Idealan poredak onaj je u kojem nema uzbuđenja. U kojem se ne događa ništa dramatično, ljudi se bave svojim poslovima, a zajedničke se stvari obavljaju bez napetosti. Sloboda, odgovornost, osjećaj za opće dobro i odgovarajući institucionalni sustav jamci su takvoga stanja. Zapadne demokracije najbliže su se približile tomu idealu, iako je do njega još dalek put. Uvijek nešto nedostaje, uvijek je netko nezadovoljan, svako malo negdje se pojavi neka pukotina, nekakav nedostatak ili prijetnja, nikad ne postoji jamstvo da se ne će sve urušiti.
Mudri državnici, a Zapad je imao tu sreću da ih je u svojoj novijoj povijesti imao nekolicinu, pronalazili su rješenja koja su nam danas na raspolaganju kao blagodati. Mudri državnici pritom, svi redom, imaju jednu manu, a ona se sastoji u tome da se njihovi pametni potezi u pravilu prepoznaju tek naknadno, često onda kad više nemaju priliku počivati na lovorikama. S druge pak strane državnički potezi ne mogu biti mudri ako se protive općeprihvaćenim normama ili nasumce ugrožavaju stabilnost poretka.
Ne prejudicirajući ništa, može se reći da se zapadni svijet u sigurnosnom smislu danas nalazi na prekretnici. Američki predsjednik Donald Trump nedavno je u Davosu obećao saveznicima da protiv njih ne će primijeniti silu, a oni su redom još šokirani što im je uopće prijetio. I to nitko drugi nego onaj njihov predvodnik.
Odmjeravanje snaga među saveznicima sada je ublaženo, ali nije prestalo. Sjedinjene Države i Europska unija, barem dok je sadašnjega američkoga državnoga vodstva, mogu računati na nove međusobne napetosti. Povrh toga Trump je predstavio svoj Odbor za mir, neobičnu inicijativu koja se ne uklapa u postojeće sigurnosne mehanizme u svijetu i kojoj su se zasad, uz neke iznimke, redom pridružile države koje se ne mogu podičiti demokracijom.
Američki predsjednik Donald Trump 22. siječnja na rubu Svjetskoga gospodarskoga foruma u švicarskom Davosu osnovao je »Odbor za mir«, vladinu organizaciju čiji je službeni cilj promicanje mira u svijetu. Odbor za mir, engleski Board of Peace (u nekim jezicima prevodi se kao Vijeće za mir), prvotno je bio zamišljen kao tijelo koje će nadzirati provedbu mirovnoga plana za pojas Gaze i kao takav spomenut je u odgovarajućoj rezoluciji Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Već kao takva inicijativa je izazvala kritike, ponajprije zbog činjenice da se članstvo u njemu plaća iznosom od milijardu američkih dolara za tri godine. Osim toga vidljivo je da je riječ o projektu kojim bi Trump potpuno upravljao, a postoje i naznake da je Odbor za mir zamišljen kao alternativa Ujedinjenim narodima.
Pomak bez UN-a?
Što su tu ciljevi? Glavni je cilj vidljiv iz samoga naziva: Odbor za mir. Dalo bi se zaključiti da je taj odbor u stanju donijeti mir i da mehanizmi za ostvarivanje mira dosad nisu postojali ili da nisu učinkoviti.
U posljednjih stotinu godina, a posebice od Drugoga svjetskoga rata, svijet vrvi mirovnim inicijativama. Nisu odveć učinkovite, ali rijetko koja zaobilazi Ujedinjene narode, instituciju koja se često pokazala jalovom, ali bez koje je teško zamisliti bilo kakav ozbiljniji pomak u svjetskoj sigurnosnoj arhitekturi. Može li Trumpova inicijativa učiniti taj pomak?
U osnivačkoj povelji na osam stranica i trinaest poglavlja, potpisanoj u Davosu, piše: »Odbor za mir je međunarodna organizacija s ciljem potpore stabilnosti u područjima pogođenima ili ugroženima sukobima, obnove pouzdane i legitimne vladavine i jamstva trajnoga mira.« U povelji se više ne spominje pojas Gaze, a dodaje se da se ciljevi organizacije trebaju ostvarivati u skladu s međunarodnim pravom. U preambuli povelje nazire se kritika postojećega svjetskoga poretka, uz dodatak da su članice organizacije odlučne »stvoriti koaliciju voljnih država, koje se obvezuju na praktičnu suradnju i učinkovito djelovanje«. Štoviše, navodi se kako svjetski mir zahtijeva »hrabrost za odvajanje od ideja i institucija koje su prečesto zakazale«.
