Zlatnim slovima u hrvatsku je povjesnicu upisana godina 925. – godina prvoga splitskoga crkvenoga sabora (drugi je održan 928.) i godina u kojoj je prvi put jedan hrvatski vladar – Tomislav – tituliran kao kralj. Prijelomnim splitskim saborovanjem i vladavinom kralja Tomislava – dvjema stvarnostima koje su uvelike odredile crkvene, političke, pa i civilizacijske koordinate na koje se oslanja i današnja Hrvatska – bavi se i međunarodni skup 8., 9. i 10. svibnja u Splitu. Kako će konferencija »Početci kraljevstva – Splitski crkveni sabori, Tomislav i njegovo doba o 1100. obljetnici« baciti novo svjetlo na prekretnicu iz hrvatske prošlosti i zašto ta prekretnica treba svjetliti i u budućnosti, pojašnjava jedan od prvih ljudi u organizaciji skupa, splitski svećenik i povjesničar prof. dr. Marko Trogrlić.
U priređivanje međunarodnoga znanstvenoga skupa »Početci kraljevstva – Splitski crkveni sabori, Tomislav i njegovo doba o 1100. obljetnici« njegovi su organizatori, suorganizatori i pokrovitelji uložili nemale napore. On se održava pod visokim pokroviteljstvom Hrvatske biskupske konferencije, vatikanskoga Papinskoga odbora za povijesne znanosti te Vlade Republike Hrvatske.
Uz glavne organizatore – Hrvatsko katoličko sveučilište iz Zagreba i Odsjek za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu – okupili smo kao suorganizatore niz institucija. Ukupno je sudjelovalo šesnaest akademskih, znanstvenih i kulturnih institucija iz pet gradova, u zemlji i inozemstvu. Takav sastav zrcali interdisciplinarnost kakvu priželjkujemo u radu i rezultatima toga skupa. Sudjeluje 52 stručnjaka iz deset zemalja – uz Hrvatsku i susjednu BiH to su još Australija, Belgija, Italija, Mađarska, Njemačka, Rusija, Srbija i Velika Britanija. Uključili su se ponajprije povjesničari (ponajviše medievisti, ali i oni iz drugih grana, kao i specijalisti za crkvenu i liturgijsku povijest), zatim arheolozi, povjesničari umjetnosti, na kraju i filolozi, jezikoslovci. Financijski su naš međunarodni znanstveni skup poduprli Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Hrvatsko katoličko sveučilište, Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet u Splitu, Splitsko-dalmatinska županija i Splitsko-makarska nadbiskupija.
Iako je minulo jedanaest stoljeća od prvih nacionalnih sinoda, one su nedvojbeno baština na koju se vrijedi nanovo vraćati. U crkvenom smislu one su udarile smjer crkveno-teritorijalnoga ustroja naših područja, povezavši ga s početcima kršćanstva na našem prostoru. Nacionalno-politički gledano, odluke sinoda zaokružile su i uokvirile hrvatski prostor, pa se i naš prostor, u širem europskom kontekstu, mogao već tada ubrojiti u zrele i dovršene političke stvarnosti. Zato veliku pozornost i naš znanstveni skup želi usmjeriti na osobu i vrijeme Tomislava, prvoga hrvatskoga vladara uz čije se ime može razložno vezati kraljevski naslov (rex), a čije je djelovanje najuže vezano upravo uz kontekst dvaju splitskih crkvenih sabora (koji su i inače najvažniji pisani izvor o tom vladaru). Također, od velike nam je važnosti i širi kontekst toga razdoblja – odnosi sa Svetom Stolicom, položaj episkopata u Dalmaciji i Hrvatskoj, prevladavanje crkvene i političke podvojenosti kraljevske Hrvatske i bizantske Dalmacije (u pitanjima crkvene jurisdikcije), bogoslužje na narodnom jeziku… Sve su to veliki procesi koji se raspliću upravo u vrijeme Tomislavove vladavine. To i jesu klasične, mnogo puta doticane teme, ali našim ćemo znanstvenim skupom na njih baciti svježe svjetlo. Jasno, na skupu će se dotaknuti i pitanje Tomislavova uspona na kraljevski rang te njegova ustoličenja i krunidbe.
