Ima drevna utvrda Gradina koja bdije nad Drnišom, okupiranim i »Olujom« oslobođenim hrvatskim gradom, utvrda koja i izgleda  – neukrotivo. I davno je Stojko Vranković otišao iz rodnoga grada u kojem je došao na svijet 22. siječnja 1964., i davno je dobio nadimak »Drniški orao«, ali jutarnja slika orla na Gradini, simbolično, slika je i Stojkova čuvanja sjećanja na pokojnoga najboljega prijatelja, vršnjaka i reprezentativnoga suigrača Dražena Petrovića. Napisane su vjerojatno i sve rečenice o tom prijateljstvu, no o 25. obljetnici pogibije šibenskoga »Maloga« – velikoga »Mozarta« za košarkaški svijet – valjalo je iznova, uz pomoć Vrankovića, pretražiti »Gradinu« uspomena.

Nekadašnji košarkaš »Zadra«, »Boston Celticsa«, »Panathinaikosa« i drugih klubova od studenoga 2016. predsjednik je Hrvatskoga košarkaškoga saveza. Slijedi krajem lipnja ključna tršćanska utakmica protiv Talijana u nastavku kvalifikacija za SP u Kini. Potom i Rumunji. Ali svaka misao, baš svaka misao, kao da se uz kavu vraćala na Kapetana bez kojega su, poput rijeke Čikole ljeti, presušili košarkaški uspjesi. No zna i Vranković, samo rad može vratiti kolektivni ponos, rad s draženovskom ljubavlju za košarku. Druga su vremena, naravno, košarka je atletizirana, obrambenizirana, ali umjetnost pod obručima nisu ni europske trenerske šablone još dokrajčile. A Orao gleda s ostataka Gradine. I sjeća se…

Prošlo je već četvrt stoljeća od najtužnijega ponedjeljka hrvatske košarke, kada je na njemačkoj autocesti kod Denkendorfa 7. lipnja 1993. poginuo Dražen Petrović. Unatoč fizičkomu odlasku s ovoga svijeta, njegova je prisutnost u Vašem i drugim životima, vjerujem, svakodnevna.

VRANKOVIĆ: Dražen je bio poseban, ne samo kao igrač nego i kao osoba. Ostao je u sjećanjima mnogih ljudi. Sin Antonio, koji nije imao priliku upoznati Dražena, preko mene zna gotovo sve o njemu. Kćeri Matea i Andrea bile su malene, no starija je upamtila pojedine posjete dok sam igrao za »Boston«,  u vrijeme Draženovih dana u »New Jerseyju«. Znao je doći za vrijeme NBA stanke, jako je volio moje kćeri, proveo bi s njima nekoliko sati, i ti su sati starijoj kćeri Matei ostali u trajnom sjećanju. Dvadeset i pet godina dugo je razdoblje, no ostao je veliki trag, ne samo u hrvatskoj i europskoj nego i u svjetskoj košarci. On je hrvatski brend, prepoznatljivi smo u svijetu kroz Dražena.

Kako je izgledalo kada su se dva dalmatinska »mulca« srela u danima košarkaškoga djetinjstva?

VRANKOVIĆ: Tijekom kadetskih dana igrali smo međusobno – košarkaši »Zadra« protiv »Šibenika«, kao i u kadetskoj reprezentaciji bivše države. Od tada smo bili nerazdvojni, gajeći prijateljstvo i ojačavajući športsku i ljudsku relaciju.

Koliko vas je čitavo vrijeme povezivao upravo dalmatinski mentalitet, poznati šibensko-drniški, gdje se rijetko ikomu priznaje da je bolji od drugoga?

VRANKOVIĆ: Bilo je burnih situacija i u našem prijateljstvu. Dalmatinska narav doista nikomu ne priznaje da je bolji na parketu. Izvan parketa bili smo drukčiji. Dražen je sudio košarkaša po onome što može učiniti na parketu – »Evo ti lopta, pokaži što znaš.«

Kako je vaše prijateljstvo izgledalo nakon »Zadrova« naslova u glasovitoj trećoj utakmici jugoslavenskoga prvenstva 1986. godine. Je li se znao naljutiti na šale glede izgubljenoga finala koje je uzdrmalo Zagreb i dvostrukoga europskoga prvaka »Cibonu«?

