NOVOIMENOVANI HVARSKI BISKUP RANKO VIDOVIĆ IZNOSI ŽIVOTNO SVJEDOČANSTVO I PREDSTAVLJA PROGRAM »DUHOVNOGA ULJARSTVA« I svećenik i biskup moraju imati »veliko uho«

Snimio: V. Čutura | Novoimenovani hvarski biskup Ranko Vidović
Moja pokojna majka zavjetovala me Gospi jer sam bio boležljiv u ranoj mladosti i uvjeren sam da me spasio Gospin zagovor jer ona i Bog imali su i imaju neke naume sa mnom, a ja ih kao svećenik bespogovorno prihvaćam. Svoje svjedočanstvo iznosim prvi put u javnost

Novoimenovani hvarski biskup Ranko Vidović za Glas Koncila prvi put iznosi svoja životna iskustva u razgovoru koji smo vodili ususret njegovu ređenju na Hvaru. Posebno donosi svjedočanstvo o izlječenju za koje je uvjeren da je posredovao zagovor Blažene Djevice Marije. Istodobno promišlja o pastoralu koji su gradili njegovi prethodnici.

Vi ste 57. hvarski biskup, a Vaše biskupsko geslo je »Evo ti majke«. Zaštitnik Vam je sv. Ivan apostol, a i papa sv. Ivan Pavao II. Otkud to, i koje su sve životne poveznice sadržane u geslu?

Više elemenata sadržano je u tom geslu, počevši od opće Crkve koja je majka svima nama. Dakle Crkva je majka koja okuplja sve nas bez obzira s kojim različitostima dolazili, s kojim se problemima suočavali. Crkva je majka u kojoj ima mjesta za sve, utjehe ima za sve, pomoći i providnosti od onih osobnih teškoća do teškoća puka koji štiti i naša nebeska Majka. To je Odvjetnica hrvatskoga naroda, nad njim bdije, čuva svoj narod koji joj se utječe. Narod, puk Božji najbolje svjedoči o tome koliko imamo crkava, svetišta i kapela posvećenih Majci Božjoj. To je izniklo iz životnoga iskustva, što je nepobitno, jer najsnažnija je vjera koja je temeljena na svjedočanstvu. Drugo, ono što prvi put otkrivam, a to su teškoće koje su me pratile kroz život, sve je povezano s Gospom. Rođen sam na prvu subotu u svibnju, u Gospinu mjesecu. Prvo sam naučio molitvu Gospi koju i dandanas molim: »Moja Gospe, Majko moja, ja sam sav Tvoj.« Redovito molim krunicu svaki dan jer to mi je najbliži oblik pobožnosti. Uz to je sv. Ivan apostol zaštitnik naše obitelji. To promišljam u kontekstu kad je Isus s križa predao Majci svoga učenika. Taj ljubljeni Isusov učenik preuzeo je brigu o Majci i njegova ljubav je bila neizmjerna. Isto tako molim se i sv. Josipu kojemu je Bog darovao Mariju za zaručnicu o kojoj se brinuo. Molim se i bl. Alojziju Stepincu koji je posebno utočište u našem narodu. Svi su oni promicali pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji.

Vaša pokojna majka Anđa zavjetovala Vas je Gospi i dogodilo se čudo jer ste preživjeli tri teške operacije kad ste bili otpisani. Kako je to izgledalo?

Moja pokojna majka zavjetovala me Gospi jer sam bio boležljiv u ranoj mladosti i uvjeren sam da me spasio Gospin zagovor jer su ona i Bog imali i imaju neke naume sa mnom, a ja ih kao svećenik bespogovorno prihvaćam. Svoje svjedočanstvo iznosim prvi put u javnost. Pokojna moja majka vjerovala je da će me Gospa izvući. Tako smo ona i ja hodočastili u župu Uznesenja Blažene Djevice Marije koja se nalazi u Gradcu u Hercegovini. Krenuli smo u zoru, lutali zaraslim putovima, ali majka je imala cilj – Gospa. Ja sam bio tada na umoru i nisam više imao snage, jedva sam hodao. Majka je išla bosih nogu ispred mene, a ja sam išao za njom, onako teturajući, jedva sam se vukao jer su me već bili liječnici otpisali. Išli smo zaraslim putovima, a preko drača i trnja ja bih joj postavio svoju nogu da zgazi na nju i da može prijeći ubode drača i trnja. Zalutali smo preko tuđih ograda. To me podsjeća na četvrtu postaju križnoga puta kad se susreću Majka i Sin.

