SISAČKI FIZIČAR, GITARIST I ZBOROVOĐA DARKO BALKOVIĆ Tko traga za zvijezdama, spozna da se isplati biti uz Isusa

Darko Balković: »Ugodno mi je u župi. Cijeli sam život u njoj, kao drugi dom mi je. Župnici se mijenjaju, a ja ostajem. Mi smo uporni i ne damo se«

Duge godine u župi Pohoda Blažene Djevice Marije u Sisku, u industrijskoj zoni zvanoj Sisak Caprag, djeluje zauzeti vjernik, gitarist Darko Balković. Župljanin je te vjerničke zajednice otkad zna za sebe, a darivanje drugima na osobit je način ostvario u zajedništvu sa suprugom Gabrijelom. Ustraju i u svojim zrelim danima svirajući gitaru i klavijature u dječjem zboru »Marijini mališani«. Rado se odazovu i za svaku pomoć župniku u svakoj drugoj župnoj prigodi. Nisu postali biološki roditelji, ali se divno osjećaju pjevajući i svirajući s djecom. Gabrijela je na poslu u stalnom kontaktu s djecom kao profesorica kemije, a Darko živi svoj dosanjani san, svakodnevno blizak fizici i astronomiji.

Ključne uloge majke i bake

Darko je rođen u Sisku 11. srpnja 1969. Naglašava kao zanimljivost da je rođen devet dana prije prvoga čovjekova leta na Mjesec. Kaže da je možda to odredilo njegovu buduću karijeru. Djetinjstvo, mladost i cijeli dosadašnji život proveo je vezan uz Sisak, konkretno uz Caprag. Većinu vremena u ranom djetinjstvu proveo je s bakom Marijom jer su mu roditelji bili zaposleni. Otac Vitomir, rodom iz Hercegovine, a slavonskoga podrijetla, radio je u »Željezari Sisak« kao ekonomist i kasnije u poduzeću »Sisak stan«. Majka Vera, djevojački Košćec, baš rođena Siščanka, bila je zaposlenica »Elektre Sisak«, sve do mirovine u koju je otišla 2003. godine. Živi sama u stanu u Darkovoj blizini, a Vitomir je pokojni od 2004. Uz Darka, Balkovići imaju kćer Tihanu, koja je 1967. godište. Ona je u Petrinji sa svojom obitelji. Završila je srednju jezičnu školu, a radi kao sezonska radnica u turizmu. Braća su u kontaktu. Njih dvoje nisu upoznali ni jednoga svojega djeda. Majčin im je otac poginuo nakon Drugoga svjetskoga rata 1946. godine, a s tatine strane djed je bio bolestan i umro je prije Darkova rođenja. Baka je zato samohrano podizala i odgajala Darkovu majku i njezinu sestru Nedu, uz koju je Darko također odrastao i koja mu je bila velika potpora u životu.

Teleskop koji je usmjerio daljnji život

»Djetinjstvo mi je bilo bezbrižno i provodio sam ga igrajući se s vršnjacima«, pripovijeda Darko, »a najviše sa sestrom Tihanom, jer smo se dobro razumjeli i u trenutku smo bili u stanju izmisliti što ćemo se i na koji način igrati. S njom sam volio provoditi vrijeme u igri, što mi je često pomagalo u razvijanju kreativnosti i mašte. Zatim je na red došla osnovna škola u kvartu. Sestra, koja je već dvije godine bila išla u školu, nije bila oduševljena školom, pa sam se i ja plašio što će i kako će tamo biti. Ali nakon početne prilagodbe vidio sam da škola i nije tako strašna. Novi prijatelji, obveze kojih do tada nije bilo, ispunjavale su moj život. U školi sam bio vrlo dobar i tako je bilo tijekom cijeloga moga školovanja, u srednjoj školi i na fakultetu. Nisam išao ni na kakve dodatne aktivnosti. Kao dijete bio sam dosta povučen i teže sam sklapao prijateljstva pa moji prijatelji u osnovnoj školi nisu bili mnogobrojni. Imao sam nekoliko prijatelja s kojima sam se družio, igrao i učio. U osnovnoj školi došao mi je u ruke časopis zagrebačke zvjezdarnice ‘Čovjek i svemir’ i tako sam se, listajući i čitajući taj časopis, oduševio za astronomiju i fiziku. Vrebao sam priliku kako i gdje da nabavim teleskop i počnem se baviti astronomskim promatranjima. Imao sam samo mali dalekozor koji je bio jedva dovoljan za promatranje Mjeseca. Kao dijete, naravno, nisam imao prihoda, a teleskopi su bili skupi i meni nedostupni. Moje ushićenje bilo je golemo kada sam u jednom broju ‘Čovjeka i svemira’ vidio da se prodaje polovni teleskop u Zagrebu za relativno malo novca. Nagovarao sam i molio roditelje, osobito majku, bi li bilo ikakve mogućnosti da mi kupe taj teleskop. Bio sam spreman odreći se slatkiša, sladoleda, džeparca i rođendanskoga dara, samo da dobijem taj teleskop. Na kraju sam uspio. Išli smo u Zagreb po teleskop pa sam nosio teleskopsku cijev usred Zagreba sretan kao nikad prije. Jest da su me ljudi u prolazu čudno gledali s tom cijevi u ruci, ali tko je mario za to – imao sam svoj teleskop. I tako je počelo proučavanje neba, zvijezda i planeta. Dodatni vjetar u leđa bila je tada veoma popularna serija ‘Kozmos’ Carla Sagana, koji mi je postao uzor u karijeri.«

