Među svećenicima što skupljahu narodne izreke i umotvorine istaknuto mjesto zauzima i Vicko Juraj Škarpa.
Rođen je u Starom Gradu na Hvaru 26. travnja 1847. Za svećenika je zaređen 1871. Služio je kao kapelan i župnik na Zlarinu, u Tribunju, Prvić-Šepurinama, Zatonu kod Šibenika i župi Dolac. Godine 1913. imenovan je kanonikom Stolnoga kaptola šibenskoga. Obavljao je i brojne druge dužnosti. Imenovan je monsinjorom i titulom »Cubicularius Secretum Supranumerarius« (počasna titula komornika sobe u kojoj se čuva papin pečat). Šibenskom je biskupijom upravljao kao kapitularni vikar od 1919. do 1922.
Radeći za narod pod Strossmayerovim geslom »Sve za vjeru i domovinu!«, bio je zagovornik »Pavlinovićeva smjera«, ali i pravaš. Žestok protivnik autonomaštva, kao biskupijski vikar tijekom talijanske okupacije Šibenika od 1918. do 1921. ukinuo je talijanskim svećenicima pravo propovijedanja u katedrali. Talijani su mu prijetili te su ga 1921. naposljetku i uhitili i protjerali, no uskoro se službenim automobilom splitskoga gradonačelnika trijumfalno vratio u Šibenik, gdje je umro 26. veljače 1927.
Njegovo je životno djelo »Hrvatske narodne poslovice« iz 1909., knjiga koja na više od šeststo stranica sadrži oko 20 tisuća poslovica, najviše onih koje je on čuo od puka – pravi rasadnik narodnih umotvorina, koji je itekako poslužio i kasnijim skupljačima narodnoga blaga (M. Ujević, T. Čubelić, J. Kekez i dr.). Godine 2004. tiskano je džepno izdanje s izborom približno petine originalnoga sadržaja.
Ubrajao se među pobornike crkvenoga jedinstva i glagoljice. Podupirao je rad društva Javne dobrotvornosti u Šibeniku i mnogo pridonosio u dobrotvorne svrhe. Smatra se da je svojim primjerom i riječju utjecao na svećeničko zvanje sluge Božjega fra Ante Antića. Don Krsto Stošić, kroničar šibenski i povjesnik, zapisao je o njemu: »Bio je vrlo čestit i razuman svećenik, poštenjak staroga kova, rodoljub i hrvatski stari borac.«
Vicko Škarpa ostaje i našemu vremenu svijetao primjer vrlih svećenika koji su, uz svoju svetu službu, bili promicatelji narodnoga gospodarstva, prosvjete i kulture. Kada bi tko »virtualno« taj doprinos uklonio iz povijesti hrvatskoga naroda, malo bi toga ostalo. To je činjenica koja se premalo naglašava. (L)