Oskudnost vrela zasigurno nije olakotna okolnost, no nije jedini i presudni faktor u historiografskim naporima za pronicanje neke teme ili pitanja. To je naravno vrlo često u temama i pitanjima iz ranijih odnosno starijih povijesnih razdoblja. No oskudnost izvora ne bi nipošto smjela voditi u skepsu koja zatvara oči pred mogućnostima održivih zaključaka i iz često malobrojnih historiografskih izvora koji, kako mi povjesničari znademo reći, mogu biti iz prve ili druge ruke, prvorazredni ili drugorazredni. Ali ipak – izvori! Takva vrsta skepse o hrvatskom vladaru Tomislavu koji prvi u pisanim vrelima nosi naslov kralja bila je podosta prisutna u hrvatskoj historiografiji, i to ponajprije zbog olaka odbacivanja podataka koji nisu uvijek sačuvani u izvorniku. Jasno je da svaki takav podatak mora proći svoju strogu historiografsku provjeru. No činjenica da neki podatak ili dokument nije sačuvan u izvorniku, nego u kasnijim prijepisima nije dostatan argument za njegovo odbacivanje ili relativiziranje. Povijesna znanost zna kako se u tim slučajevima postupa i ima metodu kako u pomoć, kad je to potrebno, pozvati i druge znanosti. Kritičkomu propitivanju izvornosti vrela, njihove autentičnosti i drugoga pristupamo metodologijom pomoćnih povijesnih znanosti, a napose specifičnih disciplina kao što su paleografija, diplomatika i kronologija, koje tako stupaju na scenu u obradi procesa i događaja koji su nam vremenski veoma daleko. Povijesna znanost pomno proniče u ono čime raspolaže te temeljem toga donosi zaključke. Nipošto obrnuto.
O kralju Tomislavu svjedoče dokumenti splitskih crkvenih sabora (925. – 928.). Oni sadrže pisma dvojice papa i zaključke dvaju sabora sačuvane u kasnijim prijepisima u spisu pod naslovom Historia Salonitana Maior (HSM). Upravo s obzirom na njihovu kasnu tradiciju sadržaj toga spisa i sam spis pothranjivali su skepsu u odnosu na njihovu vjerodostojnost. Historiografska znanstveno-kritička analiza papinih pisama u kojima se Tomislav dva puta titulira kao kralj Hrvata (rex Crouatorum) potvrdila je njihovu vjerodostojnost.
I baš iz tih dokumenata doznajemo da Tomislav nosi titulu kralja, da je temeljem prvoga zaključka toga sabora splitski nadbiskup postao nasljednik nekadašnje salonitanske metropolije i da baš u Splitu, gdje počivaju kosti svetoga Dujma, bude sjedište metropolita čiji su sufragani biskupi dalmatinskih i hrvatskih gradova te da je, kako doznajemo iz istih saborskih zaključaka, uređena crkvena organizacija u Hrvatskoj i Dalmaciji uz suglasnost pape Ivana X. (914. – 928.) i upravo hrvatskoga kralja Tomislava.
Osporavanja se ne treba bojati. Ona su dio bavljenja historiografijom. Važno je da se stajališta i mišljenja sučeljavaju na znanstvenoj razini. Narativ o krunidbi na Duvanjskom polju nastao je u 19. stoljeću. A tada tek započinje moderna hrvatska historiografija. U Ljetopisu popa Dukljanina opisuje se sabor »u dolini Dalme« na kojem su, kako se ondje navodi, osnovane dvije metropolije – u Splitu i Duklji. Naša je starija historiografija dolinu Dalme poistovjetila s Duvanjskim poljem, gdje se u antici nalazio grad Delminij. Tako stvoren konstrukt zaživio je potom u narodnom sjećanju. Živi i danas, postao je čak dijelom identiteta naših ljudi toga kraja i šire. No historiografski-znanstveno gledano pitanje je li Tomislav bio doista okrunjen ili je svoj kraljevski naslov stekao na drugi način nije od presudne važnosti u promatranju njegove osobe i vremena. I za druge osobe iz ranoga srednjovjekovlja ne raspolažemo egzaktnim podatcima o tome kad su i jesu li bili krunjeni. No zbog toga im ne niječemo titulu i status. Ne biti svečano okrunjen ne znači istodobno ne biti u posjedu kraljevske vlasti jer je u europskom ranom srednjem vijeku postizanje toga naslova bilo različito. Sa sigurnošću znamo to da su spisi koji Tomislava spominju kao kralja – kancelarijski spisi. U takvim spisima, koji su službeni, onda kao i danas, nema mjesta proizvoljnosti. I zato u takvim spisima titula koja se navodi mora biti točna. Duvanjsko polje i njegovu poveznicu s kraljem Tomislavom moramo poštovati kao važno mjesto sjećanja, kao što poštujemo i druga takva mjesta u memoriji našega naroda, gdje god on živio, iako to povijesna znanost ne podupire. U interesu nam je dakle da se ta kultura sjećanja uščuva.