Predsjedničke ovlasti
Predsjednik organizacije je Donald Trump, članice donose odluke većinom, ali za svaku odluku potrebna je potvrda predsjednika. Osim toga članstvo u organizaciji moguće je samo uz poziv predsjednika. On odlučuje tko će biti član, poziva u članstvo i odlučuje o njegovu prestanku. Odbor se saziva kad predsjednik odluči da je to potrebno. Svoju ulogu vrhovnoga autoriteta Trump je demonstrirao već i prije nego što je organizacija zaživjela. Najprije je pozvao Kanadu, a onda joj je uskratio poziv. Takav odnos vidljiv je i u pravilima o predsjedništvu. »Predsjednik bira predsjedništvo, koje se sastoji od međunarodno priznatih osoba«, piše u povelji, uz dodatak da ih predsjednik može i smijeniti ili, ako tako odluči, produljiti njihov dvogodišnji mandat. Istodobno njegov mandat kao predsjednika vremenski je neograničen, a nasljednika određuje on sam.
Grb Trumpova Odbora za mir neodoljivo podsjeća na onaj Ujedinjenih naroda, s tom razlikom što su na grbu Ujedinjenih naroda prikazani svi kontinenti gledani sa Sjevernoga pola, a u grbu Odbora za mir na tom su mjestu prikazane Sjedinjene Američke Države.
Hrvatska nezainteresirana
Očekivano, među pozvanima u Odbor za mir je i Hrvatska. Također očekivano, vlada si je uzela vremena za razmišljanje te je 29. siječnja, nakon konzultacija sa strankama parlamentarne većine i nakon nužnoga, minimalnoga kontakta s predsjednikom Republike, rekla: »Hvala, ali u ovom trenutku nismo zainteresirani.«
Konzultacijama sa sudionicima u parlamentarnoj proceduri prethodilo je – i to je politička realnost – višednevno intenzivno usklađivanje s ključnim vanjskim partnerima, onima u Europskoj uniji. Za Hrvatsku situacija nije jednostavna. Amerikanci su navikli svoje partnere izlagati pritisku, za Trumpa je pritisak glavni instrument političkoga dijaloga. S druge strane svrstavanje uz Trumpa u tom projektu po svoj bi prilici značilo svrstavanje nasuprot onima koji žele očuvati transatlantsko partnerstvo štiteći interese Europe. Koliko je odluka osjetljiva, pokazuju i riječi Andreja Plenkovića na sjednici Vlade: »Odluka je donesena nakon temeljite analize, uz zaista zahvalnost i činjenicu da visoko cijenimo poziv predsjednika Trumpa da se Hrvatska priključi radu Odbora za mir u kontekstu njegovih napora i američke administracije, koji su doveli do prekida krvoprolića u Gazi, te njegov sveobuhvatni plan za okončanje sukoba u Gazi, koji je zadobio široku podršku međunarodne zajednice i sukladno tomu rezultirao donošenjem odgovarajuće rezolucije Vijeća sigurnosti.« Tko misli da time nije rečeno ništa, vara se, dužnosnik koji je svjestan tereta svoje odgovornosti mora ponekad izgovoriti i takvu rečenicu.
Različite demokracije
Olakotna je okolnost za Hrvatsku to da je većina saveznika donijela istu odluku, zahvalivši se više-manje uljudno na pozivu iz Washingtona. Zanimljivo je da je među prvima Trumpov poziv odbila Slovenija. Vodeće europske sile, Njemačka i Francuska, očekivano su odbile sudjelovati u Odboru za mir, kao i Velika Britanija. Osim njih, negativno su odgovorile i Irska, Italija, Novi Zeland, Norveška, Slovačka, Španjolska i Švedska. Još je zanimljivije tko je prihvatio poziv. Od članica Europske unije to su samo Bugarska i Mađarska, a njima se pridružilo i Kosovo. Neki kritičari kažu da nije riječ o uzornim demokracijama. No, neovisno o ocjeni demokratičnosti spomenutih država, ostatak država koje su se uključile u Odbor za mir doista ne daje primjer demokracije. Među njima su primjerice Armenija, Kazahstan i Uzbekistan te redom islamske države koje nisu na strani Irana, poput Katara, Maroka, Pakistana, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ukupno je 21 država potpisala povelju organizacije, sedam ih je izrazilo namjeru pridružiti se, među njima su i Izrael, Egipat i Kuvajt. Odluku da ne pristupe organizaciji, osim Hrvatske, donijelo je još 11 država, a 22 države zasad nisu dale odgovor.
