PRIMJER SV. GIOVANNIJA OLINIJA, ČIJE SE TIJELO ČUVA U VODNJANU Djelovao u pandemiji i doživio 85 godina

Sveti Ivan Olini

U Istri se kuga širila 41 put. Kuga se prvi put spominje u Bizantu 541. g., a iz Bizanta se onda širila na naše krajeve i dalje. Kuga je bila tako žestoka i od 72 naselja u južnoj Istri preživjelo je njih samo 12. U Peroju kraj Vodnjana bio je preživio samo župnik i jedan muškarac. A Pula je od 35 tisuća stanovnika bila ostala samo s njih 156. Sablasno je bilo vidjeti kako po ulicama Venecije mnogi zapomažu i umiru, čak i svećenici u liturgijskom ruhu. Kao reakcija na tu pošast u Veneciji je, nakon smrti 80 000 u gradu i 600 000 u Republici, ne trgu svetoga Marka 1630. učinjen zavjet za izgradnju crkve Majke Božje od Zdravlja za čije je temelje iz Istre uzeto 1,5 milijun klenovih trupaca. Eto, zato se i danas u našoj pandemiji ljude poziva na molitvu na čelu s papom Franjom.

Neustrašivi župnik

U vrijeme kužnih epidemija u Veneciji u župi San Zane Degola’, tj. svetoga Ivana Glavosjeka, župnikovao je župnik Giovanni Olini. Rođen je oko 1225. u Veneciji. Tada se sa svih strana čulo o velikim nesrećama: izbijali su požari, uoči blagdana apostolskih Prvaka bio je veliki potres, ratovalo se na sve strane. Njegovi životopisci ističu da je u djetinjstvu i mladosti živio povučenim životom. Ljeti je i zimi bio obučen u grubo odijelo. Nije izlazio na zabave. Time je od pomoći današnjim mladima u svijetu koji su zbog pandemije vezani uz kuću. Bio je sklon proučavanju Svetoga pisma. Kad je umro njihov župnik, narod ga je htio za župnika.

Branio se da nije sposoban za takvu službu. Nakon sve odlučnijega zahtjeva naroda rekao je: »Ako sam, Bože, potreban tvojemu narodu, neka bude po tvojoj volji.« Biskup Michieli di Calergo na ređenju je pred svima rekao: »Na prijekor svima treba reći: ne nađe se sličan njemu.«

Očuvan nam je i njegov nastupni govor. Među ostalim je rekao: »Predragi, najveću ljubav koju ste mi iskazali birajući me pred tolikim sposobnijima za duhovnoga otca, budi u meni onakvu ljubav kakvu svaki otac osjeća prema svojoj djeci… Nastojat ću vaše duše poticati na motrenje Boga da bi mogle upravljati sjetilima koja svojim neurednostima izazivaju srdžbu i kaznu Božju. … S vama sam tako vezan, te ne smijem i ne mogu polazeći od te službe … drugačije postupati. Zato je velik strah u mojoj duši kad vidim kako ubuduće ne ću trebati polagati račun Božjoj dobroti vječnomu Sudcu samo za svoju dušu, nego i za vaše grijehe koji su se dogodili zbog moje odgovornosti i primit ću neizbježnu kaznu. Radost mi je što ću vas voditi ispravnim putom dobrih djela koja vode u nebo. Trebat ću to ja prvi činiti i tako živjeti upućujući svim žarom na učitelja Isusa koji je prvo činio, onda učio.«

U vrijeme don Giovannijeva župnikovanja u Veneciji su izbijale epidemije kuge. Ljudi, bojeći se zaraze, bježali su od zaraženih, skrivali se, čepili usta i nos. A on je danju i noću župom hrabro obilazio zaražene umiruće i nosio im svete sakramente. I ništa mu se nije dogodilo. Nazivali su ga »živućim svetcem«, »hodajućim svetcem«. Patrijarh mons. Paolo Foscarini nemoćan je samo plakao. Giovanni Olini umro je nezaražen 1300. godine, u dobi od 85 godina.