Svećenik mora imati »veliko uho« za slušanje, a to se odnosi i na biskupsku službu u kojoj treba slušati svećenike, slušati narod. Slušanje ljudskih patnja, ljudskih problema jako je važno jer to je temelj pastorala

Došli smo tamo i zakasnili više od dva sata, dakle narod se već razišao, misa je bila završila, a crkva je bila otvorena. Kad smo stigli, legao sam u zadnju klupu jer više se nisam mogao kretati. Premda sam imao 14 godina, imao sam samo 28 kilograma jer sam imao čireve u trbušnoj šupljini. Majka je činila sve da me spasi. Kad smo došli u crkvu, majka je otišla do Gospina kipa, a ja sam ležao u zadnjoj klupi i čekao zadnje izdahe ovozemaljskoga života. Pokojna majka je bosa, iza nje je desetak sati hodočašća, otišla je sama do Gospina kipa, do oltara, jer ja nisam mogao dalje. Ležao sam nepomično u zadnjoj klupi i čekao da predam Bogu dušu. Nakon nekoga vremena majka se vratila s osmijehom i rekla mi: »Ne boj se, sinko, bit će sve dobro!« Na povratku mi je posvjedočila: kad je molila i dodirnula Gospin kip, ruka joj se doslovce oduzela, utrnula. Osjetila je Gospin znak da će sve biti dobro. I to je jedan od razloga moga gesla koje sam uzeo. Nadalje, od početka svoje pastoralne službe neprestance sam bio u marijanskim župama. No da ne bih umanjio ulogu otca koja je jako važna u obitelji, uvijek kažem za svoga otca da je u njegovu životu »nestalo ulja«. On je izgarao za nas, radio nadničarske zidarske poslove. Majka je jednom došla i rekla da on od umora ne može više jesti. »Nestalo ulja!« Ono što me još vodi u tom geslu je molitva mojih roditelja, zajednička obiteljska molitva otca i majke. Veliku snagu zajednička molitva daje djeci kad otac predmoli, a majka se uključuje. Uz to, za zaštitnika sam uzeo sv. Ivana Pavla II. jer njega promatram kao našega suvremenika koji nam je dao putokaz. Uz njega, štujem bl. Alojzija Stepinca te blagopokojnoga kardinala Franju Kuharića. Svi su oni promicali marijansku pobožnost. Ne treba otkrivati ništa novo, samo napuniti posude duhovnim uljem, počevši od mladih, obitelji, bratovština.

Kako povezati duhovnost i »najturističkiju« biskupiju?
Općenito govoreći, danas je materija primarna kod mnogih, a to nije poštedjelo ni Crkvu. Hvala Bogu da ljudi mogu solidno živjeti, ali svemu treba dati i duhovnu dimenziju, jednostavno da čovjek ne bježi od sebe jer se mora duhovno suočiti sam sa sobom. Tu mu treba pomoći da se suoči s realnošću. Za to u prvom redu treba imati kvalitetne svećenike koji će osjećati bilo naroda, njegove duhovne potrebe. To je danas najvažnije. Moje je promišljanje da svaki svećenik treba biti prepoznat po svećenstvu, a ne po nekoj drugoj djelatnosti ili nekoj drugoj dimenziji. Jasno da ne treba biti isključiv. Svećenik treba biti prepoznat po molitvi, duhovnosti, po karitativnom radu, jednostavno onom što spada na svećenika. Zato vjerujem da ćemo uspjeti othrvati se pošastima koje su zahvatile današnji svijet materijalizma. Strpljivo, uz Božju pomoć i molitvu, uvjeren sam da ćemo u Kristovu zajedništvu hoditi dalje, a kad je Krist s nama, nema nerješiva problema.

 

Spominjete posude koje treba napuniti. Idete u biskupiju snažne kršćanske tradicije. Treba li i na koji način tamo napuniti »duhovne posude«?