VRANKOVIĆ: Nakon utakmice Dražen je prišao i čestitao svim košarkašima »Zadra«. Nije mu bilo lako, no osim velikih košarkaških, imao je i velike ljudske kvalitete. Nije očekivao da će »Cibona« biti poražena, no unatoč težini poraza u svlačionici je pružio ruku pobjednicima. Gledao je naprijed, dolazili su dani Svjetskoga prvenstva u Španjolskoj; znali smo se, ovisno o situaciji, našaliti govoreći o prethodnim pobjedama ili porazima.

Prosvjed ispred UN-a i Domovinski rat
Možete li nam opisati prosvjed za hrvatsku neovisnost na kojem ste u kolovozu 1991. ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku sudjelovali s Draženom i ostalim hrvatskim iseljenicima?

VRANKOVIĆ: To je bilo najmanje što smo mogli napraviti. Prosvjed su organizirali Hrvati koji su živjeli u New Yorku i okolici. Kada smo vidjeli koliko ljudi žele pomoći domovini koja pati, došli smo na prosvjed. Dražen je kao košarkaš »New Jerseyja« bio prepoznatljiv u NBA ligi. Sve je ovisilo o terminima treninga i utakmica, no naši su ljudi odlično organizirali događaj, zajedno s američkom policijom. Bilo je nekoliko tisuća ljudi, trajalo je oko dva sata, uz Dražena i mene bila je među ostalim kombinirana delegacija borilačkih športova pod vodstvom Damira Škare.

Prosvjed se događao dva mjeseca poslije Europskoga prvenstva u Rimu, na kojem ni Vi ni Dražen niste nastupili za Jugoslaviju.

VRANKOVIĆ: Od reprezentacije bivše države oprostio sam se i prije Svjetskoga prvenstva u Argentini 1990., a Dražen je, koliko me sjećanje služi, imao manjih zdravstvenih poteškoća.

Kako ste tijekom godina u Bostonu pratili vijesti iz Domovinskoga rata?
Teško je uspoređivati naraštaje otprije tridesetak godina i danas, ali nikada nisam vidio radnika poput Dražena. Dražen je bio talent, volio je košarku, no bio je takav radnik kakav se više nije ponovio. To će reći i mnogi koji su s njim dijelili klupske i reprezentativne obveze. Samo rad. I ništa drugo. Samo rad

VRANKOVIĆ: Uz telefonske razgovore, imao sam radijski prijemnik koji je hvatao frekvencije hrvatskih postaja, tako sam među ostalim slušao i izvještaje pokojnoga vukovarskoga novinara Siniše Glavaševića. To su bili bolni trenutci, bilo je nevjerojatno da je Domovinski rat činjenica. Pokušavali smo se domisliti načina kako pomoći i dati ljudima podršku. Nerado se sjećam koliko je hrvatskim ljudima bilo teško, osobito u područjima najvećih stradanja poput Vukovara i Škabrnje. I u našim Zadru i Šibeniku ljudi su stotinama dana i noći bili u svojim kućama, nisu izlazili van, nisu imali pravo na normalan život.

Kada se osvrnete 27 godina unatrag, što vidite?

VRANKOVIĆ: Narod je bio više ujedinjen u ono vrijeme. Očekivali smo svi mnogo bolju situaciju nakon rata. I u športu je moglo bolje, no čovjeku je lakše pri spoznaji da je dao svoj maksimum. Hrvatska nije država od pedeset milijuna stanovnika, a ima sve preduvjete, more, Slavoniju, Liku, Hrvatsko zagorje, Međimurje…

Kako ste usklađivali svoje profesionalne i privatne obveze, život između SAD-a, Grčke i Hrvatske?

VRANKOVIĆ: Ljeta su nam nudila priliku da se tjedan, dva posvetimo obitelji. U profesionalnom ritmu košarkaš jedino razmišlja o svojem pozivu, treninzima, utakmicama, potom i o obvezama prema reprezentaciji. Karijera se planira na dulji rok. Lakše je bilo uz spoznaju da obitelj prati i čuva leđa, iako sam svjestan da su i Dražen i drugi planirali imati obitelj nakon završenih igračkih karijera.

