Čovjek u odnosu na Boga i Bog u odnosu na čovjeka – misao je koja se javlja slavljem Cvjetnice, odnosno Nedjelje muke Gospodnje kojom započinje slavlje Velikoga tjedna. Naime sva liturgijska čitanja ove nedjelje u središte stavljaju neshvatljivu lakoću ljudske sposobnosti da izda i omalovaži ono što je Božje, sveto i što se bez zadrške, interesa i fige u džepu prigiba u stvarnost ljudi ne bi li im pokazalo drukčiji život, život kakav sami vjerojatno još nisu počeli živjeti. Život je to ispunjen radošću unatoč boli i tjeskobama koje su neizbježno dio ljudskoga života na zemlji.
Boga koji je sposoban biti malen
Krist u evanđeoskom izvještaju o muci iz pera evanđelista Mateja biva prikazan kao onaj koji dragovoljno i iz čiste ljubavi umire za ljude. Ne drži se, kako Pavao sjajno naznačuje u drugom čitanju iz poslanice Filipljanima, svoje jednakosti s Bogom. Dapače, prazni sebe od svojega statusa, dostojanstva koje ima kao Bog ne bi li se približio čovjeku koji je takav kakav jest. Često surov, opak te sve samo ne dobar čovjek. Pri tome ga ne osuđuje, nego ga svojom ljubavlju i prilaskom želi usmjeriti k životu koji će ga više radovati, više ispunjavati. Jer život je to za druge, a ne isključivo za sebe i poradi osobnoga dobitka i probitka. Kako to Krist čini? Ne tek na teoretskoj razini, nego na posve ljudski način. Sjeda za stol s grješnicima – ljudima koji više ne vjeruju u Boga i Božju milost i dobrotu, a u skladu s tim ni u same sebe da mogu biti bolji i neki drukčiji ljudi.
Kristovo umiranje na križu prikaz je dakle Boga koji je sposoban biti malen te umirati svojemu kraljevskomu dostojanstvu. To je sve suprotno onomu što je čovjek oduvijek činio. Na ruku ljudima sigurno danas ne ide kultura koja im nameće trend potvrđivanja sebe i svojih sposobnosti i autoriteta. Zanimanja se tako katkada biraju ne da bi se kroz njih istinski ostvarivalo i darivalo sebe društvu kako bi ono bilo bolje, nego da bi se kroz njih potvrđivalo sebe i svoje ja. Primjeri za to uistinu nisu potrebni budući da ih svatko može uočiti u krugu vlastite životne okoline. Prostor je to u kojem se ljudi grčevito drže sebe i svojih prava ne mareći za iskrenu ljubav prema drugima. Stoga slavlje Nedjelje muke Gospodnje vrijedilo bi uzeti kao priliku za promišljanje o sebi i osobnom načinu suživota s drugima u svjetlu Krista i onoga što on čini za čovjeka. Zašto? Ne da bi se upalo u očaj i nezadovoljstvo, nego kako bi do izražaja došlo čovještvo u pravom smislu te riječi.
Kakav je čovjek, a kakav Bog u odnosu na čovjeka? Matejev izvještaj o muci Kristovoj ogoljuje čovjeka. Prikazuje ljude realno; onakvima kakvi jesu. Čovjek je tako prikazan kao biće koje je sposobno u samo nekoliko minuta Boga slaviti, a potom u hipu toga Boga negirati i izdati.
Temeljni poziv – ljubiti i biti ljubljen
Glasan je taj realizam ljudskoga života. Glas mu se može čuti neprestano, a utišati ga ne može gotovo nitko. Ni Krist sam ga ne stišava, nego ga dragovoljno prihvaća i nosi na svojim leđima. Trenutak je to da se opravdano upita kako je moguće da Krist koji je Bog ne reagira. Krist ne bježi. Ne potvrđuje svoju sposobnost i moć. Ne zove nikoga u pomoć, nego se izručuje dinamizmu zla ljudskoga roda. Odgovor na pitanje nameće se čini se samo na jedan način. Kristov mir u susretu s ljudskim nemirom i zlobom svoj korijen ima jedino u svijesti o svojem identitetu i poslanju. Siguran je u ono što on jest. Nema zato potrebu nekomu se dokazivati. Njegov život i djela koja je do tada učinio dovoljna su da bi ga potvrdila istinitim i vjerodostojnim svjedokom Božjega života. Osim toga svoj život živi u jedinstvu s Bogom koji mu je Otac. Iz toga odnosa crpi tako uvijek snagu za ono što živi u tijelu na zemlji. Pokazuje svim ljudima da je jedini put do mira, unatoč udarcima ljudi, svijest o svojem osobnom identitetu i povezanost s Bogom. Jedino tako može se očuvati vjera, ali i ljudskost. Jer kako vjera tako i ljudskost kategorije su koje su darovane te mogu biti potrošene ako čovjek ne vodi brigu o sebi na pravi način, nego tek potvrđuje sebe i svoje pravo ne mareći za drugoga čovjeka i njegovo dobro. Život tada postaje nepodnošljiv. Rane sve dublje, a svi zemaljski lijekovi nesposobni su da bi ublažili bol koju čovjek osjeća u svojoj duši jer se udaljio od onoga što mu je temeljni poziv – ljubiti i biti ljubljen.
Krist u svojoj osobi pokazuje da će čovjek realizirati sebe do kraja jedino kroz dragovoljnu i bezuvjetnu ljubav prema drugomu čovjeku. To čini tako što ne uzvraća na pogrde i uvrjede. Zna što je istina te se zato ne uzbuđuje previše na ljudske povike. U miru je jer zna tko mu je Otac te kamo na kraju ide. A čovjek danas? Zna li tko mu je izvor postojanja te kamo ide? Pitanje je to na koje sam Krist želi da svatko osobno odgovori dok promatra njega kako svjesno, slobodno i voljno umire iz ljubavi na križu za čovjeka. Na jednak način kao što čovjek svjesno, slobodno i voljno svojim grijesima sebe udaljava od smisla postojanja te na kraju riskira svoj svršetak u Bogu. Jer Krist na križu ne sudi nikoga. Čovjek i njegova savjest pogleda uprta u križ početak su suda svakoga čovjeka. I to je sasvim dovoljno.
