Središnje načelo socijalnoga nauka Crkve (SNC), pa time i polazište za definiranje katoličke vizije društvene odgovornosti korporacije, način je kako se promiče opće dobro, koje »Kompendij socijalnog nauka Crkve« označuje kao jedno od »trajnih načela socijalne doktrine Crkve«. Slično govori i koncilski dokument »Radost i nada«, koji određuje opće dobro kao »skup onih uvjeta društvenog života koji grupama i pojedincima omogućuje da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva«. Polazeći dakle od prvenstva promicanja općega dobra, SNC naglašava da cilj »svake ljudske institucije«, pa tako i korporacije, mora biti promoviranje ljudskoga dostojanstva, promicanje temeljnih prava osoba na život, tjelesni integritet te, kako kaže »Kompendij«, »svih sredstava koja su prikladna za pravedni razvoj života«. Riječju: »Poduzeće se mora odlikovati sposobnošću služenja općem dobru društva preko proizvodnje dobara i korisnih usluga.«
Ocjenjivanje djelovanja i društvene odgovornosti neke (privatne) korporacije ne može se, dakle, odvojiti od pristupa koji općem dobru daje prvenstvo, jer prema »Kompendiju« »tvrtke trebaju biti obilježene svojom sposobnošću služenja općem dobru društva«. Korporacije, poput svih ostalih ljudskih institucija, treba vrjednovati po tome kako štite ili narušavaju život i dostojanstvo ljudske osobe te kako podupiru obitelj, odnosno, kako kažu američki biskupi u poslanici »Ekonomska pravda za sve« iz 1986. godine, po tome »poboljšavaju li ili prijete životu osoba kao zajednice«. No naglašeno ukazivanje na iznimnu važnost djelovanja za opće dobro ne podrazumijeva, međutim, zanemarivanje važnosti stjecanja profita, ili ograničavanje ekonomskih sloboda, odnosno ne znači da korporacija ne može slobodno definirati svoje ekonomske ciljeve.
Neprijeporno je da (privatne) korporacije imaju iznimno važnu ulogu u društvu. Osim što omogućuju mehanizam za rad i ljudsku samodostatnost, pružaju također i mehanizam koji omogućuje da se u društvu zbivaju trajna, višegodišnja ulaganja, koja se pritom ne oslanjaju (samo) na vladina ulaganja i na njezinu ekonomsku politiku. Papa Ivan Pavao II. u socijalnoj enciklici »Stota godina« razvidno je prepoznao da korporacije imaju pozitivne značajke potvrđujući mnoge aspekte »moderne poslovne ekonomije«, koji bez njih ne bi mogli postojati. Nadalje, kaže papa, treba imati na umu da »osim tipično gospodarske funkcije, poduzeće obavlja također društvenu funkciju stvarajući prigode za susret, suradnju, vrednovanje sposobnosti uključenih osoba«. Usto, »poduzeće se ne smije gledati samo kao ‘društvo kapitala’; ono je u isti mah i društvo osoba«, poručuje papa Ivan Pavao II. ukazujući da je temeljna normativna postavka korporativnoga postojanja »ljudska sloboda ostvarena na ekonomskom polju«.
Postavlja se pitanje može li se u smislu prethodno rečenoga promatrati »slučaj Agrokor«, dakle afera koja je, neprijeporno, opasno ugrozila opće dobro u Hrvatskoj. Slučaj »Agrokor« pokreće mnoga pitanja, a jedno od važnijih glasi: Jesu li korporacije samostalni moralni subjekti, koji trebaju uzimati u obzir i određene etičke postavke, ili su puke zakonske fikcije (tvorevine), pa onda odgovornost za korporacijske čine snose samo vlasnici, nasljednici i ovlašteni posrednici? Najčešće je prisutno shvaćanje da su korporacije jednostavno zakonske tvorevine koje služe kao spona za skup ugovornih odnosa. Ako su korporacije moralni subjekti po svojem vlastitom pravu (sui generis), tada se postavlja pitanje imaju li one uopće neku moralnu obvezu, osim one da se »ne čini (pretjerana) šteta« u smislu maksimiziranja ekonomskih probitaka. najčešće je shvaćanje da je jedina svrha korporacije ekonomska dobit za njezine investitore te da nema povratne obveze prema društvu. Glasovita je izjava Miltona Friedmana iz 1970. godine: »Postoji samo jedna i jedina društvena odgovornost poslovanja – korištenje njenih resursa i angažiranje u aktivnostima usmjerenim na povećanje profita sve dok ostaju u skladu s pravilima igre, što znači, da se bavi otvorenom i slobodnom konkurencijom bez obmana ili prijevara«. Prihvati li se takvo stajalište, može se ustvrditi da korporacija i njezini menadžeri imaju autonomiju za slobodno donošenje etičkih odluka samo kada one nisu na štetu postizanja i maksimiziranja profita. Stoga papa Benedikt XVI. opravdano u enciklici »Vjera i ljubav« upozorava: »Nema nikakve sumnje kako se u nastojanju da poduzeće gotovo isključivo snosi odgovornost onima koji u njega ulažu, pri čemu se zapostavlja njegova društvena vrijednost, krije velika (!) opasnost.«
