Sisačkoj biskupiji, šesteročlana obitelj Tešija živi životom skladne, mlade obitelji, no s jednom posebnom životnom situacijom koja ih je dodatno povezala u njihovu zajedništvu. To je njihov jedanaestogodišnji sin Ante koji boluje od rijetke bolesti, a nedavno mu je dijagnosticiran i zloćudni tumor. Njegova majka Jelena Rosenberg Tešija u predstavljanju svoje obitelji navodi: »Suprug i ja osamnaest smo godina u braku i imamo četvoro djece – dvije djevojčice i dva dječaka. Rođena sam u Zagrebu, a suprug u Puli. Upoznali smo se na fakultetu, a vjenčali u mojoj župi sv. Marka Križevčanina na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje smo i živjeli u početku. Ante je naše treće dijete. Trudnoća i porod prošli su bez komplikacija, no nekoliko sati nakon poroda došlo je do problema s disanjem. Nakon nekoliko tjedana otpušteni smo kući. Ubrzo po dolasku kući započinju problemi s hranjenjem. Razdražljiv je, ne spava normalno, ne dobiva na težini. S dva i pol mjeseca Ante je hospitaliziran i otada bolnica postaje i njegova i naša svakodnevica. Dugo je bio na intenzivnoj, a otpušten je kući uoči trećega rođendana«, prisjeća se majka Jelena.

Liječnici su se jako namučili da uopće dođu do dijagnoze. O čemu se točno radi otkrili su u Austriji. Radi se o jako rijetkoj plućnoj bolesti. Ni u Hrvatskoj ni u Austriji nisu imali takav slučaj. Službeno se vodi pod dijagnozom alveolarne proteinoze i prima eksperimentalnu terapiju. Ante ne može živjeti bez kisika i gdje god obitelj ide, s njima idu i koncentrator i boce kisika. I tako već 11 godina. U veljači prošle godine Ante se počeo žaliti da ga boli zub. Nedugo nakon toga roditelji doznaju strašne vijesti. Riječ je o zloćudnom tumoru rabdomiosarkomu. Ante je prošao zračenje i još uvijek je na kemoterapijama.

Dvadeset četiri sata intenzivne skrbi

Govoreći o danima suočavanja s teškom bolešću, majka Jelena navodi: »U početku, prvih godinu dana, bili smo svi zaokupljeni dijagnozom. Bilo nam je teško, ali smo se nadali da će se i pronaći rješenje kad su se već tako svi namučili oko postavljanja dijagnoze. Puno se doktora uključilo i željelo je pomoći. Teško je bilo prihvatiti činjenicu da nam dijete iz bolnice odlazi hitnom i da dnevni boravak u kojem živimo izgleda poput ‘šok-sobe’. Mislim da je tek tu počelo osvješćivanje da život ne će biti onakav kako smo ga isplanirali. Dugo me je pratio strah da će se ugušiti i da mu ne ću na vrijeme pomoći. I snovi su bili noćne more. Noću sam ustajala na svaki zvuk alarma. Trebalo se priviknuti i na zvuk svih aparata. Jedan od respiratora, drugi od koncentratora kisika, treći od senzora koji se stavlja na prst… Ante nije smio ostati bez nadzora ni na minutu. Već bi za pola minute bio siv, a razine kisika pale bi puno ispod dopuštenoga. Tih je prvih godina čak bio i na 6 do 7 litara kisika. A zamislite kako je nama bilo organizirati normalan život kod kuće. Kada ga je hitna jednom vozila u bolnicu, boca od 7 l kisika ispraznila se za 15 minuta. Ostali smo bez kisika, a nismo ni došli do intenzivne«, živo se sjeća majka Jelena.

»Kada je Ante došao kući, nastavili smo večernju molitvu zajedno s njim sve do današnjega dana. Ali kad smo u tjednu prije Uskrsa doznali za novu bolest zloćudnoga tumora, pitanja su postavili svi oko nas: ‘Zašto njima? Zašto njemu? Još i to! Kao da nije bilo dovoljno! Boga nema!’ I ja i suprug smo zanijemjeli. Bila sam shrvana…« prisjetila se potresnih trenutaka majka oboljeloga dječaka Jelena Rosenberg Tešija.