»Tijekom studija Božja je ruka bila sa mnom«

»Srednju sam školu završio u Sisku, i to matematičko-informatički smjer pa smo imali obilje matematike i informatike. Dobar je to bio temelj za fakultet. Moja je želja bio Prirodoslovno-matematički fakultet zbog fizike koju sam želio studirati jer je bila bliska astronomiji koja me veoma zanimala. Otac nije bio baš time oduševljen i on je predlagao informatiku zbog većih mogućnosti zaposlenja. No ja sam bio uporan kao magarac i htio upisati fiziku. Na kraju je tako i bilo. Upisao sam PMF u Zagrebu i započeo studij koji nije bio nimalo lagan ni jednostavan. Ali upornošću i Božjom voljom završio sam taj fakultet 2002. i stekao zvanje diplomiranoga inženjera fizike. Tijekom studija Božja je ruka bila sa mnom. U tom periodu dogodili su mi se predivni, najljepši događaji u životu koji su usmjerili moj životni put. S bratićem sam Zoranom tijekom srednje škole počeo svirati gitaru. U početku je to bila muka. Morao sam pratiti gdje ću položiti koji prst, na koju žicu. Puno vježbe, a nikakva rezultata. Prsti kao da su bili ukočeni i nisu htjeli činiti što sam zamislio i htio. Nakon nekoga vremena svirao sam nekoliko pjesama i bio sam sretan zbog toga. Bratić me često zvao da dođem k njemu pa bismo svirali i satima slušali glazbu. Polako su moje ruke, ali i moj sluh, stjecali sve bolje iskustvo. To mi je bila dobra pouka i za sviranje, ali i za život općenito jer bez vježbe i upornosti nema napretka, odnosno stjecanje vještine i znanja na brzinu nije moguće. Kratko vrijeme nakon diplome radio sam u srednjoj školi u Petrinji i Kostajnici kao profesor fizike. Svakodnevno sam putovao iz Siska. Zatim sam se 2005. zaposlio u Zagrebu u Državnom zavodu za mjeriteljstvo. Putovao sam vlakom, bilo mi je dobro. Ostao sam do 2007. pa sam otišao u privatno poduzeće koje se bavi mjeriteljstvom. Tu sam i danas. I taj je posao u Zagrebu pa svakodnevno putujem. U zadnje vrijeme slabo gledam u zvijezde jer su mogućnosti u gradu za to slabe. Više se bavim fotografijom pa iz zadovoljstva slikam što mi se sviđa, posebno prirodu.«