Govore li dokumenti i o visokoj civiliziranosti Tomislavove Hrvatske?
Iz svega što spominjete nameće se dojam i da je razdoblje srednjega vijeka daleko od njegovih stereotipnih prikaza kao razdoblja dosade, razdoblja »mraka«…
Svako je razdoblje u povijesti i razdoblje svjetla i razdoblje mraka. Nema isključivo samo ovih ili onih odrednica pojedinih povijesnih razdoblja. U svakom je od tih razdoblju prisutno i svjetlo i tama, i pravednost i grješnost, i dobro i zlo, kako je to uostalom i u životu svake osobe, svakoga od nas. Uz to kao vjernici uvjereni smo u čudesno, iako nama počesto skriveno, djelovanje Božje providnosti koja upravlja tijekom povijesti i u njoj djeluje, a da se istodobno s njom ne poistovjećuje niti ograničava slobodno djelovanje čovjeka u vremenu, u povijesti. To je Božje djelovanje u njoj prisutno, ali je nadilazi. To nam, u suočenošću s često mračnim stranama našega ljudskoga djelovanja, ulijeva veliku nadu da ne upadnemo u besmisao i pod izgovorom osobne i kolektivne nemoći odustanemo od borbe za sve ono dobro, plemenito i lijepo kojega toliko ima u svakom čovjeku i u ljudskoj povijesti, makar se nama počesto čini da baš ono suprotno prevladava. Preminuli papa Franjo to je lijepo istaknuo u buli proglašenja jubileja godine 2025. »Spes non confundit« riječima: »Mi, naprotiv, po nadi u kojoj smo spašeni, gledajući na vrijeme koje prolazi, imamo sigurnost da povijest čovječanstva i svakoga od nas ne ide prema slijepoj točki ili mračnomu ponoru, nego su usmjereni prema susretu s Gospodinom slave.«
Kršćanstvo je srednjovjekovnomu Zapadu donijelo moralni i pravni standard. Novi moral utemeljen na zakonu evanđelja odgojio je narode Europe za vrijednosti svake osobe na temelju njezine besmrtne duše, a istaknuta je i važnost razuma koji nas vodi do Boga. Univerzalni latinski jezik postaje tada, rekli bismo, »standardnim« za sve – i za Romane i za Germane i za Slavene… Obnova Europe počinje iz samostana koji postaju središtima intelektualnoga i gospodarskoga života i umijećâ. Srednjovjekovlje je razdoblje osnivanja i razvoja sveučilišta te očuvanja i promicanja znanja u sklopu njih. O usmjerenosti k transcendentnomu te istodobno o postignućima domišljatoga, kreativnoga istraživačkoga duha i danas nam svjedoče veličanstvene srednjovjekovne katedrale. Srednjovjekovlje je i neizmjerna povijest dobrotvornoga rada pojedinaca, župa, biskupija, samostana, redovnika, redovnica te bezbrojnih laičkih organizacija. Tu baštinu i mi baštinimo. Nitko ozbiljan više ne rabi formulu o »mračnom« srednjem vijeku. Ona je skovana u okrilju historiografije nadahnute duhom reformacije, i to kao govor o mračnoj praznini od 1500 godina koja bi, eto, vladala između apostolskih vremena i nje same.