Zaslužio je biti u »All-Starsu«
Koliko je Dražen na kraju svoje posljednje sezone 1992./1993. bio ispunjen? Poznata je razočaranost zbog neuvrštavanja u »All-Stars«, momčad svih zvijezda, kao i rano ispadanje u doigravanju »Netsa« protiv »Clevelanda«.

VRANKOVIĆ: Športske nepravde prema Draženu sigurno je bilo, no on je razmišljao o tome da je napravio sve da bude pozvan, a to što nije – neka ide na dušu NBA lige. Budući da je i po statistici bio među najboljim šuterima u toj sezoni, zaslužio je poziv na »All-Stars«, no Amerikanci u ono vrijeme još nisu imali povjerenja u europske igrače. Upravo je Dražen otvorio put za budućnost boljega odnosa prema košarkašima sa Staroga kontinenta.

Bilo je još toliko izazova za 28-godišnjega Dražena, mnogo je puta tematiziran njegov povratak u Europu i dolazak k Vama u »Panathinaikos«, ili u neku bolju momčad NBA lige?

VRANKOVIĆ: »New Jersey« nije bila ekipa koja bi njega zadovoljavala u budućnosti. On je računao na poziv ekipe koja će pretendirati na nešto više. Ujedno je imao i dobrih poziva iz Europe. Teško je i danas odgovoriti što bi odlučio. Da je došla ponuda tipa »Houston Rocketsa«, vjerujem da bi Dražen to prihvatio.

Ima li, nakon uvrštenja u Kuću slavnih, otvorenja zagrebačkoga i šibenskoga muzeja… još neostvarenih ciljeva da se pronese Draženovo ime?

VRANKOVIĆ: Jedna od mojih želja jest da u budućnosti nagrada za najboljega igrača hrvatskoga prvenstva bude posvećena Draženu.

Liderstvo izboreno na parketu
Može li se usporediti košarka u Draženovo vrijeme i danas?

VRANKOVIĆ: Teško je uspoređivati naraštaje otprije tridesetak godina i danas, ali nikada nisam vidio radnika poput Dražena. Dražen je bio talent, volio je košarku, no bio je takav radnik kakav se više nije ponovio. To će reći i mnogi koji su s njim dijelili klupske i reprezentativne obveze. Samo rad. I ništa drugo.

On je i vas činio boljim košarkašima i većim radnicima.

VRANKOVIĆ: On se dokazivao na parketu. I to djelom, ne pričom da je najbolji. Parketom se izborio biti lider, da nas vuče, a mi da se ugledamo na njega.

Zašto je golema razlika u kvaliteti između američke i europske košarke? Kako komentirate paradoks da ste s Draženom probijali led u NBA ligi, a klubovi poput »Jugoplastike« i »Reala« bili bliži pobjedama protiv NBA klubova nego danas? Europska košarka spora je, posljednje dvije minute susreta znaju zbog niza prekršaja trajati »cijelu vječnost«.

VRANKOVIĆ: Istini za volju, da se vrate europski igrači koji su trenutačno u NBA ligi, možda razlika ne bi bila toliko vidljiva. Razlika postoji, iako se, po mojem mišljenju, čak i smanjuje. Klubovi koji su igrali na Final Fouru Eurolige morali bi se prilagoditi ritmu putovanja i utakmica NBA lige, no imali bi zapažene rezultate, osobito jer se radi o zapaženim trenerima poput Željka Obradovića ili Dimitrisa Itoudisa. Glede Luke Dončića, smatram da je riječ o vrhunskom košarkašu.

»Uvik braća« bili ste Vi, Dražen, Denis Erceg, Fabijan i Dubravko Žurić. Što je petoricu »braće« najviše veselilo u vremenu mladosti?

VRANKOVIĆ: To su bila kratka druženja s obzirom na naše obaveze. Neovisno o tome gdje smo se našli, u Zadru, Šibeniku ili u Zagrebu, uglavnom je bila riječ o zafrkanciji jer nam je društvenoga života najviše nedostajalo u košarkaškom ritmu.

