Nije loše na šezdesetu obljetnicu kluba prvi put u povijesti postati sudionikom Prve hrvatske nogometne lige. Dapače. Rijetki su pomalo davne 1957. godine na livadi Celini, igrajući nazovi loptom »krpenjačom«, sanjali da će petstotinjak metara sjevernije, šest desetljeća kasnije, plavo-bijeli klub s jednostavnim imenom složenoga zapadnoga zagrebačkoga kvarta igrati u natjecanju deset najboljih hrvatskih momčadi. Kvarta poznatoga po tome što je na izmaku listopada 1964. u svoje krilo primio mnoge stanovnike glavnoga hrvatskoga grada zahvaćene poplavljenom Savom. Uostalom, i Hrvatska se tada samo sanjala, jezikom i pjesmama. Sanjala stilom i stihom. 

Simbolično, na istoj livadi danas je ambulanta, a trebala je biti župna crkva sv. Ane, ustanovljena idejom blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, komunističkom pravničkom rukom »izbrisana« i ipak rukama vjernika izgrađena prije pola stoljeća u obližnjoj ulici Topolnici. Istina, na rubu Celine u novom je dobu niknuo i Križ rudeške nade, krajputaš dobronamjernih koji čistu povijest pamte dulje od ćudljive sadašnjosti. Ali i kada se činjenice prošlosti nakratko ostave po strani, zaigrani rudeški nogometni entuzijasti, predvođeni Ivanom Šantekom Hajbom, nisu slutili da će njihova mladenačka igra od sezone 2017./2018. dovesti neke nove naraštaje u dvoboje s najboljim hrvatskim klubovima. I to s pravim loptama, u kojim nema ni krpa ni žaba.  

Već je i prošle sezone, kao vodeći drugoligaš, »Rudeš« upravo protiv najboljega hrvatskoga kluba, kasnijega osvajača dvostruke titule – »Rijeke«, pokazao u osmini finala Hrvatskoga nogometnoga kupa koliko ima ozbiljnu i dobru momčad jer se vratio iz golema zaostatka 0 : 3, izjednačio na 3 : 3 i ispao tek nakon produžetaka. Sava prošloga listopada, unatoč blatu, ipak nije uspjela »potopiti« Rječinu, no uzvratna prilika nogometašima »Rudeša« pružit će se vrlo brzo – u domaćoj prvoligaškoj premijeri 22. srpnja.   

Teško, ali talentom, radom i borbenošću, vođeni trenerom Igorom Bišćanom, uspjeli su Rudešani u drugoligaškoj konkurenciji nadmašiti ostale natjecatelje, osobito najbliže pratitelje »Goricu« i »Solin«, i osvijetliti šezdesetogodišnji jubilej postojanja na jedinstven način.

Nakon izborene Prve HNL, otišao je uspješni trener i bivši hrvatski reprezentativac Bišćan u slovensku »Olimpiju«, potpisan je ugovor o suradnji sa španjolskim prvoligašem »Deportivo Alavesom«, doveden novi strateg Ińaki Alonso, kao i pojačanja iz baskijskoga kluba, osiguran je stabilan financijski zalet za početak u novom okruženju. Iako će klub s Rudeške ceste 25, ukotvljen između poslovnih zgrada, obiteljskih kuća i novogradnje, svoje utakmice zbog nedostatnih stadionskih uvjeta morati igrati na lošijem (!) stadionu u Kranjčevićevoj, nema sumnje da će mnogo pristaša iz zapadnih dijelova metropole »potegnuti« do ulice pjesnika i bodriti svoje ljubimce u novim dresovima novoga natjecanja. Tako će kvart nebodera 21. vijeka i sačuvane zadružne kuće s početka prošloga stoljeća okrenuti sljedeću stranicu športskoga dnevnika.  