U raščlambi problematike »Agrokor« s motrišta SNC-a treba polaziti ponajprije od pitanja statusa privatnoga vlasništva. Crkva poštujući opće pravo na privatno vlasništvo, ipak, kako kaže papa Ivan Pavao II., »nikada nije podržavala to pravo kao apsolutno i nedodirljivo«, odnosno uvijek ga je »shvaćala u širem kontekstu zajedničkog prava svih da koriste sva stvorena dobra: pravo na privatno vlasništvo kao podređeno pravu na zajedničku uporabu, općoj namjeni dobara«. Jasno je izricala da se sredstva za proizvodnju »ne smiju posjedovati protiv rada, a ne mogu se ni posjedovati radi posjedovanja, jer jedini legalni naslov njihova posjedovanja bilo u obliku privatne svojine, bilo u obliku javne ili kolektivne svojine – jest da služe radu i, dosljedno tome, da služe radu i omoguće ostvarivanje prvog načela poretka vlasništva: sveopće namjene dobara i prava na njihovu zajedničku upotrebu.« papa privatno vlasništvo vidi »kao podređeno pravu na zajedničku uporabu, općoj namjeni dobara«. Načelo o zajedničkoj uporabi dobara proizlazi »iz prava na život i postojanje«. Međutim, to se načelo »korjenito razlikuje od programa kolektivizma što ga je marksizam proglasio i ostvario«, ali »razlikuje se u isti mah i od programa kapitalizma što ga prakticira liberalizam i politički sistemi koji se na nj pozivaju«. Stoga papa vrlo jasno upozorava da »stajališta ‘krutog’ kapitalizma treba neprestano podvrgavati preispitivanju u vidu reforme«, no te se reforme, s druge strane, »ne mogu ostvariti apriornom eliminacijom vlasništva nad sredstvima za proizvodnju«. Konačno: »Ma kakvi bili oblici vlasništva, prilagođeni zakonitim institucijama pojedinih naroda, prema različitim i promjenljivim okolnostima, uvijek treba paziti na tu opću namjenu dobara. Zato čovjek, služeći se tim dobrima, ne smije nikada držati da su stvari koje zakonito posjeduje jedino njegove nego ih također treba smatrati i kao zajedničke, u tom smislu što one mogu koristiti ne samo njemu jedinome nego također i drugima. Uostalom svima pripada pravo da posjeduju dio dobara dovoljan pojedincu i njegovoj obitelji. To je bila misao crkvenih otaca i naučitelja, koji su naučavali da su ljudi dužni pomagati siromahe, i to ne samo od svojega suviška«, stoji u dokumentu »Radost i nada«, čime i Koncil nedvosmisleno potvrđuje da privatno vlasništvo postoji radi općega dobra.
Uz pitanje statusa privatnoga vlasništva, kao mjerilo se javlja i pitanje uloge ulaganja (investiranja) koja provode korporacije. Neprijeporno je da i ona moraju biti moralno opravdana, odnosno usmjerena na opće dobro. »Upozoravamo, također, na činjenicu da je odluka da se investira na jednom mjestu, a ne na drugom, na jednom proizvodnom sektoru (!) radije nego na drugom, uvijek moralna (!) i kulturalna odluka«, poručuje papa Ivan Pavao II., te nastavlja: »Zato je potrebno potruditi se da se izgrade stilovi života u kojima traženje istinitog, i lijepog, i dobrog i zajedništvo s drugim ljudima u svrhu zajedničkog rasta budu elementi koji će vladati izborom (!) potrošnje, štednje i investicija.« Tu problematiku obrađuje i papa Benedikt XVI. u enciklici »Ljubav u istini«: »Ivan Pavao II. je pak upozoravao da ulaganje uvijek ima i moralno, a ne samo ekonomsko značenje. Sve to, ponavljamo, vrijedi i danas, usprkos činjenici što se tržište kapitala snažno liberaliziralo, te što suvremeni tehnološki mentalitet navodi na pomisao da je ulaganje isključivo pitanje tehnike, a nikada ljudskosti i etike«. Uporaba financijskih sredstava ne smije biti »motivirana špekulacijama« te treba paziti »da se ne upadne u napast potraživanja samo kratkoročne dobiti, ne vodeći računa o dugoročnoj (!) održivosti poduzeća«.
