POVRATAK U (O)ZBILJNOST Na kraju božićnih (izbornih) blagdana

Snimio: Z. Atletić

Duži »zimski praznici« očito nisu dobri ni za mlađe automobilske adolescente, jer moj »novi« četverokotačni ljubimac na prvi radni dan u novoj nije ispustio ni »kih-kih« prilikom pokušaja paljenja. Evo nas stoga u tramvaju. Debeli i ja. I ostala siva lica. Ili mi se takva čine nakon gašenja adventskih lampica? Među njima i »podsused« Ante, posebno utučen, u sjedalicu uvučen…

– Pa susjede, što ste se tako smrknuli? – pristojno ga »persiram« iako je tek desetak godina stariji od mene. – Nije valjda zbog izbora?

– O, dječaci! I vi u tramvaju? – tek mu obrva živnu, pa opet potone. – Maa, nije to… nisu izbori…

– Pa kaj bi i bili, kad sad preuzimate predsjedanje! – tješi Debeli susjeda.

– Kakvo preuzimanje, kakvo sad predsjedanje?? Ode nam sad… – mršti se stari “Zna se”, pod oblakom zlovolje. – Čekaj… Je l’ ti to mene zavitlavaš?

– Ma ne, Bože sačuvaj, pa kaj bi vas? – iskren je Debeli. – Sad budete vi preuzeli predsjedanje nad cijelom Europskom unijom! Tko bi sad našao vremena za predsjedanje nad dvije države? Ovu malu ćete, kak’ti, prepustiti »njima«, kad će se i tak’ ta mala država voditi usput, skup’ s tom vel’kom europskom. Ma, Ante, sve su se to dogovorili dečki iz »Matine diplomatske ergele«, pa ne će se sad valjda jedna stranka baktati s dve države odjednom?

– Samo ti izazivaj… Nije to trebalo bit ovako… Ali ne muči me to, nego…

– Pa, gospon Ante, i meni je malo krivo! – ne dopuštam da me Debeli nadmaši u »tješenju«. – Najviše mi žao »Vatrene«. Kome će sad, kad budu prvi, pjevati »Lijepa li si«? Tko će ih onako srdačno nakititi…

– Sprdate se vas dvojica, a mene treće muči! – prekipi Anti pa sam započe priču, kad nismo znali postaviti »pravu dijagnozu«. – Evo poslušajte… Jučer, rano ujutro, krećem na posao. Prvo mi čudno da mi je prazna kutijica s tabletama… Ha, valjda sam za božićne dane i toga malo više progutao? Pa onda u tramvaju, sve prazno… Nisu valjda sad baš svi Hrvati postali skijaši, a ja jedini ostao nasanjkan?! Pa i škola, zar nisu skratili praznike, gdje su đaci i profesori? Odmah nastavili sa štrajkom?! Još sumnjivije mi je bilo prolazeći kroz prazan centar, a kad sam, sišavši s tramvaja, ugledao svoju firmu cijelu u mraku… tek tada mi je sinulo! Pa, dečki moji, ja sam otišao na posao na neradni dan! Na Tri kralja!!

– Ha, ha, ha! – prasnemo, pa brzo počnemo »popravljati«. – Pa, nije to tako strašno…

– »Figu« nije! – razjari se Ante pa sjedećke napravi »stand up« u tramvaju. – To je sve taj njihov rad do 65., 70., do ne znam koje, dok ne ponoriš ovako kao ja! Ma, ići ću ja na posao i nakon što me otpuste, umirove… Dok skroz ne podjetinjim… Zapravo, jednom sam »fulao« i kao klinac, pa otišao u školu u nedjelju… Ah, stari bedak!

– Ma, dobro je, »podsused«, svakom se to dogodi… – korisno lažem, dok Debeli dalje »podmazuje«. – Važno je samo da nikad ne »fulate« izbornu nedjelju!

– Heh, a što ako »fulam« za koga se mora glasovati ili za koga sam dosad glasovao? Ha, ha, ha! – konačno odobrovoljismo Antu. – No možda dotad uvedu i dobnu granicu za glasače, ha, ha! Ne bi puno pogriješili, ha, ha!