»Pravo jačega«
Dvije su vrste preduvjeta za jačanje svjetske sigurnosti. Jedna je osvojiti svijet, porobiti ga i nametnuti mu svoja pravila. To su već neki pokušavali, od Aleksandra Makedonskoga preko Rimljana i Napoleona pa sve do Hitlera i Komunističke internacionale. Svi su ti pokušaji neslavno propali. Doduše, nasljednici Komunističke internacionale još se nadaju da će svijet podrediti sebi, ali im zasad baš ne ide.
Druga vrsta preduvjeta za jačanje sigurnosti nalazi se u složenim mehanizmima nadmetanja, ravnoteže i dijaloga. Taj pristup priznaje nadmoć velikih, ali štiti i male. Temelji se na spoznaji da prevelika nadmoć jedne sile ili ponižavanje drugih nikad ne svrši dobro. U svijetu posljednjih stotinjak godina prevladava taj pristup, sa sviješću da je pun nedostataka, ali da jamči kakvu-takvu ravnotežu i poštovanje načela prihvatljivih svima.
Američki je predsjednik u govoru u Davosu promovirao drugačiji pristup, pravo jačega. Predstavio se kao predvodnik slobodnoga svijeta, što on kao američki predsjednik temeljem vojne moći doista jest. Ali predvodnik čiji se postupci gotovo odmeću od onih koje predvodi, čak su izrečene i prijetnje ratom.
Popis »odbornika«
Potpora krhke stabilnosti
Politički sustavi, posebno oni zapadnoga svijeta, čvrsto se oslanjaju na institucionalne strukture koje su, uz doduše sve slabije vrijednosne sustave, jedini jamac stabilnosti. To se odnosi i na NATO, kao i na Europsku uniju, čiji građani visokom razinom birokratiziranosti i često nerazumljivih pravila plaćaju cijenu vlastite sigurnosti i blagostanja.
I ukupna svjetska sigurnosna arhitektura sastoji se od složenoga sustava pravila uzajamnih odnosa. Bilateralni odnosi među članicama Ujedinjenih naroda, kao i nepregledno mnoštvo konvencija, rezolucija, agencija, odbora, međudržavnih sporazuma, prešutnih dogovora i drugih mehanizama, sve to zajedno podupire krhku stabilnost. Daleko od toga da su ti potpornji idealni, ali kad bi se izmaknuli, sve bi se stropoštalo.
Donald Trump otvoreno traži da mu se dodijeli Nobelova nagrada za mir. Zasad mu ta želja nije ispunjena, a ni njegov Odbor za mir nije izgledan kandidat. Ujedinjeni narodi već su je dobili, iako će se naći jednak broj kritičara te odluke kao i onih koji su je pozdravili.
Što može veliki i tromi UN?
Ujedinjeni narodi, osnovani 1945. nakon teških iskustava Drugoga svjetskoga rata kao nasljednik Lige naroda, subjekt su međunarodnoga prava. Najvažnije su zadaće te organizacije osiguranje mira u svijetu, zaštita poštovanja međunarodnoga prava, zaštita ljudskih prava i potpora međunarodnoj suradnji. Osim toga, Ujedinjeni narodi pridonose razvoju gospodarstva, socijalne skrbi i zaštite okoliša. U njihovu okrilju djeluje 17 posebnih organizacija nadležnih za globalni pristup određenim područjima, kao što su primjerice Svjetska organizacija za hranu (FAO), Međunarodni monetarni fond (MMF), ili Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). Uzgred, članstvo SAD-a u WHO-u prestalo je krajem siječnja. Osim toga rad UN-a podijeljen je na dvadesetak različitih područja, među kojima su i Fond za djecu (UNICEF), Visoko povjerenstvo za ljudska prava (UNHCR) ili Konferencija o razoružanju (UNCD). Ujedinjeni narodi troma su i skupa organizacija, ali njezina neučinkovitost u brojnim pitanjima ne bi trebala zasjeniti njezinu ključnu ulogu u rješavanju brojnih teških svjetskih izazova. UN je učinkovit ondje gdje postoji volja njegovih članica za suradnjom.
Opasno eksperimentiranje
Veliki svjetski igrači, a ponekad i manji kad uhvate priliku, znaju svojim potezima unijeti neravnotežu u svjetski poredak, ali posjeduju toliku razinu odgovornosti da se istodobno pobrinu za ponovnu uspostavu ravnoteže. Legitimno je pitanje kamo ide tako upravljan svijet. To pitanje valja uvijek nanovo postavljati i upozoravati na slabe točke, na opasne trendove, ali i na prilike koje se nude u kontekstu mira i blagostanja. Isto tako legitimno je upozoriti da učinkovit koncept upravljanja svjetskim poslovima koji bi zamijenio ovaj postojeći još nije pronađen. I da bi svako eksperimentiranje mimo uhodanih pravila i obrazaca moglo izazvati katastrofu.
