Dragi čitatelji MAK-a, djeco mala i velika,
nije mi jednostavno pisati vam jer vjerujem da već mnogo toga znate o misijama, o radu misionara i misionarki, te o životu odraslih i djece u misijskim zemljama. Ipak, saznajte ponešto i o životu djece u Haitiju. Osobito vezano uz Međunarodni dan života, kada si želimo posvijestiti potrebu zaštite svakoga ljudskoga života, od začeća do prirodne smrti. Jer život je dar Božji.
Vi koji živite u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, u Europi, živite u povlaštenim uvjetima života. Neupitno je vaše pravo kada je riječ o pohađanju škole, o izboru struke ili studija, naravno ako zadovoljavate uvjete upisa. Imate, više ili manje, sve što vam je za život potrebno. Kuću ili stan za život, odjeću, hranu, pitku vodu, mogućnost liječenja. Budite zahvalni Bogu i svojim roditeljima, koji se zdušno zalažu da svoje djetinjstvo živite radosno.
Za djecu Haitija život je druga priča. Težak je i želje su im skromne. Tu većina djece ne ide u školu, ne zato što ne bi htjela, nego zato što im to nije omogućeno. U Haitiju škola nije obvezna, jer kada bi bila, država bi trebala stvoriti uvjete da sva djeca mogu ići u školu. Ona djeca koja pohađaju školu pravi su sretnici jer su im roditelji u mogućnosti plaćati školarinu i sve što je za školu potrebno. Ali nije samo pohađanje škole ono što je djeci tu uskraćeno. Oni nemaju mnogo toga što im je nužno za život: nemaju dovoljno hrane ni pitke vode, žive u skromnim kućicama i nastambama s lošim higijenskim uvjetima. Ne mogu se liječiti jer roditelji ne mogu platiti liječnika niti kupiti lijek. Zbog toga pate i trpe velike bolove.
Ali unatoč svemu tomu, kako roditelji tako i djeca, raduju se životu. Radost je njihova svijetla strana života i to ih drži. Raduju se kiši i suncu, koji pomažu da sjetva graha i drugih usjeva urodi. Djeca u obitelji privrjeđuju svojim radom u kući i u polju. Obveza je djece ići po vodu i pronaći drva za vatru, kako bi mogli nešto skuhati. Ne preostane im mnogo vremena za igru. Nemaju oni igračaka, slikovnica ni raznih naljepnica za skupljanje i razmjenu. Zabave se onim što pronađu u prirodi – lišćem, cvijećem, grančicama, kamenčićima i slično. Prirodno su nadareni i vrlo kreativni te od najobičnijega materijala naprave nešto lijepo. Tako žive djeca u Haitiju. Život im je težak i želje su im skromne, ali se raduju životu. Evo i jedne kratke zgode koja to potvrđuje…
Svaki put kada odlazim u posjete obiteljima, bolesnicima, u crkvu ili negdje drugdje, ponesem torbu u koju stavim poneki lijek, keksić ili slatkiš, kad imam. Kad god bih prolazila pored jedne kućice, istrčalo bi na puteljak dvoje dječice da me pozdrave. Uvijek je to bio radostan susret i topli zagrljaj. Jednom sam se odnekud vraćala, a oni su me čekali na puteljku. Prije nego što smo se pozdravili, u jedan glas, oboje su me upitali: »Što ti je u torbi?« Ražalostilo me je jer je torba bila prazna, u što su se i sami uvjerili kad sam im dala da pogledaju unutra. »Ne smeta, možda ćeš drugi put imati jedan slatkiš za nas i jedan lijek za našu baku«, rekli su mi. Dakako, za idući susret otišla sam potražiti lijek za njihovu baku i dva slatkiša za moje male prijatelje.
Željela bih da i vi, dragi mladi čitatelji »Maka«, pronađete sebi prijatelje kojima možete pomoći i na koje možete računati. Bog vas blagoslovio! Svima topli pozdrav iz Haitija,
vaša s. Mirjam Filipović