Kod kardinala prije Barcelone ‘92.
Pamtite li posjet reprezentacije Hrvatske 1992., na čelu s kapetanom Draženom Petrovićem, kardinalu Franji Kuhariću? Fotografija kolege Vojmila Žica kao da u jednom kadru prikazuje Hrvatsku devedesetih.
VRANKOVIĆ: Sjećam se jako dobro odlaska reprezentacije kardinalu Kuhariću uoči Olimpijskih igara u Barceloni. S obzirom na rezultat koji smo napravili, i s obzirom na Domovinski rat, sve je to nekako povezano, uvezano i ima svoje značenje.

 

Sjetna slika frankfurtskoga rastanka
Proveli ste zajedno posljednju ovozemaljsku noć s Draženom. Poznato je da niste mnogo spavali, da je bolan bio posljednji kvalifikacijski poraz od Slovenaca, no ima li slika koju možda niste podijelili s javnošću?

VRANKOVIĆ: Vjerujem da je većina činjenica poznata. Razgovarali smo o svemu, o planu nakon povratka iz Wroclawa, odlasku u Zagreb, Šibenik, razmišljanjima gdje provesti tih nekoliko slobodnih dana. Meni je najupečatljivija ostala slika našega razlaza na terminalu zračne luke u Frankfurtu. Mi smo krenuli prema zrakoplovu za Zagreb, a on prema izlazu.

Poželite li ponekad razgovarati s Klarom Bierhoff, koja je vozila golf kobnoga njemačkoga ponedjeljka?

VRANKOVIĆ: Nakon sprovoda hrvatska reprezentacija išla je na Mediteranske igre, pa na Europsko prvenstvo u Njemačkoj. U danu stanke išli smo se naći s njom. Ne, danas nemam potrebe za susretom.

Odete li do mjesta Draženove pogibije, gdje stoje šibenski kamen i križ?

VRANKOVIĆ: Nakon pogibije išao sam s Nevenom Spahijom identificirati Draženovo tijelo. Odlazim redovito na mirogojski grob jer tijekom američkoga života nisam stizao na svaku godišnjicu Draženove smrti.

Hrvatska na kineskom raskršću
Predsjedniče HKS-a, kako se nakon tri uvodna poraza i jedne pobjede približiti mogućnosti plasmana na Svjetsko prvenstvo u Kini sljedeće godine?

VRANKOVIĆ: Svjesni smo situacije, da je dobro – nije. No postoji šansa kroz sljedeće kvalifikacijske utakmice i imamo pravo nadati se plasmanu u sljedeći krug u rujnu ako odigramo dvije dobre utakmice. Potvrdili su i NBA igrači da će biti na raspolaganju izborniku Anzuloviću. Trebalo bi nam biti mnogo lakše u nastavku.

Jesu li termini europskih kvalifikacija za SP bez NBA i euroligaških igrača svojevrsno podcjenjivanje?

VRANKOVIĆ: Nažalost, neriješena je situacija između naše krovne organizacije FIBA-e i privatne Eurolige, situacija u kojoj ispaštaju savezi. Termini se poklapaju i svaka je reprezentacija u procijepu da se želi plasirati na SP, a nema najbolje igrače. To je doista suludo i nepravedno. Mala smo zemlja, nismo Italija, Španjolska i Njemačka koje imaju jake domaće lige, pa se mogu mnogo lakše krpati. Naša je liga takva kakva jest, imamo igrače kakve imamo, pokušavamo svake godine raditi na tome da se podigne kvaliteta hrvatske lige.

Izgubili smo kult reprezentacije
Što je potrebno hrvatskoj košarci da u kontinuitetu bude ondje gdje je bila početkom devedesetih? Zašto je izgubljen narodski duh praćenja i igranja košarke?