Crkva s mojim prethodnicima u biskupiji u koju dolazim očuvala je snažnu tradiciju, snažnu vjeru, i to moramo nastaviti. Jasno je da svatko od nas ima svoju viziju kako dalje, pa tako i ja kao biskup koji dolazi na Hvar moram promišljati na koji način puniti duhom posude koje su snažne u tradiciji. Moji su prethodnici dobro organizirali pastoral, očuvali i promicali ono što je pozitivno i lijepo. Moje je daljnje poslanje tražiti rješenja da se to očuva, oplemeni, nastavi, te da se svemu doda još snažniji duhovni sadržaj. O tome promišljam i zato se neprestance molim Božjoj providnosti. Nije moje biskupstvo samo upravljanje, nego promišljam da je to otčinska briga za biskupiju, za svećenike koji su mi povjereni i puk Božji. Sjetim se jednoga pitanja novinarke kad sam imenovan biskupom: »Kako zadržati mlade na otocima?« Stvar je države i drugih struktura da im osiguraju život, a ne Crkve, koja može upozoriti na probleme i teškoće s kojima se suočavaju. Biskupiju je važno u pastoralu ojačati, osnažiti mlade da njeguju i poštuju kršćanske vrijednosti. Upravo tu vidim priliku da se te posude nadopunjavaju na temeljima mojih prethodnika, dakle da ne bude sve samo na tradiciji, nego da se to osnaži, još jače duhovno obogati.

Spominjete da je snažna tradicija, koju treba dopuniti. Na primjer procesija »Za križen« za neke je možda više kulturna manifestacija nego vjernička pobožnost. Kako gledate na to i na koji je način duhovno oplemeniti? Dolazite u kraj u kojem su i bratovštine iznimno snažne…

Sve to treba spojiti. Naš narod je pobožan, posebno otočki jer oni su u zatvorenom krugu, Crva i tradicija su ih očuvali. Tradiciji je potrebno dati novi duhovni sadržaj, oživotvoriti je i duhovno oplemeniti. Ne da se sada nešto ukida ili dokida, nego da se svemu dadne duhovni sadržaj, a posebno bih želio uključiti mlade, njihove ideje, jer na njima je budućnost. Svakoj formi koja pripada Crkvi treba dati duhovni sadržaj koji postoji, ali uvijek ga treba malo osvježiti. Mora biti jasno da je ono što je vjerničko i crkveno, mora imati duhovni i crkveni sadržaj. Isto je i s bratovštinama za koje moraju biti jasni kriteriji. Sve njih treba pohvaliti jer su održale tradiciju, vjeru, običaje. No sve što je vezano za Crkvu, za župnu zajednicu mora imati jasan kriterij što komu pripada i kamo tko pripada. Nisam za to da se reže i da se kreće od početka, ali duhovni sadržaj treba unositi u tradiciju. Time će oživjeti Crkva, biskupija i župe, pa i kultura. To su moja promišljanja na koji način pomoći da tradicija u biskupiji snažnije zaživi u onom vjerničkom smislu. Snažno su moji prethodnici održali biskupiju, a meni je izazov da se formi doda novi duhovni i crkveni sadržaj.

Puno ste kao pastoralac radili s obiteljima i mladima. Samo iz posljednje župe imate šest duhovnih zvanja, četiri bogoslova i dvije redovnice.

Molitva je temelj svega, ona je ključ rješavanja svih ljudskih teškoća, ali treba doći do toga jer je molitva iz vjere. To se posebno odnosi na svećenike, redovnike i redovnice. Iskrena molitva koja proizlazi iz vjere polazište je i temelj svega u životu. Prisjetim se kad sam došao u prasvetište, nisam imao snage moliti, nego sam po nekoliko sati sjedio pred Gospinim likom i promatrao ga, jednostavno sam očekivao neki znak u kojem pravcu ići dalje. Onda mi se ukaže neki unutarnji glas da trebam rješavati probleme i krenuti dalje, a ne samo čekati. Tako sam krenuo u izgradnju crkve, okupljanje obitelji i mladih. Iz prasvetišta je šest duhovnih zvanja i tu sam se osvjedočio da se s Bogom može sve postići, ali mu treba vjerovati. Pogrješna su tumačenja da je duhovno zvanje bijeg od stvarnosti. Upravo suprotno. Jasno, ako je čovjek prepušten Bogu i ako je na pravom tragu vjere Bogu. Navodim dva primjera vrlo uspješnih srednjoškolki koje su pošle u redovnice, i to tražeći radikalne redove, karmelićanke i benediktinke. Dakle, mladi traže radikalno kršćanstvo u kojem nema kompromisa, jednostavno traže Krista. Imamo prekrasne mlade osobe, pune energije, pune ideja, ali treba ih slušati i usmjeravati pastoral prema njima. Isto je i s obiteljima. Zato kažem da svećenik mora imati »veliko uho« za slušanje, a to se odnosi i na biskupsku službu u kojoj treba slušati svećenike, slušati narod. Slušanje ljudskih patnja, ljudskih problema, jako je važno jer to je temelj pastorala. Ponekad ne moram ništa reći, samo slušam i olakšam ljudske teškoće. Pritom nema govora »ex cathedra« jer su ljudske patnje i teškoće pojedinačne. Moramo biti jako obzirni, dakle imati jasnu ideju što želimo, koje kriterije postavljamo. Jasno je da to nije lako jer se razlikuje biskupija od biskupije, a ja govorim o biskupiji u koju idem. Trebam u prvom redu pastoralce, a ne isključujem ni teoretičare. Zajednički ćemo uz Božju providnost ići dalje.