Ljubav preko orgulja i vjeronauka

»Odgajan sam u kršćanskom duhu, za što najviše zahvaljujem svojoj majci. Ona je bila i ostala pravi kršćanski uzor. Odgajala je sestru i mene tako da steknemo dobar temelj koji će nam poslužiti u životu. Redoviti odlazak na misu i vjeronauk u župi bio je sastavni dio našega djetinjstva. Toga razdoblja uvijek se rado sjećam i ugodno mi je o tome razmišljati. U osnovnoj školi pomišljao sam i o zvanju svećenika, ali je astronomija ipak prevladala. Otac nije bio praktični vjernik, ali Božić, Uskrs i ostali crkveni blagdani i svetkovine bili su vrlo ugodni u našem obiteljskom krugu. Tijekom srednje škole stekao sam nove prijatelje, a tijekom puberteta sam se malo odvojio od Crkve i vjerničkoga života. Iako sam redovito išao na misu, moje su se misli udaljile od vjere i života u Crkvi. To je bilo vrijeme druženja s prijateljima, odlazaka na zabave, sviranja gitare. Tako se nastavilo i na fakultetu, kada sam u svojim redovitim izlascima upoznao ‘ekipu’ koja mi je odgovarala za druženje i izlaske. To je bilo ‘mirno’ društvo, društvo intelektualaca, uvijek spremno na šalu, u kojem sam mogao voditi razgovore o svemu i svačemu. Iako mi je to odgovaralo, u svemu tome ipak nije bilo ni traga vjere. Onda se dogodilo ono što je promijenilo moj život iz temelja. U to vrijeme išao sam redovito na misu i već sam neko vrijeme bio intenzivno primjećivao jednu djevojku koju sam zatim redovito gledao krišom i koja mi je djelovala jako zanimljivo. Tada sam primijetio da ona zna tu i tamo uskočiti kada nema orguljaša i svirati na misi. Bilo mi je to vrlo simpatično. Na tome je i ostalo. Nedjelje su prolazile. Jedanput mi je ta djevojka prišla i pozvala me da se pridružim vjeronauku za mlade koji je tada započeo voditi tadašnji kapelan u župi Mario Bičak. Rekao sam da ću doći i tako je počelo. Ta djevojka sada je moja supruga, Gabrijela. Moja je Gabrijela, rođena Rak, 1972. godište. Iz Siska je. Po zanimanju je diplomirana inženjerka kemije, a radi u osnovnoj i srednjoj školi u Sisku kao profesorica kemije. Bog, eto, uvijek nađe način kako djelovati i kako probuditi zaspale.«

Kako je došlo do prvoga koncerta

»Upoznao sam nove prijatelje, počeo redovito ići na vjeronauk za mlade u župi i to me oduševilo. I moje novo društvo bilo je oduševljeno, pogotovo kada su doznali da sviram gitaru. Gabrijela, koja je tada studirala, svirala je klavijature. Kako je svirala u Zagrebu sa zajednicom ‘Molitva i riječ’ na seminarima Tomislava Ivančića i pjevala u zboru ‘Oaza’ koji je animirao mise u Palmotićevoj, njezino je sviranje nosilo i bilo vrlo poticajno. Tako je počela naša glazba, najprije na probama, a zatim i na nedjeljnim misama za djecu i mlade u našoj župi u Sisku. Bilo je to mješovito i zanimljivo društvo, od osnovaca sve do studenata. Našao se tu čak i netko iz vrtića, brat ili sestra nekoga od članova zbora. Zajedničko je bilo da su svi bili zainteresirani za pjevanje. Tako se zbor razvijao uz pomoć kapelana Marija Bičaka, kao i tadašnjega župnika Ivana Kovačića. Probe smo imali u društvenom domu koji nije bio blizu crkve, ali je bio grijan. U to vrijeme u crkvi sv. Marije grijanja nije bilo. Nije nam bio problem doći prvo po klavijature u crkvu, a zatim ih na sanjkama voziti do društvenoga doma. Kako je vrijeme prolazilo, a mi se malo usavršili u pjevanju i sviranju, konačno je došao red da održimo prvi pravi koncert u župi jer smo do tada svirali samo na misama. Koncert je bio uspješan, a publika vrlo zadovoljna. Mi smo bili sretni zbog svega toga. Kasnije smo znali organizirati i priredbe za svetkovine Božića i Uskrsa. U priredbama je bilo recitacija, pjevanja i glume u igrokazima. Taj mi je period života ostao u vrlo lijepu sjećanju.« 

Gosti posluživali na vjenčanju

»Na župnom vjeronauku za mlade bilo je mnogo lijepih druženja, zanimljivih razgovora o vjeri, diskusija o nekoj temi. Također smo organizirano odlazili na more. Za to je bio najviše zaslužan tadašnji kapelan u župi, a kasnije župnik Branimir Motočić. Posebno lijep doživljaj bio je susret kada je dolazio papa Ivan Pavao II. u Hrvatsku 1998., a mi smo mladi išli na susret s papom. Velika širina i toplina srca Ivana Pavla II. privlačila je i plijenila.

