– E, da je meni vidjeti to Zrće i Novalju… – uzdiše Franc, gužvajući i usput »pregledavajući« novine za roštiljsku pripalu, na našem »metropolis ljetovanju« u njegovu trikvadratnom asfaltnom dvorištu – i tu plažu zvanu Sodoma i Gomora!
– Ma što bi ti tamo, Franjo? Pozlilo bi ti – dobacuje mu Nena, žena rođena – srce bi ti na usta iskočilo! Pa ti si zadnji put bio na moru još u radničkom odmaralištu, kad ti se »tatek« lažno ukrcao umjesto prijatelja kao da je on zaposlen u Jugoturbini, ili je bila Jugoplastika… Pa, Franjo moj, ni kupaće gaće nemaš!
– Pa tam’ mi skoro i ne trebaju! – uvrijeđeno uzvraća.
– Ma ne treba ti ni Zrće! – oglasi se pitoreskni Francov »Vujec Gec«, legitimni nasljednik »Gospona Fulira«. – Ja, otkak su mi ovi doktorski i policijski pametnjakovići oduzeli vozačku dozvolu »zbog godina i slabijeg vida«, već sam se svega nagledal… po tramvajima! A to ti je još bolje! Sad pogotovo, kad je i po kontinentalnom betonu zavladalo to globalno zatopljenje, toplinska ludnica. Tam po Zrću i moru, ta golotinja i tak je skoro normalna, pa ju i ne vidiš od toga kolko je ima. Ali tu, u tramvaju, svejedno klimatiziranom ili samo klimavom, svega ima za vidjeti! Sad, istina, i tu ima onih ženskih koje su se tak obukle, zaprav svukle, zato jer baš žele da ih se gleda, kao i te s tih morskih Sodoma i Gomora. Ali ima i hrpa onih koje, samo zato kaj im je vruće, skroz prostodušno nose svoju golotinju. Sasvim nesvjesne, kao bauštelci kad premoreni sjednu popiti pivce, ne razmišljajući jesu li samo u razdrljenoj potkošulji ili i bez nje. Tako i one, u majičicama koje više otkrivaju neg prekrivaju, u kratkim suknjicama ili šorcevima komotno zasjednu po tramvajskim sicevima, pa mašu prstima po mobitelima, pomno skrivajući svoje »displeje«, a nesvjesno otkrivajući svoje… Rekli bi mladi »plejtoje«, ha, ha!
– Joooj, Vujec, sram vas bilo!! – ciknu Nena. – Pa kako to pričate!?! A ja mislila da je onaj film »Goli u sedlu« bila zadnja »golotinja« koju ste vi gledali i zapamtili…
– Kakvi »Goli u sedlu«?! Pa to danas ne bi bilo ni za dječju seriju! – nasmija se Vujec Gec. – »Goli u tramvaju« bi trebalo snimiti! Pa nekad se dame nisu tak nosile ni za Babinjak, kupalište tu na Savi. Nema više stida ni mlado ni staro! Sve mi je smiješno i vidjet one oznake na crkvama, o pristojnom odijevanju…
– Ma nemojte, a što bi trebalo?! – javi se prava glasna vjernica, moja ženica Jelica. – Pustiti i u crkvu polugole, u tangama?!
– Ha, bolje bi im, umjesto oznaka, bilo imati male butike kraj crkvenih ulaza, gdje bi prodavali jaknice i pristojne majice, ha, ha! – ne napušta Vujca Geca »vicoduh«, štoviše otima se uzdama. – Kad i tak već svi hodaju svijetom bez rukava i bez »nogava«, kak im se hoće! Velim vam ja, meni ne trebaju ni »sapunice« ni kino, dost mi je provozat se tramvajem, ha, ha! Što vrelije, to bolje! Tramvaji klimatizirani, a sad je i puno niskopodnih, za nas visokotlakaše, ha, ha!
– A, gledajte ovo!! – vikne Franc izvlačeći već nagorjele novine s roštilja i gura nam ih pod nos. – Ispada da budu te crkvene oznake morali početi stavljati i na apoteke, restorane, voćarnice… Gledajte tipa, gledajte partijanera u novaljskoj pekarnici!
– Ajauuu!!! – vrisne i »liberalni« Vujec Gec, preneraženo stavivši ruku na usta. – Takvog čega, Bogu hvala, još u tramvajima nema! Pa tom momku u pekarnici gaće su već sišle tolko nisko da mu je na leđima izronila cijela njegova… »žemlja«!! Fuuuj!
– I velite »partijaner«?… – nagnu se znatiželjno i Francekova punica nad novine. – Znala sam da nešto tak prostačko i mora bit povezano s Partijom!
