Dan nakon »Hoda za život«, medijski predstavljenoga mahom po devet aktivistica koje su se, iste, ukazivale na podjednako toliko mjesta da bi nama hodačima »objasnile« koliko smo zatucani i izgubljeni slučajevi, evo me opet na Ilici. Dan ranije okružen hrvatskim zastavama i uz zvuke »Moje domovine«, a danas u otužnoj pustoši najduže zagrebačke ulice, zaglušene tišinom, bez gotovo ijedne trobojnice… A dan je »D« hrvatske domovine! Dan državnosti, i to – na radost svega pučanstva i drugarstva – vraćen na pravi datum, 30. svibnja! Tim mi je teže razumjeti tko se onda, zašto i kako, prve godine »novoga po starom« dosjetio upravo na taj datum »nabiti« još i drugi krug lokalnih izbora?! Baš da nam Dan državnosti (pred)izbornom šutnjom ušutkaju, a mahnitim večernjim praćenjem »izbornih brojki i slova« gotovo i prebrišu. Jedva sam doznao – i to samo zato što i ovakav, polupobožan, katkad odem na vjerske portale – da je toga dana, te nedjelje (a bilo je i Presveto Trojstvo) čak slavljena i misa za domovinu, na koju je došlo makar »dvojstvo« vrhovne »tropredsjedničke« nam vlasti. Slavilo se, dakle, još negdje osim u mom dvorištu, gdje sam ruševnu šupu cijelu prekrio novom trobojnicom (pa razmišljam ne bih li barjak-instalaciju ostavio trajno, da mi pridržava šupu)?
Dobro, znam, rekli bi televizijski prosipatelji fraza da su izbori uvijek »festival demokracije«, pa kud ćeš bolje slavlje dana države negoli festivalom!? Bar za same »izvođače« i njihove stranačke navijače, ako već ne i za nas obične glasače »prigovarače«… (Da sad ne spominjem i ne analiziram još najbrojnije – »gledače«, kojima ni izbori ni »Dan D« ništa ne znače, ali se redovito hrvatstvom il’ svepameću junače.) Svaka čast tomu »festivalu«, ali meni je pravo slavlje ipak uz veselo društvo, uz »Vilu Velebita« i Željca na gitari, uz malo ića i pića, uz stare viceve bez pokrića… A i to su mi pokvarili i razjurili izbori, jer jedni su odjurili u zadnji čas (tobož?) glasovati, a drugi doma »prirediti se za posao sutra«, a zapravo na miru gledati taj politički cirkus s vječito istim analitičarima i političarima… Što mi je od Dana državnosti preostalo, nego to isto? Gledam ih i ja na TV-ekranu… svi su pobijedili. I oni koji su dobili gradonačelničke fotelje koje će im biti prevelike i preduboke, i oni koji su prošli kao bosi po trnju, pa čak i oni koji do drugoga kruga nisu ni došli?! Pobjednik do pobjednika? Taman kad sam se, hipnotiziran, i sam ponesen počeo osjećati pobjednički, prestiže me SMS staroga frenda, Čupavoga. Pročitat ću vam ga, makar mi on to zamjerio: »I ja sam danas pobijedio! No moja je pobjeda Pirova. Jedini sam u ulici izvjesio hrvatsku zastavu…« Šuti – poželjeh mu odgovoriti – i budi sretan da nisu već bile izvješene one neke zastave za koje smo mislili da im je mjesto još samo u muzeju…
