Prošle me nedjelje, na svetoga Josipa Radnika, na dan koji mi »starci« nostalgičari – znajuć’ što je to rad – volimo još nazvati i »praznikom rada«, pita unučić David je li to sad »neki drugi sveti Josip«, s obzirom na to da smo nedavno već jednoga slavili. Jedva ga uputih kako je to sve jedan te isti, a on me upita zašto je Josip morao biti i Zaručnik i Radnik. I daj ti sad djetetu objasni kako je teško preživjet’ samo od zaručništva pa umjesto toga krenuh pričati malenomu o tome kako je Josip bio stolar, pilio i tesao drva, strugao, blanjao, nabijao čavle, pravio stolice i stolove… Onda ja njega upitam bi li on želio postati stolar, a mali me pogleda kao da mi je narasla surla ili pokušavam dobiti cjepivo preko reda, pa mi – vrteći prstićem u blizini sljepoočnice – mirno reče: »Deda, pa ti ništ’ ne znaš! Danas ti to sve rade kompjutori i aparati, vidio sam na telkaču kako od balvana nastane trosjed, a nitko nije čekića ni primio, ni čavlića pribio!« Nakon što je mene »prikucao« ponovno se zadubi u mobitel, ili što mu je to stalno po rukama, a ja još jednom Bogu zahvalih što nisam danas mladi roditelj…
Jer ako su u prvih četrdeset godina moga života »izumrli« tek kondukter u tramvaju, točitelj goriva na benzinskoj crpki i još četiri zanimanja, u ovih mojih preostalih ne još četrdeset godina… svakoga mjeseca izumre bar po jedno zanimanje! Nema više ni postolara, ni krojača, urara, šeširdžija, slovoslagara, novinara (jer to smo sada svi s mobitelom koji znamo slova), stočara, voćara i pčelara koji postadoše endemske vrste; nema više ni popravljača televizora ili »vešmašina«, još malo i automehaničari će izumrijeti jer će nam biti jednostavnije baciti novi auto zbog elektroblokade prozora nego si misliti gdje bismo ga mogli popraviti. Uuuh, sreća živa da danas nisam roditelj djece kojoj bih morao pomoći u odgovoru na pitanje »Što ću biti kad odrastem?« Kako im reći da će biti nitko i ništa?! I za sustav, za politiku i državu, i za samoga poslodavca?! Da će biti »robotov pomoćnik«, »user-man username profila«, »dodatak 3D printeru«, »podmazivač samopodižuće platforme«, »opslužitelj android boxa«, »podmazivač androida«, možda »krotitelj ljudskih resursa«, »manipulator password primisli« ili… onako, bar za početak (kraja), možda bude – »cijepljeni potrošač«?! Jer u novosvijetu samo to su dvije istinske konstante: trgovine, »šoping-meke« koje imaju svoje posebne »meke epidemiološke mjerice«, i cjepivo, kojemu ne će izbjeći nitko popisan bar na jednoj listi, bar u knjizi rođenih, makar ga dočekao tek u trećem procjepljivanju očekivanoga dvadeset i sedmoga vala korone od zasad neznanoga ko(ga)vid(i)onosnoga soja. Pitate me kako ćemo biti potrošači ako »ništa ne radimo«? Kako ćemo cijele dane gledati ekrane i grickati kokice ako ih nismo zaradili?! Ma, pobrinut će se i za to oni koji nas troše, budite bez brige! To zanimanje već odavno postoji.