Promijenio se život i klupski imenik u mjesec dana, a kako ne bi u petnaest godina. Upravo na početcima (n)ovoga tisućljeća, dok nije bilo ni POS-ovih stanova na Oranicama, na mjestu bivše vojarne Prečko, dok su tragovi teretnih željezničkih tračnica presijecali žile kucavice novoga i staroga Rudeša, igrao se niželigaški nogomet, put do tramvajske stanice »petice« i »sedamnaestice« na Horvaćanskoj cesti vodio je mahom kroz obiteljske kuće Zagrebačkom cestom i Petrovaradinskom ulicom. A danas – sve je naseljenije, više, zaklonjenije. A opet, ostalo je ono grafitno načelo – »jer smo totalno drukčiji od drugih«. Hoće li glazbena parola o(p)stati i u prvoligaškom vremenu koje slijedi? Bez stereotipne fraze o vremenu koje pokazuje i mijenja sve, ima nešto u Rudešu tvrđe i tvrdoglavije od puke jednosezonske prolazničke uloge. Optimizam? Možda jednostavno vjera, slična onoj u mladića s Celine kojima su »krpenjače« letjele visoko iznad rudeških krovova. I doletjele do – prve lige. Ako netko cinično i dobaci »evo ponovno zagrebačke tramvaj-lige«, umjesto koraka pješaka broje se jedino golovi nogometaša. Njih još uvijek, barem u svijetu izvan računala – postižu ljudi. I to je Rudeš.

Susretljiv je i pričljiv predsjednik Nogometnoga kluba »Rudeš« Ivan Knežević. Rođen je u Ričicama kod Imotskoga 1953. godine. S trinaest se godina Knežević doselio u Zagreb. Viši je nogometni trener s diplomom Kineziološkoga fakulteta. Navodi, pomalo i u šali, kako je zbog obnašanja niza funkcija u NK-u »Rudeš« klubu uštedio mnoštvo financijskih sredstava. Bio je dugogodišnji nogometni trener, od »Sesveta«, »Ponikvi«, »Samobora«, a trenirao je i slavonske klubove. Petnaest godina radnoga staža proveo je i u Gradskoj plinari Zagreb, a posljednja dva desetljeća vlasnik je privatne tvrtke za pogrebnu opremu koja zapošljava 250 ljudi. Oženjen je Nevenkom, imaju dvoje djece, sina Tomislava koji kao i otac radi u tvrtki i u »Rudešu« te kćerku Mateu, diplomiranu pravnicu zaposlenu u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu.

Kao rođeni Dalmatinac, sa zagrebačkom adresom, tvornicom u Slavoniji i kućom u Puli, predsjednik Knežević ističe kako mu je interes hrvatskoga nogometa u cjelini na prvom mjestu. Za mjesečni magazin Glasa Koncila podijelio je razmišljanja o rudeškom uspješnom putu, ugovoru s »Alavesom«, prvoligaškim ambicijama te hrvatskim nogometnim, samim tim i društvenim teškoćama.

Možete li nam, kao dugogodišnji nogometaš, trener, danas i predsjednik NK-a »Rudeš« približiti športski put kluba od niželigaških natjecanja do plasmana u Prvu hrvatsku nogometnu ligu?

KNEŽEVIĆ: U ono vrijeme dok sam igrao za »Rudeš«, osamdesetih godina prošloga stoljeća, nije se ni razmišljalo ni sanjalo da će klub postati prvoligaš. »Rudeš« je bio član četvrte, pete jugoslavenske lige. Osvrćući se na posljednjih petnaest godina i svoje različite uloge u klubu, mnogo se toga promijenilo. Klub je iz pete hrvatske lige napredovao godinu po godinu. U dvije godine došli smo do Treće hrvatske nogometne lige – zapad. Bilo je različitih sustava natjecanja, a u sezoni 2008./2009. pobjednički smo izborili plasman u Drugu hrvatsku nogometnu ligu. Tih smo godina ušli i u investiciju s Gradom Zagrebom, uložili smo dva i pol milijuna eura, uredili rasvjetu na stadionu, glavno igralište uobičajenih dimenzija, s umjetnom travom, i pomoćna igrališta. Prvoligaški status izboren je drugoligaškim trijumfom u prošloj sezoni. 