Molitva svetomu Sebastijanu

U drevna se vremena zaštitnikom protiv kužnih bolesti štovao vojnik mučenik sveti Sebastijan (+282.). U 8. stoljeću kuga je u Rimu prestala nakon što su gradom pronijeli relikvije svetoga Sebastijana. Od svetoga Sebastijana u Vodnjanu se čuvaju karlične kosti, žile vrata i jedna bedrena kost, sve prekriveno neraspadnutim tkivom, iako je ubijen 282. godine u Rimu. Olini se molio svetomu Sebastijanu za prestanak kuge i želio se pokopati na groblju sv. Sebastijana kojega je toliko molio za prestanak kuge. Narod ga je kao dobrotvora ispratio sa suzama.

Prvo je bio pokopan iza oltara njegove župne crkve San Zane Degola’. A nakon brojnih hodočašća i čudesnih događaja bio je ekshumiran. Tijelo je nađeno neraspadnuto, s desnom rukom u pokretu iznad tijela. Tada je položen u kameni sarkofag.

Godine 1398., dok su sestre sakristanke Maria Orsa Falier i Maria Catarina Soranzo u mračno jutro zvonile Pozdravljenje, iznad njegova se sarkofaga ukazala svjetlost. Za vrijeme jednoga sprovoda neobuzdana su djeca destabilizirala sarkofag. Za vrijeme namještanja sarkofaga tijelo je još i 98 godina nakon smrti nađeno neraspadnuto. Tada je preneseno u kapelu svetoga Sebastijana samostanske i hodočasničke crkve svetoga Lovre.

Proglašenje svetim

Na glas o tome zaredali su hodočasnici. Ali je biskup zabranio štovanje. Uprava se samostana obratila izravno papi. Bulom od 7. listopada 1400., koja se čuva uz svetčevo tijelo, papa Bonifacije IX. naredio je da se slučaj istraži. Za to je bio zadužen kanonik crkve sv. Marka u Veneciji mons. Francesco Bembo, koji je, postavši patrijarh Venecije, i na temelju čvrstih dokaza, odobrio njegovo javno štovanje. To je u ono vrijeme značilo proglašenje svetim. Giovanni Olini pribrojen je zboru od 27-ero mletačkih svetaca. Njegova je svetost bila potvrđena čudesima. Zaštitnik je mletačkih župnika. Blagdan mu je 10. kolovoza.

Među čudesima komisijski je zabilježeno i čudo koje se zbilo u Veneciji 24. rujna 1795. Prema očuvanoj dokumentaciji, djevojka Antonia Maria Teresia Suman nekoliko je dana prije blagdana apostolskih Prvaka bila pogođena zloćudnom bolešću. Tijelo joj se osulo živim ranama iz kojih su izlazili crvi. Liječnici bolest nisu mogli suzbiti. Jezik joj je otekao i zanijemjela je. U očekivanju smrti, primila je sakramente umirućih i molili su »agoniju«, molitve za sretnu smrt. Ali je njezina krsna kuma Marija naručila misu na čast svetoga Giovannija Olinija. I pred kraj mise bolesnica je, na čuđenje nazočnih, progovorila: »Gospe Marijo, milost je udijeljena.« I kroz nekoliko su dana svi tragovi bolesti nestali. Oporavila se za prijašnje dužnosti.

Zanimljivo, 2009. godine, za znanstvenoga istraživanja i znanstvene obrade svetčeva tijela, na CT snimanju, ustanovljeno je da tijelo ima očuvane sve nutarnje organe, što se smatra senzacijom. Tijelo je 19. siječnja 2011. postavljeno u mikroklimatsku škrinju i čuva se u župnoj crkvi svetoga Blaža u Vodnjanu.

U svjetskoj krizi virusne pandemije Hrvatska čuva neraspadnute ostatke svetoga Sebastijana i neraspadnuto tijelo svetoga župnika Olinija, koji je u pandemiji ostao postojan i savjesno vršio svoju pastirsku službu.