ŠTO PRUŽAJU RODITELJI DJECI? Kuća u duši

Snimio: B. Čović

»Najvažnija kuća koju si čovjek može sagraditi u njegovoj je duši. To je kuća koja ne može izgorjeti u požaru, niti ju mogu potopiti vode. Postojana je poput opeke ili dijamanta.« Riječi su to ruskoga pisca Fjodora Abramova. Čime se bave danas djeca? Pohađaju li nekoliko izvanškolskih aktivnosti? Trude se i trse, gotovo da se polomiše revni roditelji oko »razvažanja« djece na brojne aktivnosti i zanimacije.

Upijati dom

To je vrlo važno. Preduvjet za uspješnost i dobro mjesto u društvu jednoga dana. Ne smije se slučajno štogod propustiti, inače je pitanje koliko je netko dobar i požrtvovan roditelj. Da, možda.

S djetetom treba graditi kuću u duši prateći ga na njegovu putu izgradnje odnosa s Bogom. To pak pretpostavlja odnose i priliku da dijete na miru sluša, gleda i živi s vjerom onih s kojima dijeli život. S obitelji.

A što je s kućom u djetetovoj duši koju valja izgraditi? Gdje će se prikupiti sigurne ciglice za njezino zdanje? Koliko nakon sve trke i zbrke ostaje vremena za zajedništvo? S djetetom treba graditi kuću u duši prateći ga na njegovu putu izgradnje odnosa s Bogom. To pak pretpostavlja odnose i priliku da dijete na miru sluša, gleda i živi s vjerom onih s kojima dijeli život. S obitelji. Upijati dom, povjerenje, sigurnost i stalnost podrške i razumijevanja. Odgoj u vjeri za koji je potrebno i vrijeme i mjesto. Kroz osjećaj udomljenosti povezan s određenim vremenima, ritmovima, mjestima i ritualima. Poput stabla koje polako pušta korijenje u dubinu. Dok se krošnja ne razgrana, raširi u visine i širine. U slobodi i nenavezanosti, ali jasnoj pripadnosti.

Pratiti i podržavati

Upravo ti odnosi u obitelji, zajedništvo i vrijeme »bivanja s drugima« bit će poput snažna, ali neupadljiva rukohvata pri prvim djetetovim koracima. Koracima u vjeri, molitvi, životu iz euharistije, iz blagovanja živoga kruha u sakramentu pričesti. Pratiti ga i podržavati do stola Kruha života. Sve dok ne stasa. Dok njegova kuća u duši ne dobije krov, kako ne bi za života bilo poput beskućnika. Poput onoga koji nema krova nad dušom. Pored svih krovova nad glavom, zidova, stanova i nekretnina.

Kad zapljusnu kiše i zapušu vjetrovi, krenu bujice života, ono ima svoju kuću u duši. U njoj stanuje Bog. Njegov osobni Bog. Otac. Prijatelj. Sigurnost je zajamčena. Sreća je sigurna. Uspješnost neupitna.

IZVORGlas Koncila br. 17/2019.
Prethodni članakZAŠTO PRIJETI SOCIJALNA UGROŽENOST U HRVATSKOJ Kako je počela socijalna nejednakost?
Sljedeći članakPREMINUO FRA BAZILIJE PANDŽIĆ Veliki doprinos hrvatskoj historiografiji