O životu obitelji koja provodi 24-satnu intenzivnu skrb za svoje dijete majka pripovijeda: »Polako smo uspostavili gotovo normalan život. Išli smo na mise, u zoološki, kino, more… Naporno je bilo vući svu tu opremu, paziti da ne ostanemo bez kisika. Jedna nam je boca trajala samo nekoliko sati. Uvijek smo morali imati rezervu i znati da je u blizini neka punionica kisika. Prtljažnik automobila bio je pun samo Antine opreme. Imali smo sve što ima hitna, i više od toga. Iz godine u godinu bilo je sve lakše. Kako je rastao, tako je i trebao manje kisika. Krenuo je u školu, u početku je nastavu imao u kući, u školu bismo dolazili povremeno. Već u četvrtom razredu u školi je bio sve više vremena, bez ikakvih problema, tako da smo ga u petom razredu upisali u redovitu nastavu. Razred ga je jako lijepo prihvatio, kao i cijela okolina. Nikomu ništa nije bilo čudno. Ni respirator, ni koncentrator, ni kanila. Učiteljica je još na početku prvoga razreda često razgovarala s djecom i pripremala razred za naš dolazak, da se ne uplaše svega, i roditeljima je na sastanku bilo rečeno da sa svojom djecom također razgovaraju. Imamo samo vrlo pozitivna i lijepa iskustva,« ističe majka Jelena. »Osjećamo potporu i pomoć ne samo naših bližnjih, nego i velikoga kruga ljudi koje susrećemo svakoga dana. Ma i posve nepoznati ljudi znali su pristupiti i pitati je li nam potrebna kakva pomoć. Njegova nas je teška bolest sve povezala. Posebno u molitvi. I jako mi je drago čuti da netko moli za nas. Zahvalna sam Bogu na takvim ljudima i prijateljima«, govori majka Jelena.

»Kao da smo se sreli u maslinskom vrtu i zagrlili«

»Kada smo doznali za Antinu bolest, molili smo više i jače nego što smo ikad molili. Mnogo je misa služeno na nakanu za njegovo ozdravljenje, a pozvali smo više puta svećenika da mu da sakrament bolesničkoga pomazanja. Razmišljali smo: ako mi ne možemo s Antom k Isusu, može on k nama. Za nas je taj sakrament značio sam Isusov dolazak bolesnomu djetetu i Njegov blagoslov. Navečer bismo kao obitelj za Antu molili zajedno s drugom djecom. Bili su još mali, ali znali su da je im je brat jako bolestan i da nije s nama. Kada je Ante došao kući, nastavili smo večernju molitvu zajedno s njim sve do današnjega dana. Ali kad smo u tjednu prije Uskrsa doznali za novu bolest zloćudnoga tumora, pitanja su postavili svi oko nas: ‘Zašto njima? Zašto njemu? Još i to! Kao da nije bilo dovoljno! Boga nema!’ I ja i suprug smo zanijemjeli. Bila sam shrvana. Mislima mi je prošlo: kako ću sada za nekoliko dana u crkvi na Veliku subotu pjevati psalam: ‘Zapjevat ću Gospodinu jer se slavom proslavi’? Cijelu korizmu pripremamo se za Veliki tjedan… Nije mi bilo druge. Ušla sam u taj tjedan zajedno s Isusom i kao da smo se sreli u maslinskom vrtu i zagrlili. Prihvatila sam svoju čašu spasenja i rekla da ga volim i da mi da snage… A snagu sam stvarno dobila, čak i radost i mir, a nisam tražila!« svjedoči majka Jelena.

Iako strpljiv i naučen na trpljenje, i Ante je majci postavio jednom pitanje: »Zašto meni?« »Bila sam posve zatečena i nisam znala što da kažem. Rekla sam mu da i druga djeca pate i da on nije jedini i da Bogu prepustimo pitanje zašto se nešto događa. ‘Da, ali meni su se dogodile dvije bolesti. Zašto sam jedini u Hrvatskoj, zašto mi…’ Mislim da je njima u toj dobi teško shvatiti. Evo, tu na onkologiji gdje smo sada, voljela bih kad bi svećenik ili duhovnik pronašao načina da porazgovara s djecom o tome. Jer teško će dijete to pitati izravno, ali će podsvjesno svi imati to pitanje u glavi«, promišlja majka Jelena.

»Napravljen je veliki pomak u proteklom razdoblju vezano uz dostupnost duhovnika. Kad smo prije 10 godina počeli s peticijom za održavanje misa, nije bilo nikoga. Ali jedan obilazak tjedno prije mise je premalo. Mislim da bi jedna osoba trebala preuzeti brigu o tome, pa da bude zadužena za cijelu bolnicu. Mislim da je palijativna skrb kod nas posve zanemarena. Tu se treba i mora učiniti više«, smatra majka Jelena.