Idete u biskupiju koju možda manje poznajete, fizički ste stranac, a duhovno otac. Kako u njoj biti biskup?

One koje poznajem i koje sam medijski pratio, a to su mons. Slobodan Štambuk i mons. Petar Palić, puno su toga stvorili u pastoralu prije mene. Moje je nastaviti na njihovim temeljima. Važno mi je uspostaviti otčinski i bratski odnos sa svim svećenicima, onaj duhovni, jednostavno da shvate da smo svi jedno, da smo jedna Crkva, da smo jednaki. Meni je povjerena služba biskupa, ali zajedništvo nam je najvažnije, ono evanđeosko koje nam je ostavio Krist. Moram reći da je Hvarska biskupija iznjedrila puno velikana i ima jako kvalitetne svećenike. Vjerujem u Božju providnost i snagu Duha Svetoga koja će nas pratiti u svemu što ćemo činiti.

U župama u kojima ste djelovali gradili ste stožere, organizirane zajednice. Vaši župljani često ističu da ste gradili povjerenje. Kako ga graditi u biskupiji?

Povjerenje je najvažnije i ono se stječe u međusobnim kontaktima i radom, odnosno angažmanom ljudi u župnoj zajednici. Jednostavno kad steknem povjerenje, govorim na temelju iskustva, predam ključ i nemam s time ništa više. Posebnim smatram to da župni dvor mora biti neprestance otvoren jer on pripada župljanima. To nije naše svećeničko, to su prostori naših župljana, a mi im moramo biti duhovni otci. Tu se moramo otvoriti i shvatiti da je župni dvor prostor župljana u kojem se oni trebaju osjećati kao da je to njihov dom. To je bit koju mora rješavati i biskupija, jer neka su pravila ostala iz starih vremena. Laike treba uključiti i tu nema priče, ali na ispravan način. Svećenici najbolje poznaju svoje župljane, znaju tko komu pripada.

BIOGRAFIJA: Mons. Ranko Vidović rođen je 6. svibnja 1961. u Vidonjama kao treće od jedanaestero djece. Nakon završene osnovne škole u Mliništu kod Metkovića pohađao je sjemenišnu gimnaziju u Splitu od 1976. do 1980. Potom je upisao Teologiju u Splitu, a za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 1986. u Splitu. Od 1986. do veljače 1988. vršio je službu župnoga vikara u Kaštel-Kambelovcu, a potom je preuzeo službu župnika župe Gospe od Milosrđa u Splitu, gdje je ostao do 2014. godine. Te je godine imenovan župnikom i upraviteljem prasvetišta Gospe od Otoka u Solinu te dekanom Solinskoga dekanata. U više saziva bio je članom nadbiskupijskoga prezbiterskoga i pastoralnoga vijeća. Njegovo je biskupsko ređenje zakazano za nedjelju 23. svibnja.

IZVORGlas Koncila br. 21/2021.
Prethodni članakŽUPNA CRKVA SV. ROKA U LUMBARDI Blagotvoran odgovor na kugu koja je harala
Sljedeći članakOD PRIČESTI DO POSTA Jesu li »ljevičari« jedini zaštitnici okoliša?