VRANKOVIĆ: Mi smo izgubili kult reprezentacije, osobito među igračima. To je činjenica. Sve je povezano s rezultatom koji nemamo u posljednje 23 godine, od medalje u Ateni 1995. Igra A selekcije ogledalo je hrvatske košarke u cjelini. Kada bismo napravili dobar rezultat, vjerujem da bi se želja za košarkom u Hrvatskoj brzo vratila. Bez rezultata nemamo se pravo nadati da će se situacija poboljšati, bez obzira na to koliko HKS funkcionirao u drugim stvarima. Rezultat je ogledalo i statusa u europskoj i svjetskoj košarci.

Koje su bliže zadaće predsjednika HKS-a?

VRANKOVIĆ: Svjestan sam i znam da će moj rad u Savezu isključivo biti ocijenjen po rezultatu A selekcije. Sve je drugo manje vidljivo i manje će uvjetovati ocjenjivanje.

Postoji li tu zamka da jedino rezultat seniorske reprezentacije utječe na stabilnost Saveza?

VRANKOVIĆ: Pokušavamo osnažiti nacionalno prvenstvo. Pokrenuli smo nekoliko projekata, jedinstvenu kadetsku ligu koja je bazen talenata. Nedavno smo imali završne turnire predkadeta, kadeta i juniora u Zagrebu. Materijala – talenta ima, međutim treba raditi i osmišljavati programe koji će te igrače kanalizirati prema A selekciji. Savez će organizirati i pomoći, ali ovisimo i o tome koliko se kvalitetno radi s mlađim kategorijama u klubovima. Moramo »puvat svi u ista idra«.

Prije su ti bazeni bili nepresušni. Veliko je pitanje decentralizacija države, pa i u košarkaškom smislu.

VRANKOVIĆ: Bez jakoga Zadra, Splita, Šibenika, Rijeke i Dubrovnika teško je čak i zamisliti da ćemo napredovati.

Što je potrebno da se potencijal sa završnoga turnira predkadeta, kadeta i juniora pretoči u solidnu seniorsku košarku? Već više od dva desetljeća često se postavlja pitanje zašto vrhunski junior ne postane barem iznadprosječni senior.

VRANKOVIĆ: To je zapravo najteže. U tim dobnim kategorijama ima djece koja su fizički dominantna i ona su lako vidljiva. Druga su djeca usporenija u fizičkom razvoju, no iznenade nakon mlađih dobnih kategorija. Prijelaz iz juniora u seniore vrlo je kritičan i dogode se neugodna iznenađenja.

»Sve je drugo u Božjim rukama«
Izgubili ste najboljega prijatelja sa svojih 29 godina. Promišljate li o krhkosti čovjeka, prolaznosti, smrti?
VRANKOVIĆ: Ne prođe dan da se ne sjetim Dražena ili da me neka situacija u dnevnom životu ne podsjeti na nas. Sjetim se dana kada smo osvajali, dana kada smo tugovali, dana kada smo lošije odigrali, zafrkancija s putovanja, svega pomalo. Prije mi nije ulazilo u glavu da se dogodila Draženova smrt, da uslijed jednoga događaja može fizički nestati čovjek. Zaslužio je dulje i sretnije živjeti svoj život. No, kako i narod kaže – danas jesi, sutra nisi. Teško je to onda bilo shvatiti, ali gledajući iz ove perspektive, život zna biti i okrutan, i težak, a u neku ruku i lijep, i drag.
Osjećate li potrebu pomoliti se, zatražiti Božji blagoslov?
VRANKOVIĆ: Odem povremeno u crkvu na misu. Osjetim mirnoću. Često se sjetim razgovora s glasovitim liječnikom Ivanom »Dedekom« Fattorinijem, znali smo ga pitati je li u medicini moguće, nakon operacije ili terapije, da će osoba ozdraviti. Odgovarao je da ima situacija u kojim liječnici naprave sve što je u njihovim mogućnostima, a sve je drugo u Božjim rukama. Ta rečenica sve govori.

 

Dončić je veliki igrač
Kako komentirate dosege Slovenca Luke Dončića, s obzirom na to da je već s 19 godina osvojio i Europsko prvenstvo i klupski naslov s »Real Madridom«?

VRANKOVIĆ: Neosporan talent. Vrhunski je igrač, potvrdio je to i prošlo ljeto s reprezentacijom i sada na završnom turniru Eurolige. Mnogo je prostora za napredovanje. Koji je njegov limit, ostaje vidjeti, no riječ je o velikom igraču.

