NEZABORAVNE PONOĆKE U DOBA DOMOVINSKOGA RATA Mir Kristova rođenja nadjačao je ratni vihor 1991.

Snimila: S. Kraljević | Mons. Tadija Pranjić, župnik i vinkovački dekan

Božić 1991. godine bio je jedan od najtežih Božića u trinaest stoljeća povijesti kršćanstva u hrvatskom narodu. Hrvatsku još uvijek službeno nije priznavala ni jedna važnija svjetska politička ili diplomatska sila, premda su nade bile upravljene prema valu međunarodnih priznanja koje će 13. siječnja 1992. pokrenuti Sveta Stolica. Gotovo četvrtina hrvatskoga teritorija bila je okljaštrena i pod okupacijom velikosrpskoga agresora. Prve linije ratnih zbivanja bile su udaljene i sat vremena vožnje automobilom od hrvatske prijestolnice. Mnogim je gradovima i mjestima još prijetila ugroza agresorske okupacije. Zvona koja su diljem Hrvatske od davnina, kako je ispjevao Vice Vukov, zvonila za oluje, za vjenčanja, za živote i za zadnja putovanja, u nekim se krajevima nisu mogla čuti na Badnjak 1991. godine. Ne zato što je ondje nestalo katoličkoga duha, nego zato što je velikosrpski agresor protivno svim općeljudskim, općekulturnim i općecivilizacijskim nahođenjima, razrušio do temelja brojne crkve i samostane te zaoštrio svoje napade granatama upravo na Badnju večer, u vrijeme najradosnije pripreme za proslavu Kristova rođenja. No vjera u dobro koje je moćnije od zla i u ljubav koja je snažnija od mržnje nadjačala je ratni vihor, a to su pokazale mise ponoćke koje su ponegdje slavljene i u najrazličitijim improviziranim prostorima i uvjetima.

Vinkovačka ponoćka pod granatama

Nakon pada Vukovara 18. studenoga 1991. Vinkovci su, uz Osijek i Županju, od većih slavonskih gradova postali prva linija obrane od prodora agresora s istoka. Grad je u tom trenutku već bio pod višemjesečnom topničkom paljbom te gotovo okružen. Dana 20. studenoga, nakon višesatnoga granatiranja iz smjera Mirkovaca, u večernjim satima zapaljena je crkva sv. Euzebija i Poliona, barokni dragulj u središtu grada koji je Vinkovčanima predstavljao ono što Parižanima predstavlja Notre-Dame. U istoj je noći počinjen strašan zločin na Ovčari. Nekoliko tjedana kasnije za Vinkovčane još nije prestala neizvjesnost – hoće li se grad obraniti ili će dočekati sudbinu Vukovara. Hoće li Hrvatska biti međunarodno priznata? Ipak radost Kristova rođenja u gradu na Bosutu nadjačala je strahote koje su pogodile hrvatski narod, a manifestirala se na mjestu posebnoga junaštva – u podrumima Vinkovačke bolnice. Otkako su u ljeto na nju pale prve granate, bolnica je neprestano funkcionirala u podrumskim prostorijama, a čitavo vrijeme snažne srpske agresije koja je trajala sve do primirja u proljeće 1992. nalazila se samo nekoliko stotina metara od prve crte hrvatske obrane. U jednoj od tih prostorija, u kojoj se danas nalazi bolnički restoran, bila je uređena kapelica u kojoj su se redovito slavile mise. Ponoćku u bolničkoj kapelici 1991. slavio je župnik župe sv. Euzebija i Poliona Tadija Pranjić, u zajedništvu s dežurnim liječnicima i medicinskim sestrama i, jasno, ranjenicima.