Tijekom svih tih druženja i na vjeronauku između Gabrijele i mene počela se rađati privlačnost. Naše druženje nakon vjeronauka znalo se produljiti u našim međusobnim razgovorima, a kasnije i u odlascima u kafić na sok. Gabrijela me znala zamoliti za pomoć u rješavanju zadataka iz fizike, a ja sam bio sretan što sam joj mogao pomoći i na taj način biti uz nju. Sve to pomoglo mi je da shvatim da svoj život želim provesti uz nju i da želim da Gabrijela bude moja supruga. Bio sam neizmjerno sretan kada sam shvatio da je i ona tako mislila. Tako smo odlučili 2005. godine stupiti u brak. Naše vjenčanje bilo je dosta skromno, ali dojmljivo. Bilo je pedesetak uzvanika, naše rodbine i prijatelja s vjeronauka, koji su ujedno i posluživali na vjenčanju. To je davalo svemu poseban čar i obiteljski doživljaj.«

Pokreću kišu Božje milosti
Što danas može vjernik laik u Crkvi? Može itekako mnogo. U Crkvi danas djeluju mnoge laičke organizacije koje okupljaju vjernike. Molitvene zajednice koje svojom molitvom pokreću kišu Božje milosti. Bez molitve ne bismo mogli učiniti ništa. Karitativna djelatnost u današnje vrijeme dobiva na sve većoj važnosti. Mnogi ljudi danas nemaju sredstava ni za osnovne životne potrebe, neki su bez posla, obitelji su bez primanja. Karitativna je djelatnost važna i zbog pružanja psihološke i duhovne pomoći ljudima, a to je možda u današnje vrijeme važnije od materijalne pomoći. Mnogi su mladi bez pravoga usmjerenja u životu. Rad s mladima veoma je važan, ali i zahtjevan. Traži mnogo odricanja i duhovnu zrelost kako bi mladi mogli uočiti i prihvatiti ono o čemu im se govori. Samo kvalitetan primjer vlastitoga života djeluje privlačno i autentično. Ako nije tako, onda je blijedo i neuvjerljivo. Najvažnija u tom radu suradnja je sa župnikom i djelovanje u dogovoru s njim. Župnikova je uloga velika i treba ostvariti kvalitetnu suradnju sa svojim župnicima. I uloga vjernika laika u današnje je vrijeme sve veća s obzirom na to da mnogi župnici imaju mnogo obveza pa je intenzivniji angažman zauzetih vjernika uistinu potreban. Time se ostvaruje veće zajedništvo i tako se slaže predivni mozaik Crkve sastavljen od mnogih jedinstvenih kamenčića, a svaki ima svoju ulogu i doprinos.

 

Velika je radost raditi s djecom

»Poslije vjenčanja nastavili smo naš angažman u župi kroz pjevanje i sviranje. Nije to bio onaj intenzitet iz studentskih dana, ali uvijek smo bili spremni ‘uskočiti’ u pomoć kada je zatrebalo. Vrlo lijepa suradnja bila je kada smo svirali u dječjem zboru ‘Marijini mališani’, koji je vodila nama draga osoba Dora Gazibara, udana Faltak. To je bilo razdoblje u kojem je bio užitak i radost svirati i surađivati u našoj župi i na taj način pridonositi većoj slavi Božjoj. Tadašnji župnik Branko Koretić uvijek je poticao, organizirao, pomagao, hrabrio, usmjeravao i na divan način okupljao sve župljane, pa tako i zborove u župi. Jako smo mu zahvalni na tome. I sada još uvijek Gabrijela i ja sviramo u dječjem zboru i velika je radost raditi s djecom s obzirom na to da je Bog htio da nemamo vlastitu djecu. U životu na svemu treba biti zahvalan pa smo zahvalni na mogućnosti da na ovakav način pridonosimo župi i svim župljanima. Da treba uvijek zahvaljivati Bogu na svemu naučili smo od našega sadašnjega župnika Ivana Grbešića, veoma duhovne osobe, koji nas je oduševio i pomogao da shvatimo da je uz Boga sve moguće. Angažman u župi puno mi znači. Važno mi je da mogu nešto dati, pomoći, napraviti za dobro. Vjera mi je ključna u smislu usmjerenja, pomoći kada je potrebno, ohrabrenje u teškim situacijama. Ugodno mi je u župi. Cijeli sam život u njoj, kao drugi dom mi je. Župnici se mijenjaju, a ja ostajem. Mi smo uporni i ne damo se. Nikada nismo prekidali biti aktivni u župi otkako smo Gabrijela i ja skupa. Sviramo na nedjeljnoj misi u 10.30, kombiniramo u pjesmi mješoviti i dječji zbor. Ranije smo kao zborovi bili odvojeni. Probe su nam subotom ujutro. Sviramo uglavnom duhovne šansone, dječje pjesme, marijanske, ali i pučke skladbe. Naučili smo da se isplati biti u životu uz Isusa, činiti dobro ljudima te ići putom koji vodi prema nebu.«

IZVORGlas Koncila br. 31/2020.
Prethodni članakZAMKE »POČIVANJA U DUHU« Potreba duhovnoga razlučivanja među karizmaticima
Sljedeći članakLAKO DOSTUPNO SVAKOMU Časoslov je molitva cijele Crkve