»U našem Bolu ima više ljudi koji se zovu Vinko Marinković, ima nas čak pet. Svatko od nas ima svoj nadimak. I po tim nas nadimcima razlikuju. Bio sam ministrant u crkvi, dominirao sam često, pa sam dobio nadimak Vragić. Sada i moga sina zovu Vragić, a i unuka zovu Vragić. To je od milja, taj mi je nadimak dao jedan mještanin. Gledao je nas djecu kako se igramo, vidio je kako sam brz pa je zaključio da sam kao pravi vragić, i djeca su to prihvatila. Župnik se s time nije slagao, govorio im je da je to ružno, ali nije bilo prihvaćeno«, predstavio se naš uskrsni sugovornik iz Bola na Braču.
S dominikancima »i kuhan i pečen«
Rođen je 23. veljače 1941. kod kuće u Bolu. Majka mu se službeno i krsno zvala Josipa, zvali su je Bepa. A otac mu je bio Josip, zvali su ga Bepo. »Sada se moj sin zove Josip, također ga zovemo Bepo«, ističe Vinko i dodaje: »Mama je bila djevojački Ivulić, iz Bola je bila, živjela je kao domaćica. Tata je bio iz bolske obitelji Marinković, bavio se poljoprivredom. Imali smo vinograd, lozu, konje, mulu, mazgu, koze. I od toga se živjelo. Naši su se roditelji upoznali u mjestu u crkvi. Crkva nam je bila sve, središte našega svijeta. Ljudi su se upoznavali kad se išlo na misu. Sreli bi se ondje, družili i dogovarali. Vjenčali su se u Bolu. Stoljećima nas pastoralno vode oci dominikanci. Samostan i župna crkva im je na bolskom poluotoku, a do nje je crkva sv. Ivana. Nekada je tu bilo sjemenište i škola. Tu su se odgajali mladi dominikanci. A kako ja nisam bio daleko od crkve, s njima sam bio kuhan i pečen. Družio sam se s njima stalno, igrali smo se loptom.«
Odrastanje bez oca i kuće
»Moja je obitelj teško živjela. Siromašni smo bili. Tata je poginuo u Drugom svjetskom ratu 1944. godine. Poslije su nam Talijani zapalili kuću. Tate se zato ne sjećam. Sjećaju ga se stariji brat i sestra. Brat je bio Ivo, 1936. godište. Izučio je za stolara. Umro je prije 10 godina. Ostala je njegova obitelj u Bolu, pola godine budu u Americi. Sestra se zvala Anka, 1938. godište je bila, umrla je prije tri godine. Udala se u Split, ondje je živjela s obitelji. Svi smo se dobro slagali i bili u dobrim odnosima. Mami je kao udovici s troje male djece bilo jako teško. Bila nam je jako dobra. Pitali su je bi li nas troje djece dala u internat. Nije htjela. Nakon što su nam Talijani zapalili kuću živjeli smo u jednoj kućici u kojoj smo imali jako loše uvjete. Ali smo živjeli. Staru spaljenu kuću s vremenom smo obnovili. Grad nam je dao pomoć u materijalu, a četvorica tatine braće, koja su bila u Americi, nešto su nam novčano pomogla. Time smo obnovili kuću u koju smo ponovno ušli 1948. Kuću je fizički obnovio mamin nećak koji je poslije otvorio zidarski obrt.«
Od A do D kategorije
»Mater nas je odgajala u vjeri. Crkva je bila središte naših života. Tako smo svi i danas iz obitelji u crkvi. Bio sam tijekom godina povezan s mnogim dominikancima. Jedini je od meni najbližih živ pater Ivo Plenković koji je i sada u Bolu, a najbliži su mi još bili sada pokojni pater Tarcizije, pater Eugen i neki drugi. Kod dominikanaca sam išao na vjeronauk, župnik nam je držao vjersku pouku. U bolskoj župnoj crkvi primio sam sve sakramente, i krštenje, i prvu pričest, i krizmu. Jedino smo se vjenčali u Nerezišćima. Jer je to bila ženina župa.«
»U osnovnu sam građansku školu išao u Bolu. Završio sam šest razreda i poslije nisam išao u školu. Bili su nam preteški životni uvjeti pa sam pomagao mami. Nadoškolavao sam se kada sam se vratio iz vojske. U Bolu sam tada završio 7. i 8. razred, a poslije sam otišao u Split u večernju srednju školu za vozača. I to sam završio. Cijeli sam život bio profesionalni vozač, vozio sam sve, od A do D kategorije. Vozio sam čitav staž za Hotelsko poduzeće ‘Zlatni rat’, punih 36 godina. Od 2001. sam godine u penziji. Vozio sam što god je trebalo po Braču, odlaske, dolaske, izlete po Braču. Kada bi završila sezona, vozio sam svuda po bivšoj Jugoslaviji i po Europi. Bili su to izleti za zaposlene radnike.«
