S ulaskom u novu godinu treba svratiti pozornost na poticajne primjere. Među njima je i Iva Plejić Brnčić, o kojoj je pisala Lada Novak Starčević za Jutarnji list. Navela je da iako je gluha, u školi su je tretirali kao i drugu djecu. Kada je s tri godine krenula u vrtić, potpuno je prestala govoriti. Ni prije nije govorila puno, imala je napadaje plača. Njezina majka počela je sumnjati da ima oštećenje sluha. Išla je s njom na razne pretrage i mnogo je vremena prošlo dok nisu shvatili u čemu je problem. Roditelj su se tada raspitali za rehabilitaciju i doznali da je najbolje da ide u Suvag. U Suvagu je imala izvrsnu audiorehabilitatoricu i ondje je naučila slušati i govoriti. »Ne sjećam se ničega do osnovne škole, sjećam se samo da sam morala puno vježbati. I u vrtiću i doma s obitelji, najviše s mamom. Nisam imala puno vremena za igru.« Preporuka stručnjaka bila je da dalje krene u redovnu školu. To joj je bilo prilično teško. Njezin vokabular pri upisu u školu bio je 800 riječi, a djeca koja normalno čuju imaju tada nekoliko tisuća riječi. »Prva godina mi je bila teška jer sam uz učenje gradiva morala paralelno učiti jezik. To je izgledalo kao da učite biologiju na nekom jeziku koji ste tek počeli učiti«, prisjeća se. Međutim uz puno truda i rada sve je brzo svladala i prolazila je s odličnim uspjehom. I dalje je išla redovito u Suvag jednom tjedno. U školi nikad nije imala neki poseban tretman. Uvijek su je tretirali da je čujna osoba. Jedina pomoć bila joj je to što je sjedila u prvom redu. »Najviše me izvuklo čitanje. Počela sam čitati prije osnovne škole. Kako sam jako znatiželjna i uporna, to mi je pomoglo da sustignem svoje vršnjake«, govori Iva, koja je prvo čitala stripove, ali je još u nižim razredima čitala i knjige za odrasle. Vršnjaci nisu previše razumjeli njezino stanje i imali su predrasude prema njoj. Osjećala se izolirano. Nekoliko djevojčica iz razreda joj je pomagalo pa joj je to olakšalo. Srednja škola bila je teža… No, od obrazovanja nikada nije željela odustati. To joj je prozor u svijet. Upisala je Filozofski fakultet, povijest i informatologiju, smjer bibliotekarstvo. Tijekom studija joj je, kaže bilo najljepše. Naišla je na najviše razumijevanja, a imala je i odlično društvo, što joj je davalo samopouzdanje. Nažalost predavanja nije mogla pratiti, ali je i dalje dobivala skripte i puno je čitala. Profesori su imali razumijevanja prema njoj na usmenim ispitima, znali bi ponoviti pitanja ako nije čula. Nijedan profesor oko nje nije se posebno potrudio tijekom školovanja. Pretpostavlja da je to zato što dobro govori, pa je mnogo puta morala dokazivati da je gluha. »Profesor fonetike nije vjerovao da sam gluha pa sam mu donijela nalaz sluha«, govori Iva bez gorčine. Nakon diplome godinu i pol nije uspijevala naći posao, a onda se zaposlila u struci u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.
Da Božićne radosti mogu biti ukaljane i nečim negativnim dokazuje bacanje petardi, o čemu piše Snježana Bičak za Večernji list.
»Kada bi klinci ili odrasli koji im kupuju petarde pogledali samo jednu sliku iz Klaićeve bolnice, odnosno Klinike za dječje bolesti Zagreb, na kojoj se vidi dječja ručica na kojoj su od pet prstiju samo dva ostala cijela, a preostala tri gotovo da više ne postoje, ili slika oka koje je neprepoznatljivo, lica koje ima krvave udubine u kojima se vidi i kost, ili sliku ruke koja je toliko natopljena krvlju da vam u prvi mah nije jasno što uopće gledate, gdje bi trebali biti prsti, gdje je dlan. Ako vam je mučno već od ovog opisa, neka je! Lakše ćete preživjeti to nego da vas liječnik iz bolnice nazove ovih dana u kasnim noćnim satima i kaže da dođete na hitni kirurški prijem jer tamo pokušavaju spasiti prste na ruci vašeg djeteta koje još mogu spasiti, ali da, unatoč tome, više neće imati pet zdravih prstiju na ruci, a i ožiljci na licu od krhotina petardi ostat će kao trajni podsjetnik na nekoliko sekundi zabranjene zabave. Nikad mi nisu bili jasni ljudi koji u vrijeme blagdana i inače uživaju u topovskim udarima ili zaglušujućim zvucima petardi koje se ispucavaju ponekad i namjerno prema prolaznicima, automobilima, psima. Mogu razumjeti da netko voli pogledati vatromet u povodu nekog događaja koji ‘pale’ profesionalci na sigurnoj udaljenosti. U tome ima ljepote, ali u pirotehnici iza koje nema nikakve ljepote, samo uzastopna pucnjava kao u ratu, tu nema nikakve ljepote. A posljedice mogu biti također ‘ratne’. I unatoč tome što to sve znamo nema godine u kojoj netko od djece koja nabavljaju pirotehniku, koju po zakonu i ne bi smjeli koristiti, ne strada. Pitanje je samo koliko jako. I onda se zgražaju svi, pa i roditelji koji, mogu shvatiti, često i ne znaju kojim kanalima djeca dođu do zabranjene pirotehnike.«