Put neovisan o dominirajućim strukturama
Imamo desetogodišnji ugovor s »Alavesom« i on je napravljen tako da nema potresa u klubu. Ni ispadanje ne treba doživjeti kao tragediju, nego znakom da nismo bili dovoljno jaki. Financijska konstrukcija osigurava nam miran rad neovisno o igranju u prvoj ili drugoj ligi.
Zašto je kao »Rudešov« slogan izabran stih »Jer smo totalno drukčiji od drugih«? Koje su posebnosti novoga prvoligaša?

KNEŽEVIĆ: »Rudeš« je prvi u nižim ligama imao navijačku skupinu, najprije u zagrebačkom okruženju, a potom po cijeloj Hrvatskoj. Postojali su »Rudeš Boys«, kasnije i »Rudeš Dogs«. Igranjem na stadionu »Hrvatskoga dragovoljca« pomalo smo izgubili one organizirane navijače, no pokušat ćemo ih ponovno »oživjeti«. Također, »Rudeš« je prvi prepoznao kvalitetu Kineziološkoga fakulteta u Zagrebu te je prije dvije godine angažirana tvrtka »Biotrening« i uključena u rad svih klupskih struktura. Trinaest je kategorija u klubu, svaka ima jednoga kondicijskoga trenera. Također, »Rudeš« je prvi napravio suradnju s inozemnim klubom, španjolskim prvoligašem »Deportivo Alavesom« iz Baskije. Nitko to nije napravio na prostoru bivše države. Potpisan je ugovor o desetogodišnjoj suradnji. »Alaves« ulaže stručni rad i financijska sredstva, a »Rudeš« omogućuje partneru pravo prvokupa igrača koje prepozna kao potencijalna pojačanja. Interes »Rudeša« je prepoznavati kvalitetne igrače u najmlađim kategorijama, dovesti ih u klub i osiguravati »Alavesu«. Dakako da igrača možemo, ako Baski ne budu zainteresirani, prodati nekomu drugomu klubu. Najveća korist može biti ako »Alaves« proda pojedinoga igrača ponikloga u »Rudešu«, riječ je o znatnim sredstvima od transfera koje dobiva i matični klub. »Rudeš« je drukčiji od drugih jer ima svoj put, neovisan je i ne potpada pod utjecaj dominirajućih nogometnih struktura, »Dinama« i »Hajduka«.

Cilj nije na silu ostati prvoligašem
Odlasci su, unatoč povijesnomu uspjehu Vašega kluba, bili neminovnost, od trenera Igora Bišćana do ponajboljih igrača. S kojim ambicijama »Rudeš« kreće u premijernu prvoligašku sezonu koju otvara 15. srpnja gostovanjem na Gradskom vrtu kod »Osijeka«? 

KNEŽEVIĆ: Najteža će biti prva sezona. Među igračima koji su igrali prošle godine zadržano je trinaest igrača u pogonu, ostale tek treba dovesti. Odgovornost za opstanak u ligi je, na neki način, prebačena na »Alaves«, jer sam pristao na dolazak španjolskoga trenera Ińakija Alonsa. Također, doći će ukupno i četiri igrača s Pirinejskoga poluotoka. »Rudeš« jamačno ne će biti u vrhunskoj formi u početnim kolima. Cilj »Rudeša« nije na silu ostati prvoligašem. Imamo desetogodišnji ugovor s »Alavesom« i on je napravljen tako da ne bude potresa u klubu. Ni ispadanje ne treba doživjeti kao tragediju, nego znakom da nismo bili dovoljno jaki. Financijska konstrukcija osigurava nam miran rad neovisno o igranju u prvoj ili drugoj ligi. U sljedećem desetljeću voljeli bismo napraviti isto što i »Rijeka«, kroz pet godina izići na europsku scenu, točnije biti među četiri kluba u prvenstvu, a jednoga dana postati i prvacima Hrvatske.

Ivan Knežević

Smatrate li nedostatkom igranje prvoligaških utakmica na stadionu u Kranjčevićevoj ulici umjesto u svojem rudeškom »gnijezdu«? 