»Odmah mi se svidjela«
»Oženio sam se 1968. Supruga je Josipa, 1944. je godište, iz bračkoga je mjesta Dračevice. Nju ne zovemo Bepa, nego Jozica. Djevojački se prezivala Šimunović. Radila je u konfekciji u Nerezišću kao šnajderica. Vozio sam preko zime goste Talijane koji su odlazili u lov. Došli smo do Nerezišća, gdje sam svoju buduću suprugu slučajno ugledao. Odmah mi se svidjela. Vjenčali smo se nakon dvije, tri godine. Živimo na obnovljenoj očevini od 1970. godine. Prije smo bili kod brata u jednoj sobi. I majka je živjela s nama do smrti. Poslije smo izgradili i apartmane pa se godinama bavimo turizmom. Supruga je također bila zaposlena u Hotelskom poduzeću ‘Zlatni rat’, radila je u praonici. U mirovini je od 2000. godine. Dobro smo oboje. Imamo neke sitne zdravstvene boljke, ali smo dobro.«
Mir i veselje – recept za dugovječnost
»Dobili smo troje djece. Josip je najstariji, rođen je 1970. Završeni je konobar, ima rent-a-car i praonicu rublja. Oženjen je, ima troje djece, žive na zasebnoj etaži naše obiteljske kuće. Marta je 1973. godište. I ona je konobarica. Živi u Švicarskoj u Bernu. Udala se za Hrvata. Radi u jednom restoranu. Dođe k nama u Bol dva, tri puta godišnje. Najmlađa je Ivana, 1974. godište. Također je konobarica. Udana je za Slavonca, žive s nama u jednom našem apartmanu. Imaju kćer. Sva su nam djeca dobro i svi su dobri, živimo kao jedan. Svaku smo nedjelju skupa. Uvijek smo zajedno na ručku kod nas, kuha moja žena. Dobro sam se oženio, nisam mogao naći bolju ženu, sretan sam zato. Sve je dobro prošlo u mom životu. Sa svojih sam 85 dobro, zato što smo svi kao jedan, pomažemo si i mirno spavamo. Nemamo nikakvih trzavica, i sa susjedima smo dobro. Živimo mir. I veselje. I to je recept za dugovječnost.«
Dominikanci kao braća
»I sa svim našim bijelim fratrima bio sam i jesam u dobrim odnosima. I uvijek sam surađivao s njima. Što god je trebalo, uvijek sam bio uz njih i pomagao im. S kolima bih im prebacivao stvari, nosio bih stolove, stolice, pomagao oko svake proslave. Cijeli život pjevam u župnom zboru. Budem na misi u samostanu jer mi je bliže. Jedino ako ne mogu, onda odem u 19 na misu u grad. Sada su s nama župnik pater Ante Kazoti i pater Plenković. Samo su njih dvojica. Nekad ih je bilo 15, i časne dominikanke su, na žalost, otišle. Divno se slažemo s njima dvojicom, kao da su nam braća. Mlađi Kazoti je jako dobar, jednostavan, voli se šaliti, čovjek je za sve. Nije dugo s nama, ali jako se trudi. Na njemu je glavnina svećeničkoga i župničkoga posla.«
»Vjerujem u Boga i u spas«
»Vjera mi je, eto, u životu ključna, sve mi je. Bez vjere ne bih znao. Vjerujem u Boga i u spas. I supruga je odgojena u Božjem duhu. Voli pomoći ljudima. Mlađa sestra joj je blizu, jedna joj je u Splitu, jedna u Zagrebu, i one su sve u dobrim odnosima. Živimo osobito lijepo korizmene i uskrsne dane. Imamo procesiju od 10 kilometara u Velikom tjednu. Idemo preko polja s križem. Sa svojih 85 godina idem i ja. Najstariji sam ove godine u procesiji od muških. Ne bole me noge, imam dobru kondiciju. Brinem se o lozi, cvijeću, okućnici, sve održavam. A oko toga svega je puno posla. Ne dam se. Iako znam da će i meni doći zemaljski kraj. Vjerujem u uskrs, svetkovina Uskrsa daje mi sigurnost da ću i ja uskrsnuti. Uskrs mi daje životni smisao. Od djetinjstva pamtim Isusove riječi da će živjeti zauvijek onaj tko vjeruje u njega. To mi je cilj.«
Mi »civili« jedino primjerom možemo privući
