Prije nego što je postao Abraham, pred Abramom se nalazio izravan Božji poziv. Govori mu Bog u Knjizi Postanka: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati.« Veliko Abramovo odricanje koje je postalo konačno napuštanje poznatih situacija, ljudi i stvari otvorilo mu je priliku za ostvarenje nečega novoga.
Kada je Bog u jednom imperativu pred Abrama stavio odlazak, zasigurno je u njemu pobudio mnoštvo oprječnih razmišljanja: »Tko napušta svoju zemlju? Dobro, zemlja se može napustiti, ali otići iz svojega zavičaja, pa to je još bolnije! A k tomu ostaviti i očinski dom? To je previše za mene tako stara!« Da, oprječna su bila Abramova razmišljanja na Božji poziv. Nije lako napustiti zemlju, ali onaj tko je napušta, ostavlja i svoj zavičaj te na kraju i sam očinski dom. Pred Abramom je bila upravo takva zadaća. Bila je to potpuna negacija svega što je dotad poznavao. Sve što je izgradilo njegov karakter, činilo povijest njegova života, ono što se uvuklo u čitavo njegovo biće, na jedan Božji poziv se ostavlja. Snažan zadatak.
Abramova zadaća bila je nešto što mogu djelomično razumjeti samo gastarbajteri, no oni su barem pisali pisma ili uputili poziv ljudima koje su u svojoj zemlji voljeli. Ali Abram – njemu takvo što nije bilo omogućeno. On odlazi u nepoznanicu koja mu ne će omogućiti povrat u poznato, pa ni preko nekakvih poslanika ni pisanih poruka. To je težina koju su gotovo pa u potpunosti iskusili oni što su brodovima nekad putovali preko oceana, do Amerike ili Australije. Na put noseći kovčeg u kojem je jedna fotografija obitelji na koju će već prva jača oceanska oluja pomutiti spomen. Takvo je i Abramovo napuštanje svoje zemlje.
Abram odlazi da bi doživio novost koju mu Bog otvara. On ostavlja sve dotad poznato da bi se otvorio prema stvarnostima koje još ne poznaje. Samo tako može postati Abraham, novi čovjek koji u svojem srcu nosi ožiljke dubokih uspomena. Abram koji odlazi snažno progovara u korizmenom vremenu. On pita svakoga: »Jesi li se spreman odvojiti od onoga što voliš? Koliko je jaka tvoja čežnja? Možeš li se u životu otvoriti za nešto novo? Jesi li spreman izići iz svoje ljušture? Kada ćeš to učiniti?« Njegova su pitanja provokativna jer je svojim životom posvjedočio novost. Sada ih upućuje svakomu koji u vremenu korizme želi od sebe nešto učiniti. Možda je upravo prilika da se čovjek osposobi za novost ako započne napuštati staro, ono što je poznato, pa čak i ono što je očinsko.
Dok razmatra iste retke, Ivan Zlatousti divi se Abramovoj vjeri u Božju složenu zapovijed: »Zapravo nije mala stvar što mu je bilo naređeno napustiti svoju zemlju u kojoj je tako dugo živio, svu svoju rodbinu i cijelo kućanstvo svojeg oca kako bi otišao na mjesto gdje nikoga ne poznaje niti razumije. Bog nije objasnio kakvo je mjesto na koje želi da se odseli. Stavio je na kušnju patrijarhovu bogobojaznost. Koga Božje riječi ne bi uznemirile? Ne otkriva mu ni mjesta ni zemlje! Iskušava pravednika svojom nejasnom zapovijedi. Znate da ljudi često biraju zašto bi na obiteljskim grobnicama završili svoje dane. Jednako tako bi i ovaj čovjek razmišljao da nije bio iznimno bogobojazan.«
Pred kršćanima stoji Abram prije svoje transformacije u Abrahama. Njegova bespovratna odluka može uznemiriti svakoga kršćanina. Pa već male stvari kojih se čovjek odriče u korizmi znaju biti predmet ljutnje! A ovdje je riječ o konačnom napuštanju! Abram je napustio da bi se otvorio nečemu novomu, stoga će kršćanin ostaviti barem nešto poznato da bi se uputio prema novosti života. U novostima se može promijeniti život kao što je Abram postao Abraham, otac u vjeri.
Put za Abramom može se ostvarivati na razne načine. Danas će biti nekakva dobrota o kojoj se nikada nije razmišljalo poput zajedničkoga obavljanja kućanskih poslova umjesto nekakve suhoparne podjele posla u kojem uvijek netko izvuče deblji kraj. Ili će to biti pažljivo slušanje djetetovih iskrenih želja. Ili pak odustajanje u vlastitim tvrdoglavim odlukama. Ili opraštanje čangrizavomu susjedu za kojega se više nikada nije željelo čuti. Sutra će to biti otvaranje lijepoga lica prema svojem šefu na poslu, gostima u prodavaonici ili kafiću. Jednostavno, Abram osposobljava kršćanina prema stvarnostima koje od njega traže odmicanje od svega što je počeo svojatati svojim navikama, svojim zavičajem.
Gospodine, odmakni nas od zavičaja naših ustaljenih navika da bismo se
susreli s Tobom koji donosiš novost za naše živote za vijeke vjekova. Amen.