KNEŽEVIĆ: Iza nas je slično iskustvo igranja u drugoj ligi na stadionu »Stjepan Spajić«. Ni u jednoj sezoni nismo došli u opasnu zonu, uglavnom je plasman bio između trećega i šestoga mjesta. Kranjčevićeva ulica dovoljno je blizu Rudeša. Prošao je idejni projekt obnove stadiona u Rudešu, imamo obećanja gradskih vlasti i nadamo se da ćemo za dvije godine ostvariti cilj – stadion na kojem će »Rudeš« postizati sjajne rezultate.

Športska javnost smatra mnoge okolnosti u nogometu podređene velikim klubovima – »Dinamu« i »Hajduku«. Sputava li taj dojam »Rudeš« ususret prvoligaškomu početku? 

KNEŽEVIĆ: Vjerujem da će se mijenjati pojedine stvari u hrvatskom nogometu i to će se događati zbog svega što se događa sa Zdravkom Mamićem. Već je u ovoj godini vidljiv iskorak jer je bilo nezamislivo da bi tko drugi mogao biti prvak države osim »Dinama«. »Rijeka« je prvak i pobjednik Kupa, »Osijek« je privatiziran, »Hajduk« se polako diže. Četiri su jaka kluba, »Lokomotiva« se otklonila od »Dinama« i također želi naprijed, »Slaven Belupo« je financijski stabilan klub… Vjerujem da će »Rudeš« ući u skupinu klubova na koje ne mogu djelovati ni politika ni financije. Dojam je da će i ostali morati ići ili putem »Rudeša« ili putem privatizacije. 

Zajednički je interes jak hrvatski prvak
Je li dvostruka kruna »Rijeke« dobitak za hrvatski nogomet, može li se neizvjesnošću Prve HNL postići boljitak za igrače i trenere? 

KNEŽEVIĆ: Jasno da je boljitak. Mnogo smo razgovarali na plenumu klubova. Napetosti između »Dinama« i »Hajduka« dovele su do raspada Udruge Prve HNL. Uljudnost na plenumu na visokoj je razini, i oko mnogih se ključnih teza slažemo. Predstavnik »Rijeke« ne smatra da njegov klub mora biti prvak i u novoj sezoni, to može biti i »Osijek«, jer tako se povećava kvaliteta i pridonosi ostanku mladih igrača u Hrvatskoj. Potrebno je Lijepoj Našoj četiri do pet snažnih klubova koji će i u Europi nešto napraviti. Primjerice, »Rudešu« je prvoligaško natjecanje omogućio i »Dinamov« prošlosezonski nastup u Ligi prvaka. Svi prvoligaši dobili su otprilike četiri milijuna kuna zbog nastupa »modrih« u elitnom natjecanju Staroga kontinenta. Tako i u predstojećoj sezoni valja podržati »Rijeku« za prolazak u skupinu Lige prvaka. Zajednički je interes jak hrvatski prvak, no da ne bude riječ o uvijek istom klubu. Takvo natjecanje dovest će i više gledatelja na utakmice.

Vjerujem da će »Rudeš« ući u skupinu klubova na koje ne mogu djelovati ni politika ni financije. Dojam je da će i ostali morati ići ili putem »Rudeša« ili putem privatizacije.
Nogometni klub kojim predsjedate poznat je i po kvalitetnoj omladinskoj školi. Koliko je i ona važan kotačić rudeškoga »stroja«?

KNEŽEVIĆ: U prethodnim godinama, od sedamdesetak djece koja su igrala u nižim rangovima zagrebačke lige, došli smo do 350 djece koja nastupaju od najmlađih do starijih uzrasta. Nažalost, trenutačno u prvoj momčadi nemamo igrača iz vlastitoga omladinskoga pogona jer su nastupali u nižim ligama. Prošle sezone juniori su igrali kvalifikacije, »Hajduk« je bio bolji i ostali smo u drugom rangu natjecanja. Jednako je bilo i s kadetima, zbog sustava natjecanja nismo skupili dovoljno bodova. U sljedećoj sezoni očekujem da ćemo s mlađim uzrastima napraviti pomak, a tek tada očekujem ponekoga igrača u seniorskom kadru. Nema ni »Dinamo« mnogo igrača iz omladinskoga pogona, nego odlaze na kaljenja u različite sredine. Mijenja se sustav, odnosno broj sudionika u mlađim ligama, sve će one imati četrnaest klubova. Sezona koja počinje imperativna je za pionirske, kadetske i juniorske uzraste kako bismo napravili iskorak.

