– Dodaj mi te cigarete, molim te – zazivam ženicu Jelicu upijajući na kvazibalkonu kćerina stana zadnje zrake rujanskoga ljeta, sve u nadi da će bar dim nakratko otjerati ovogodišnje najvjernije čovjekove prijatelje, komarce: divovske i nevidljive, sterilne i rodno neutralne…
– Cigarete?! Pa kako se usuđuješ tu riječ izgovoriti, ne ćeš ju valjda i napisati?! – opominje me ženica, nastavljajući pouku s mobitela. – Čuj što piše: »Znanstvenici su pozvali vlade da podignu zakonsku dob i zabranu kupovanja duhanskih proizvoda na 22 godine jer je istraživanje pokazalo da oni koji počnu pušiti prije 20. teže prestaju pušiti…«
– Joj, draga, kako si draga pa me vidiš tako mladim! – peckam, s navršenih gotovo triput po 22. – I kako li su samo brižni za cigarete!… A alkohol? Ništa? To i dalje mladi mogu kupovati s navršenih 18? Ili i prije, ako namignu prodavačici? I bijesne aute s bezbroj konja, tatine ili čak svoje, slobodno mogu vozikati i zabijati u što stignu već sa 18, ponegdje i ranije?! A tek poželjeti spol mijenjati i partnera si birati, tu više »znanstvenici« ne znaju ni dokud im granicu spuštati. Četrnaest, dvanaest?… Ma, pametno dijete već i sa sedam-osam, čim nauči čitati, zrelo je te »svespolne« bedastoće prihvaćati! Još malo i tu nam nikakvih granica ne će ni trebati. Zapravo, tu će granice uskoro valjda postati »diskriminacija«? Po rodu, po »transu«, po pravu ovom il’ kojem novom… Mogu nam mladi ostati i bez nevinosti i bez duše, glavno samo da ne puše?
– Hajde, hajde, mentalni pušač, kao da ne znam da sad samo pućkaš, ne uvlačeći dim. Otkad te doktor poplašio, cigarete su ti još samo za rastjerivanje komaraca… – pokušava me primiriti Jelica, ustrašena zbog prebrza rada moga jezika pa posljedično i »srčeka«. – Neka im brane cigarete, doći će i sve ovo drugo na red…
– Doći će frišku figu! – zapravo me tek potpalila. – Kao oznake dobne granice na filmove? Pa one s brojkom »18«, te ne bih dao gledati ni Fidu, jer koliko je tu krvi, nasilja i svega, i on bi se od maltezera pretvorio u »baskervilskoga psa«! Ti filmovi nisu ni za koga, a i ovi s oznakama »15« ili »12«… Ma, to su samo »putokazi« za današnje digitalne malce što će poslije, na miru i bez staraca, pogledati. Aah! A i ti današnji znanstvenici i zakonodavci, samo glumataju s tim lažnim i pravim zabranama, granicama i oznakama… S jedne strane »stišću do bola«, s druge se prave mutavi! Što na paštete i salame proizvedene od nepoznata materijala ne stave fotke pacijenata u termalnom stanju izazvanom »pestidiciranom« hranom?! Što na djeci omiljene grickalice, obogaćene svim znanim ljutim i slanim začinima te neznanim nam bojama i mirisima ne stave oznaku dobne granice, recimo na »65«? Ili je broj previsok jer za koju godinu ovi naraštaji, nafiksani »e-sastojcima«, tko zna koliko će im dugo trajati…
– Ruuučak, svi za stol! – prekida me snažan glas kćeri Doroteje. – Ako itko još bude mogao išta jesti nakon »djedova papra«…
