Važnu ulogu u kulturnim, socijalnim i političkim vidicima djelovanja hrvatskih katolika tijekom prve polovice 20. st., bilo u sklopu Hrvatskoga katoličkoga pokreta bilo izvan njega, imali su i Šibenčani, među kojima su i dr. Ante Dulibić i njegov sin Božo, urednik i publicist, kojemu posvećujemo sljedeće retke.
Rođen je 23. prosinca 1905. u Šibeniku, gdje je završio gimnaziju, a zatim pohađao studij prava u Ljubljani. Potom je i doktorirao. Imao je odvjetnički ured u Šibeniku. Branio je i komuniste pa je tako u povodu sudskih procesa 1932./33. poslao predstavku tadašnjemu ministru unutrašnjih poslova Antonu Korošcu u kojoj je iznio činjenice o mučenjima optuženih i žandarskom nasilju nad seljacima u sjevernoj Dalmaciji i Lici (niz je takvih nasilja završavalo ubojstvima seljaka). Bio je jedan od prvaka Hrvatske pučke stranke u Dalmaciji do njezina raspuštanja 1929., koja je djelomice u programu imala i rješavanje radničkoga pitanja u skladu s načelima katoličkoga socijalnoga nauka. Nakon toga aktivno je djelovao na crti kršćanskoga socijalizma. Držao je brojna kulturna i socijalna predavanja na različitim katoličkim skupovima. Iz Šibenika je 1943. otišao u partizane. Bio je član Komisije ZAVNOH-a za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Odvjetnički ured u Šibeniku vodio je do 1948., kada mu je rad zabranjen jer je branio jednoga svećenika. Godine 1950. prihvatio je mjesto kustosa Muzeja grada Šibenika, a od 1961. bio je njegovim direktorom. Bavio se i arhivistikom. Umro je u Šibeniku 14. svibnja 1964.
Prvi je prilog objavio u katoličkom glasilu »Krijes« 1922., a poslije je člancima iz političke, socijalne, povijesne, gospodarske i kulturne tematike surađivao većinom u katoličkim listovima i novinama »Narodnoj straži«, »Hrvatskoj prosvjeti«, »Luči«, »Narodnoj politici«, »Hrvatskoj obrani« te u »Novom dobu« i »Napredku«. Objavljivao je i u slovenskim časopisima »Ogenj«, »Pravica« i »Socijalna misel«. Uz ostalo, pisao je o odnosu između katolicizma i fašizma, Banovini Hrvatskoj, agrarnom pitanju, industriji i sindikatima, socijalizmu i katolicizmu, kršćanskim socijalistima, a bavio se i vanjskopolitičkim temama kao što su Kineska revolucija i novi Ustav u SSSR-u. Pisao je o katoličkim piscima Izidoru Poljaku, Cvjetku Škarpi i Ivi Horvatu. S Jeronimom Iljadicom uredio je 1926. »Jedra« – almanah kršćanskoga demokratskoga đaštva 1911. – 1926. Nakon rata pisao je u »Šibenskom listu«, »Šibenskoj reviji«, »Šibenskom zborniku«, »Slobodnoj Dalmaciji« i »Zadarskoj reviji«, većinom o temama iz povijesti Šibenika i Dalmacije. U spomenici »Narodno kazalište u Šibeniku 1864. – 1955.« dao je sažet pregled povijesnoga razvoja Šibenika. Potaknuo je pripreme za proslavu 900. obljetnice prvoga spomena imena grada Šibenika 1966., koju nažalost nije dočekao. Očuvao je i prepisao priloge Tina Ujevića u rijetko dostupnu šibenskom »Naprednjaku«, prevodio je sa slovenskoga na hrvatski djela Otona Župančića.
U Šibeniku je 1931. pokrenuo časopis »Socijalnu reviju«, koja je izlazila do 1937. (s prekidom zbog zabrane 1933. – 1934.). Njezin osnutak potaknut je socijalnom enciklikom Pija XI. »Quadragesimo anno«. U uvodnoj riječi u prvom broju uredništvo najavljuje da će »Socijalna revija« »kao nositeljica kršćanskih ideala (…) pratiti sve socijalne pojave«. Iz sažetaka referata dr. Enisa Zebića, koji je, čini se, do sada jedini izlagao o Dulibiću i »Socijalnoj reviji«, doznaje se osnovno: u političkom smislu časopis je antitotalitaristički usmjeren protiv fašizma i staljinizma, zauzimajući se za socijalizaciju (ne podržavljenje) sredstava za proizvodnju. Uz ostalo, upozoravao je da liberalna država ne može riješiti socijalne probleme zbog naglašenoga individualizma i nemorala tržišne ekonomije, nego valja uspostaviti pravedno društvo na vrijednostima Dekaloga i evanđelja.
Za razliku od Slovenije, Bavarske, Italije i nekih drugih zemalja (može se, u širem kontekstu političkoga djelovanja katolika /»politički katolicizam«/ reći da je svaka katolička »pučka« stranka u europskim državama imala neke elemente »kršćanskoga socijalizma«), »kršćanski socijalizam« nije u Hrvatskoj uhvatio dubljega korijena. Možda je to razlog što se o djelovanju hrvatskih katoličkih intelektualaca s pozicije »kršćanskih socijala« u nas do sada relativno malo pisalo, većinom kontekstualno. Spominju se kao »kršćanski socijali« ili njegovi proučavatelji Vilko Anderlić, Vinko Šafar, don Joso Felicinović, Augustin Juretić, Makso Peloza i dr., a među njima Božo Dulibić ima osobito mjesto, prije svega kao urednik »Socijalne revije«, prvoga časopisa koji je izrazito bio posvećen toj problematici. Mnogi su se katolici tijekom Drugoga svjetskoga rata približili komunistima, neki i partizanskomu pokretu, no to nije, unatoč tomu, suradnju s komunistima učinilo mogućom, pa je tako i on nakon rata bio politički marginaliziran.
