OD LUTANJA DO ODBACIVANJA ASKEZE Opravdanost i potreba askeze danas

Dok je u prošlosti bilo pretjerivanja i lutanja u asketskoj praksi, danas se pak čini da postoje valjani razlozi za opravdano odbacivanje askeze. Mentalitet današnjega vremena, u kojem dominira duh blagostanja, ima negativan odnos prema asketizmu jer mu se on čini kao napad na dostojanstvo ljudske osobe. To uvjerenje još više je pojačano nakon brojnih pretjerivanja u asketskoj praksi koja su proizvela lutanja. Devijacije u askezi nisu samo stvar prošlosti, njih u određenoj mjeri ima i danas. Pa ipak ta činjenica ne opravdava napuštanje prakticiranja askeze. Devijacije odnosno lutanja nisu dovoljan razlog za potpuno napuštanje asketskih vježba. Riječ je uvijek o devijacijama koje treba ispravljati. Treba bdjeti nad provođenjem askeze, ali ju se ne smije zbog toga dokinuti. Zato su učitelji duhovnosti savjetovali da se osoba ne podvrgava strogim tjelesnim pokorama bez znanja i dopuštenja duhovnoga vođe.

Važnost, štoviše nužnost asketskih vježba za razvoj života bilo čovjeka kao takvoga bilo kao kršćanina rađa se iz strukture ljudske osobe. Budući da se čovjek ne rađa kao već dovršeno i u potpunosti realizirano biće, on ima zadaću i moralnu odgovornost raditi na svom ostvarenju. To ne samo opravdava asketsku praksu, nego daje razumjeti da je ona »potpuno normalna i da je oblik askeze bitni zahtjev punoga razvitka ljudske osobnosti«. »Težiti psihičkoj savršenosti nije drugo do li asketski proces, shvaćen ne kao neka izvanredna pojava, nego kao iskustvo i nužnost koja se tiče sviju« (R. Zavalloni).

Dakle, potreba određenoga oblika askeze pokazuje se nužnom i na naravnom planu ostvarenja čovjeka, njegovih potencijala i psihičke uravnoteženosti. Ta nužnost kudikamo je veća na području duhovne dimenzije budući da »tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela«. Da bi se čovjek ostvario u punini, potrebno je da se tijelo sa svojom osjetilnošću, sa svojim strastima i požudama podvrgne duhu. A za to se traži ustrajna borba. Riječ je o ponovnom uspostavljanju unutarnje harmonije koja je narušena grijehom. Dakako to se ne događa bez Božjega zahvata, no ni Bog ne će intervenirati ako čovjek sa svoje strane ništa ne poduzima. To pomirenje osjeta s duhom u traženju Boga završno je stanje duhovnoga života. Svetci su do toga došli samo poslije ustrajnih i velikih mrtvenja te života potpuno usmjerena na tražnje Boga.

Nužnost askeze potreba je dakle svih, a mjera i modalitet njezina prakticiranja ovisi o osobi, o njezinoj tjelesnoj konstituciji, o njezinoj formaciji, povijesti, staležu i slično.

IZVORGlas Koncila br. 43/2019.
Prethodni članakDR. IVAN RADIĆ, SPECIJALIST NEUROKIRURGIJE IZ KLINIČKOGA BOLNIČKOGA CENTRA »SESTRE MILOSRDNICE« Bog je »usađen« u ljudski mozak
Sljedeći članakSKLAD VJERE I ZNANOSTI Razbili smo predrasudu da vjera i znanost ne mogu skupa