Otvorenost i prihvaćanje kroz molitvu

Njezino je iskustvo molitve dojmljivo: »Molitva je proces cjeloživotnoga odrastanja. Sjećam se kada je nas krizmanike naš tadašnji kapelan, bio je to svećenik Berdik, pripremao za krizmu. Jedna od zadaća bila je i da se kroz određeno razdoblje molimo Bogu spontano, svojim riječima za nekoga našega prijatelja iz vjeronaučne grupe kojega izvučemo. Sjećam se da je meni to bilo najteže. Nikako nisam mogla započeti molitvu. Bilo je kao da moram izreći nešto na jeziku koji nikada prije nisam učila…

Iako strpljiv i naučen na trpljenje, i Ante je majci postavio jednom pitanje: »Zašto meni?« »Bila sam posve zatečena i nisam znala što da kažem. Rekla sam mu da i druga djeca pate i da on nije jedini i da Bogu prepustimo pitanje zašto se nešto događa.

Malo-pomalo, godinu po godinu, molitva je zaista prerasla u razgovor s Bogom. U susret s njim. Čak i bez mnogo riječi. Nezamislivo mi je da netko kaže da je vjernik a da još nije upoznao Boga, susreo se s njim u molitvi. Meni je to vrlo važno i to mi daje snagu. Što je bilo teže u životu, to sam i više tražila samoću i susret sa svojim Bogom u molitvi i klanjanju. Božja snaga! Tko to nije doživio taj ne zna što to znači. Ujutro prikažem Bogu sve molitve, djela i trpljenja određenoga dana. Zamolim blagoslov za sve one koje ću taj dan sresti i one koje nosim u svom srcu. Postoji molitva koja mi je jako draga; iz karmelske je knjižice: ‘Daj nam, Gospodine, po zagovoru Marijinu duh koji te spoznaje, srce koje te ljubi, oči koje te gledaju, uši koje te slušaju, jezik koji te postojano hvali, život koji te slavi i život vječni!’ Volim navratiti u crkvu i makar nakratko pomoliti se pred svetohraništem ili pred Presvetim. Volim otići i kroz tjedan na misu. Suprug i ja molimo krunicu, djeca nam se priključe u nedjeljnoj zajedničkoj, obiteljskoj molitvi krunice. I vidim da im se to sviđa!«

Tri ispita za majku

U promišljanjima kako ohrabriti roditelje u sličnim situacijama majka Jelena navodi: »Rekla bih im da se ne boje. Da se pouzdaju u Boga više od mene. U početku sam bila puna strahova. Sjećam se da mi je jedna liječnica rekla kad smo se pripremali za odlazak kući da se pouzdam malo i u Boga. Naljutila me ta rečenica. Mislila sam da je to samo rekla kako bismo pristali otići iz sigurnoga okrilja bolnice kući. Shvatila sam tek puno godina kasnije da je bila u pravu. Istina, nova bolest nešto je posve drugo. Ali i nova prilika… Nekada mi izgleda kao da kroz život polažemo tri ispita. Ispit vjere, ispit pouzdanja i ispit ljubavi. Svaki položeni ispit korak je bliže k nebu, odnosno k Bogu. I dok jedan ne položite, ne možete dalje. I čini mi se da je svaki teži od prethodnoga. Vjera je najlakši ispit, makar će mnogi reći da je najteži. Rekla bih da je mnogo teže pouzdanje, zahtijeva više napora. A tek ljubav po kojoj postajemo slični Bogu. Ako taj ispit položimo, zaslužili smo nebo. Roditeljima bih poručila da se obrate za pomoć Mariji, neka izmole devetnicu Gospi koja razvezuje čvorove i neka budu otvoreni za ono na što će ih Bog uputiti preko određenih događaja ili osoba. Vidjet će tako da mnoge stvari u životu nisu slučajne«, kazala je majka Jelena.

IZVORGlas Koncila br. 4/2018.
Prethodni članakUVOĐENJE SOCIJALNE EKONOMIJE U SUSTAV NACIONALNIH RAČUNA Vrijeme je za osnivanje velikoga trgovačkoga centra hrvatskih zadrugara
Sljedeći članakUZ SVJETSKU MOLITVENU OSMINU ZA JEDINSTVO KRŠĆANA Kršćansko jedinstvo mora imati bolju budućnost