Iz svakoga se povijesnoga razdoblja, pa i srednjovjekovlja, može uvijek učiti. I to ponajprije kako činiti dobro i kako se kloniti zla. Zar nije i danas itekako nadahnjujuće baš iz našega hrvatskoga srednjovjekovlja ono što čitamo u krunidbenoj zavjernici našega kralja Zvonimira (1076. – 1089.)? Njega je, kako znademo, u listopadu 1076. izaslanik sv. Grgura VII., pape (1073. – 1085.), opat Gebizon okrunio za kralja u bazilici sv. Petra i Mojsija u Solinu. Tada je primio i znakove kraljevske časti, a on je prisegnuo papi da će ponajprije poštovati pravdu, braniti Crkvu, brinuti se da svećenstvo živi ispravno, štititi siromahe, udovice i siročad, biti protiv nezakonitih brakova te se protiviti prodaji ljudi.
Papa Benedikt XVI. u jednom je svojem govoru 2009. u povodu 20. obljetnice pada Berlinskoga zida istaknuo da se Europa treba osloniti na svoju kršćansku baštinu kako bi na budućnost gledala s pouzdanjem te da su te vrjednote plod duge i teške povijesti u kojoj je kršćanstvo – to nitko ne može poreći – bilo u prvom planu.
Jednako dostojanstvo svih ljudskih bića, vjerska sloboda kao temelj svih drugih građanskih sloboda, mir kao odlučujući činitelj općega dobra i ljudski razvoj kao božanski poziv glavni su činitelji kršćanske objave, koji i dalje oblikuju europsku civilizaciju, naglasio je taj papa. A golema intelektualna, kulturna i gospodarska blaga našega kontinenta i dalje će, istaknuo je također papa Benedikt, donositi plod ako budu oplođena nadnaravnim viđenjem ljudske osobe koja je najdragocjenije blago europske baštine. Možda je upravo to – nadnaravno viđenje ljudske osobe – ono najvažnije i najtemeljnije što možemo naučiti iz naše europske i hrvatske srednjovjekovne povijesti.
Jubilejski projekt ili pokret »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata« nastao je i razvijao se u vrlo teškim političkim i društvenim uvjetima. Gledajući unatrag, možemo se s pravom zapitati kako je uopće bilo moguće da nakon ugašenoga hrvatskoga proljeća, u šutnjom »okovanoj Hrvatskoj«, takav pokret nastane i opstane, transformirajući se u veliku devetnicu koja je od 1975. do 1984. nizala važne događaje naše vjerske i nacionalne povijesti? Tim se fenomenom valja svakako još pozabaviti i dati mu primjereno mjesto u našoj suvremenoj povijesti.
Ideje i sadržaj »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata« nastali su zahvaljujući mudromu djelovanju hrvatskoga crkvenoga vrha u tadašnjoj Jugoslaviji. Bio je to, svjedoče o tome i danas mnogi koji su ga tada proživljavali i doživljavali, pa i u njemu sudjelovali, melem na brojne rane stvorene brutalnom represijom i strašnim gušenjem svake nade jednoga progonjenoga i obespravljenoga naroda. U oči upada pozivanje na povijest. Pokret se oslanjao na značajne datume hrvatske kršćanske povijesti i integrirao ih u važne događaje na razini sveopće Crkve. Sve u svemu, potaknuo je ne samo crkvenu, nego i nacionalnu svijest. Iako je taj pokret imao primarno vjersko-crkvenu dimenziju i općenito bio velik evangelizacijski događaj, odašiljao je i snažne političke poruke u ondašnjem službeno ateističkom sustavu, naglašavajući važnost individualne i kolektivne slobode, dragocjenost kulturnoga i vjerskoga nasljeđa, dugu kršćansku povijest Hrvata i njihovu blisku povezanost s Petrovom stolicom u Rimu. Na taj je način, čvrstoga smo uvjerenja, ta velika devetnica duhovno i politički pripremala hrvatski narod za demokratske promjene u posljednjem desetljeću 20. stoljeća.