Onako najiskrenije, jeste li Monterovu loptu 1996., u finalu »Panathinaikosa« i »Barcelone« (67-66) blokirali u silaznoj putanji? Osjećate li taj prvi od šest »Panathinaikosovih« europskih naslova, osvojen Vašom blokadom, kao Draženov naslov?

VRANKOVIĆ: Nije bila silazna putanja, zaboravlja se i da je Montero prije moje blokade napravio korake. Glede Dražena, bilo je ozbiljnih pregovora tijekom naših kvalifikacija u poljskom Wroclawu, nedugo prije njegove pogibije. »Panathinaikos« je ozbiljno računao na to da će Dražen potpisati za klub u kojem sam tada igrao.

Korijeni sve više vuku
Ta Vam je godina obilježila život jer ste uz prvi europski naslov dobili i sina Antonija. Koji su njegovi košarkaški dometi, s obzirom na to da je i na širem popisu izbornika hrvatske reprezentacije Dražena Anzulovića?

VRANKOVIĆ: Antonio je završio treću godinu studija psihologije i talijanskoga jezika na Sveučilištu Duke. Dobio je i pohvalnicu za akademski dio. Zadovoljan je školskim dijelom, no nije minutažom u sveučilišnoj momčadi. Ima još godinu dana studiranja i on shvaća da je na jednom od najzahtjevnijih košarkaških sveučilišta. Nije lako pratiti akademski i športski dio, ali se može jer je organizacija na zavidnoj razini. Sve ovisi o sljedećoj sezoni; ako zaigra u većoj minutaži, sve su opcije otvorene.

Supruga Lovorka i Vi sada ste Zagrepčani, a ostatak obitelji na raznim dijelovima svijeta.

VRANKOVIĆ: Kćeri Matea i Andrea su u Rimu odnosno u SAD-u, i uglavnom one dolaze k nama jer meni je puna kapa putovanja. Potomci su izabrali život koji žele. Nakon silnih putovanja i selidba, Italija, Grčka, SAD, postajem svjesniji izjava ljudi koji su znali reći: »Vidjet ćeš koliko će te s vremenom sve više vući korijeni.«

Napajate li se na korijenima?

VRANKOVIĆ: Ljeti odem do Drniša i Zadra, zimi sam u Zagrebu. Posljednjih pet godina živjeli smo u Americi. No povratak korijenima je neodgodiv jer čovjeka, kamo god išao, vuče vratiti se kraju iz kojega je potekao. Lijepo je upoznavati ljude, mentalitete, kulture, sve obogaćuje, no čovjek povratak nosi u sebi, neovisno kada se on dogodi.

Što smatrate pod konačnošću povratka?

VRANKOVIĆ: Igrački i ljudski odgojen sam u Zadru, gradu u kojem sam počeo ozbiljno igrati košarku. Vjerojatno će neko vrijeme biti kombinacija života na relaciji Zadar – Zagreb.

Koji su Vam bili i ostali glavni hobiji u igračkoj karijeri?

VRANKOVIĆ: Imao sam desetak godina brod, more me veseli i veselilo me, najbolji način opuštanja uvijek mi je bio u tišini Kornata, izbjegavao sam gužve. Volim način na koji navija »Torcida« na punom Poljudu jer se to rijetko gdje može doživjeti. Nešto slično znali su napraviti i Grci na svojim stadionima.

Biste li ponovno sišli s brončanoga postolja u Ateni kao 1995. godine? Danas je svaku odluku, s protekom vremena i novim tehnologijama, lako i podcijeniti.

VRANKOVIĆ: U internetskom vremenu svatko može sve lako komentirati, a to nije dobro. Ponosan sam na sve što sam napravio u športu i izvan njega. Osobno, ne brinu me komentari.

IZVORPrilika br. 6/2018.
Prethodni članakBOŽJI JE INTERES ŽIVOT NJEGOVIH STVORENJA Vjernici žive s Kristom
Sljedeći članakŠKOLA RODITELJSTVA Roditelji odgojem djeteta »odgajaju« i društvo