»Među porukama koje sam te noći naglašavao bila je snaga oprosta. U svojoj propovijedi ni na jednom mjestu ne govorim o mržnji ili osveti prema agresoru, nego o molitvi i praštanju. Neugasiva nada da mržnja ne može nikada pobijediti postojala je u nama. Vjerovali smo da će do kraja pobijediti ljubav i dobrota. U trenutku u kojem Hrvatska još nije bila međunarodno priznata hrabrio sam ljude govoreći da će pravda pobijediti i da ćemo imati svoju državu«, prisjetio se za Glas Koncila svoje ratne ponoćke mons. Pranjić. Dodao je i da ga je vinkovački ratni patolog dr. Dražen Švagelj, koji je tu svečanost uspio i snimiti, u vrijeme suđenja hrvatskim generalima poticao da pošalje svoju propovijed sudu u Haagu, kako bi se dokazalo da Hrvati u Domovinskom ratu nisu činili ništa osim što su se branili od srpskoga agresora. Prisjećajući se i neposrednih okolnosti te povijesne ponoćke, mons. Pranjić je istaknuo da se bolnica čitavo vrijeme tresla od udara granata te da je agresor grad i bolnicu nastavio obasipati granatama tijekom čitave noći. Misno je slavlje svirkom pratio tamburaški orkestar »Dika«, a pjesmom muški oktet »Lipa«. »U očima ljudi mogao sam uočiti da im je ta ponoćka neizmjerno značila. Malo se o tom događaju zna, a to je nepravedno. Vinkovačka bolnica bila je neviđeno herojstvo, a njezini ratni liječnici zaslužili su najviša priznanja Republike Hrvatske«, rekao je mons. Pranjić.

U nešto sretnijim okolnostima, no još u ratnoj opasnosti, našao se Lipik, u kojem je svečana misa ponoćka također slavljena u improviziranim uvjetima. Lipik je u jesen 1991. dva puta pao u ruke agresora, a konačno je oslobođen u operaciji »Orada« koja je trajala između 5. i 8. prosinca. Po razrušenosti grad je nalikovao Vukovaru. Istu je sudbinu dijelila i barokna župna crkva sv. Antuna Padovanskoga, izgrađena krajem 18. stoljeća, koja je razorena do temelja. Ratna zbivanja u Lipiku nisu jenjavala tijekom čitavoga prosinca, uobičajene su bile pucnjave i artiljerijski napadi, a u gradu još nije bilo civilnoga stanovništva. »24. 12. 1991. u 20.00 moja 40. polnoćka kao župnika u Lipiku. Prognanik!«, zapisao je dugogodišnji lipički župnik Tomo Sruk u svojim ratnim bilješkama koje je prije nekoliko godina podijelio lokalni internetski portal »Compas«. Župnik Sruk slavio je pred hrvatskim vojnicima svečanu misu na Badnju večer, iako ne točno u pola noći, u prilagođenim prostorijama lipičkoga lječilišta. U njegovim zabilješkama stoji da su se tijekom mise mogle čuti udaljene detonacije artiljerijskih napada i rafali iz automatskih pušaka.

Od ratnih opasnosti u neobične se uvjete misa ponoćka sklonila i u gradu alkara. U studiju Radija Sinj uređen je improvizirani oltar uz koji su vjernici, uz zagovor svoje zaštitnice Gospe Sinjske, dočekali Božić. Duh radosti došašća nije jenjavao ni u drugim ratom ugroženim krajevima.

Ponoćka u srpskom sužanjstvu

Božić 1991. godine mnogi su hrvatski branitelji dočekali pod neprijateljskom paljbom i na punktovima na cestama. Neki od njih bili su tada i u srpskom sužanjstvu, a s njima su, kao u slučaju vukovarskih franjevaca, zatočeničku sudbinu dijelili i svećenici. Fra Slavko Antunović u knjizi »Vukovarski franjevci u Domovinskom ratu: ratne i uzničke zabilježbe« zapisao je svoje svjedočanstvo o logoru u Srijemskoj Mitrovici, gdje se zajedno s hrvatskim braniteljima našao nakon pada Vukovara. Iako nije mogao održati misu jer nije imao misnih knjiga, niti kruha i vina, o. Antunović u ponoć je održao propovijed u kojoj je svoje supatnike podsjetio da je Isus također bio lažno optužen te da se upravo on rodio za one koji su krivo optuženi i krivo suđeni.

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2019.
Prethodni članakNAKON PRVOGA KRUGA PREDSJEDNIČKIH IZBORA Božić – poziv na obnovu povjerenja
Sljedeći članak»SVETA CECILIJA« U spomen na Janka Barlèa