Događanja oko Modrića mogu utjecati na reprezentaciju 
Koliko nogometne podjele, primjerice i »Slučaj Modrić«, utječu na percepciju hrvatskoga nogometa? 

KNEŽEVIĆ: Nažalost, događanja oko Luke Modrića mogla bi imati utjecaj i na reprezentaciju. Bojim se da »navijači« ne počnu zviždati zvijezdi »Reala«. To bi imalo poguban utjecaj na učinak samoga Modrića, ali i ostalih reprezentativaca, u presudnim utakmicama u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Tužno je sve što se u posljednje vrijeme dogodilo državnoj tajnici za šport Janici Kostelić i ostalim športašima. To je katastrofa. Nije riječ o navijačima, nego o  grupicama mladih ljudi koji uopće ne razmišljaju o posljedicama.

Dalmatinac sam, »hajdukovac«, Zdravko Mamić samo je iskoristio slabosti svih ostalih u hrvatskom nogometu. Napravio je ono što bi svaki pametan čovjek radio za svoj klub, u ovom slučaju »Dinamo«. To što ostali nisu uspjeli napraviti isto – nije kriv spomenuti čovjek.

Najlakše je »Hajduku« sve prebaciti na Zdravka Mamića, no splitski klub mora najprije sebe dovesti u red. Na Poljudu se događaju dobre stvari, s novom upravom i drugim sadržajima, no svaki bi se navijač »majstora s mora« trebao zapitati kako se to ponaša ako njegov klub dobije kaznu zbog nereda na domaćem i gostujućem terenu.

Djeci usaditi ljubav prema športu 
Rudeš je posljednjih desetljeća, kao i Zagreb, promijenio svoje lice. Koje su prednosti i nedostatci Rudeša nekada i danas?

KNEŽEVIĆ: Došao sam u Rudeš kao dijete. Igrao sam u »Jarunu« i »Rudešu«. Rudeš je bio selo u kojem su uglavnom živjeli gastarbajteri iz Njemačke, s područja Gospića, Imotskoga, Livna i Tomislavgrada. Nažalost, Rudeš je do hrvatske samostalnosti bio bez uređene osnovne infrastrukture, osobito kanalizacijske. Znalo se za vrijeme komunizma i u ostalim dijelovima Zagreba tko živi u Rudešu, znalo se da je riječ o ljudima koji misle na drukčiji način.

U novije su vrijeme uz obiteljske kuće napravljene zgrade s tri ili četiri kata, doselilo se mnogo mladih obitelji. Povećao se broj djece, što je i za nogomet dobro jer je sve manje mlađih naraštaja u športu, više su u igricama. Djecu do pet ili šest godina ne učimo toliko voljeti nogomet koliko im želimo usaditi ljubav prema športu. Zato je važna suradnja s Kineziološkim fakultetom. Nekadašnji Rudeš bio mi je ljepši, no grad mora ići dalje.

Riječ, obraz, poštenje 
Možete li poneku misao izreći i o vrjednotama koje Vas vode na profesionalnom i privatnom planu?
KNEŽEVIĆ: Ono kako sam odgojen u obiteljskom domu, prenio sam i na klub. Nikad nikomu ovaj klub nije ostao kunu dužan. Nismo nikomu obećali ono što ne možemo ispuniti. Riječ, obraz, poštenje – moraju se sačuvati. Nema lažnih obećanja, onoliko koliko si siguran da ćeš dati, toliko možeš i obećati. »Rudeš« vodim kao obiteljsko gospodarstvo. Mnogi trećeligaši i četvrtoligaši trošili su daleko više nego za našega razdoblja igranja u drugoj ligi. Glavne su vrjednote skromnost, poštenje i vjera u Boga.

IZVORPrilika br. 7-8/2017.
Prethodni članakZAŠTO I KADA VJERNIK TONE U VJERI? Važnost usredotočenosti na Isusa
Sljedeći članakŽIVOT NAKON ŠTO ČOVJEK OPROSTI Praštanje je protuotrov mržnji