Nakon odlaska pape Franje ostalo je zapisano okružno pismo »Laudato si’«, enciklika o brizi za zajednički dom, himan o zaštiti okoliša i lekcija onima koji smatraju da je ekologija (samo) politička ideologija ili da Crkva nije pozvana brinuti se o prirodi. Priroda je jedini prostor koji omogućuje život, no njezina je vrijednost privremena i nije sakralna; priroda nije božica prostora, ona je darovana ljudima. U enciklici papa Franjo podsjeća da je mit o svetosti prirode razbila judeokršćanska misao: »Nimalo ne umanjujući svoje divljenje prema njezinoj čudesnosti i beskraju, ta joj misao, ipak, nije pripisivala božanski značaj« (LS 78).
Ekoteologija
Papa Franjo nije »izmislio« ekologiju niti je zaštita prirode njegov patent. On jednostavno nastavlja misao svojih prethodnika, Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Slavenski je papa uporno upozoravao da je »ekološka kriza zbiljski prijezir spram čovjeka«, a Joseph Ratzinger s pravom je dobio nadimak »zeleni papa«. Enciklika pape Franje izvrstan je priručnik ekoteologije u kojem se uvodi novi pojam – cjelovita ekologija. Enciklikom je »Laudato si’« papa Franjo podsjetio na odgovornost Crkve prema zaštiti okoliša i spriječio ekskomunikaciju Crkve iz ekoloških priča.
Majmunska posla
Već godinama lijeva verzija ekologije pokušava isključiti Crkvu iz područja zaštite okoliša. Odustajući od borbe za prava radnika, proletarijatom opterećena ljevica otkriva nove mete skrbništva – biljke i životinje. Priroda je pretvorena u fetiš, planet Zemlja u živi organizam (pod imenom Geja), a moralni status odrasle čimpanze postavljen je iznad onoga koji ima malo dijete. Ne čudi stoga perverzna izjava Petera Singera, australskoga filozofa, gurua specizma i reducirane (animalne) antropologije: »Je li opravdano sačuvati život mongoloidnoga djeteta, kojega majka ne želi, dok se istodobno žrtvuju životi majmuna u eksperimentalne svrhe?«
I njima se obraća papa Franjo kada u svojoj enciklici prigovora zelenim aktivistima i ekološkim pokretima koji izgradnjom Noinih arki za pse lutalice ignoriraju ljepotu djetinjstva: »Zabrinjava činjenica da kada neki ekološki pokreti brane integritet okoliša i s pravom traže da se znanstvenim istraživanjima postave određena ograničenja, oni katkad ne primjenjuju ista načela kada je riječ o ljudskom životu« (LS 136).
Ljudi bez krzna
U istom dokumentu papa Franjo preokreće popularnu mantru »tko ne voli životinje, ne voli ni ljude«: »Ne može biti istinskoga osjećaja dubokoga jedinstva s drugim bićima u prirodi ako istodobno u srcu nema nježnosti, suosjećanja i brige za ljudska bića« (LS 91). Dakle vrijedi upravo suprotno: onaj tko ne voli ljude, ne voli ni životinje, onaj tko grli bukvu ili hrast ili dijeli postelju s kućnim ljubimcem, nije mjerilo čovjekoljublja.
Ekologija domaćinstva
U enciklici je jasno postavljeno da se vrijednost svih stvorenja na Zemlji tumači trinitarnim ključem. Dakle, biocentrizmu ili ekologizmu papa Franjo pretpostavlja teocentrizam. A ekologiju vraća kući – ona se otkriva kao briga o vlastitom domu, o zajedničkom domu. Ekologija ili zaštita okoliša jest posao za domaćice. I domaćine. Jer oikos je kuća. A priroda je darovani vrt oko kuće u kojoj živi obitelj. Ili, kako to završava papa Franjo: »Udružujmo se da preuzmemo odgovornost za ovaj dom koji nam je povjeren, znajući da će sve ono što je u njemu dobro biti uzneseno u slavlje na nebu« (LS 244).
