Tijekom prve faze popisivanja stanovništva preko sustava »e-Građani« popisalo se, objavili su mjerodavni, više od 1 637 000 građana. Prema Državnom zavodu za statistiku to je oko 40 posto ukupnoga stanovništva Hrvatske. Ipak, u isto je vrijeme samopopisivanje »na daljinu«, bez osobnoga kontakta između građana i popisivača, pobudilo i određene sumnje u vjerodostojnost prikupljenih podataka, koje smo pokušali razjasniti s bivšim ravnateljem Državnoga zavoda za statistiku Markom Krištofom te demografom i profesorom s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta dr. Rokom Mišetićem.
Prva »rupa u sustavu« tiče se nacionalnih manjina jer metoda elektroničkoga samopopisivanja nikoga nije spriječila da se popiše kao stanovnik Republike Hrvatske, iako može zapravo živjeti u nekoj od susjednih zemalja, primjerice Srbiji ili Bosni i Hercegovini. Dovoljno je bilo da nekomu poznaniku ili susjedu na adresi koja je navedena kao prebivalište pošalje kontrolni kod koji će ta osoba dati popisivaču u trenutku obilaska terena. Stoga na pitanje može li se metoda samopopisivanja iskoristiti za političke manipulacije sugovornik Krištof odgovara potvrdno. »U slučaju kada je tako propisano zakonom, rezultati popisa mogu utjecati na određena prava. U svijetu ima mnogo primjera u kojima rezultati popisa utječu na financiranje gradova i općina, a u Hrvatskoj oni izravno utječu na prava nacionalnih manjina na lokalnoj razini. Pokušaji manipulacija u popisima stanovništva zbog toga su nažalost očekivani jer različite skupine imaju interes prikazati stanje koje im odgovara, a koje ne mora odgovarati stvarnosti.«
Iako i u hrvatskom elektroničkom popisu postoje i neka pomoćna pitanja, poput onih o mjestu rada i školovanja, kao i bilježenje IP adrese s koje se svaka osoba na računalu ili pametnom telefonu samopopisala, druge zemlje, napominje Krištof, imaju dodatne mjere provjere vjerodostojnosti prikupljenih podataka. »Statistički uredi diljem svijeta razvili su metode uz pomoć kojih se pokušaji netočnoga popisivanja svode na najmanju moguću mjeru. Elektronički popis u tom se pogledu uvelike ne razlikuje od klasičnoga popisa, iako mogućnost manipulacije i dalje postoji. Dakle, postoji evidencija IP adrese, digitalna provjera identiteta referentne osobe te povezivanje kontrolnih šifra s konkretnim stambenim jedinicama (stanovima ili kućama), što omogućuje da se u fazi obrade podataka provedu dodatne kontrole«, objašnjava sugovornik.
Metodološki ispravan popis stanovništva dugoročno je važan ne samo jer se njime utvrđuje ukupan broj stalnoga stanovništva na svim teritorijalnim razinama te obrazovna i dobna struktura stanovništva – bez kojih se nikakva politika za budućnost i ne može skicirati – nego i stoga što, ako je riječ o pouzdanim podatcima, iz njih je moguće provoditi ostala statistička istraživanja na reprezentativnim uzorcima. Popis je stoga, napominje sugovornik Krištof, veoma važan jer omogućuje da se ostala istraživanja ne moraju provoditi na cijeloj populaciji, nego samo na manjem uzorku, koji se bira iz popisa te koji svojim karakteristikama odgovara karakteristikama populacije.
»Rezultati službenih statističkih istraživanja ključni su za razumijevanje dugoročnih trendova, bez njih nije moguće donositi odluke temeljene na dokazima te planirati resurse za zadovoljavanje različitih potreba društva«, objašnjava Krištof.
Iz Državnoga zavoda za statistiku najavljeno je da će ovaj popis biti posljednji »terenski« popis stanovništva te da će se podatci 2031. godine prikupljati izravno iz administrativnih evidencija. Iako se slaže s takvim pristupom, koji bi umjesto klasičnoga popisa stanovništva bio bliži registru stanovništva, kojim se već koriste mnoge strane zemlje, Krištof napominje da Hrvatska zasad nema administrativne evidencije koje bi mogle adekvatno zamijeniti popis stanovništva. »Za kvalitetan registar stanovništva potrebno je precizno utvrditi lokaciju svake stambene jedinice i svakoj dodijeliti jedinstveni identifikacijski broj. Zatim je potrebno osigurati da svaki stanovnik svoj boravak prijavi na točno određenu stambenu jedinicu. Dakle registar stanovnika mora sadržavati precizne i ažurne informacije o stvarnom mjestu boravka svakoga građanina.«
Pitanja ažurnosti podataka koji su prikupljeni sadašnjom metodom popisivanja nešto je što zabrinjava i drugoga sugovornika, izv. prof. dr. Mišetića.
»Najveći problem metode popisivanja stanovništva koja se primjenjuje u Hrvatskoj nije u njezinoj cijeni, nego u vremenskom intervalu između dvaju popisa. Naime, desetogodišnji ritam popisivanja primjereniji je razvojnim uvjetima 19. i početka 20. stoljeća, a nikako 21. stoljeća. Razvoj novih tehnologija utječe na brzinu promjena u gospodarstvima i društvima koje se događaju u sadašnjem vremenu. Odgovorne države i društva moraju adekvatno reagirati na promjene donošenjem niza javnih politika (socijalne, zdravstvene, obrazovne…). Kako bi se to moglo ostvariti, potrebni su ažurni i točni podatci o stanovništvu koje naseljava određeni prostor. Stoga desetogodišnji ritam prikupljanja podataka nije primjeren ovomu vremenu«, napominje dr. Mišetić. I demograf s HKS-a smatra da je registar stanovništva bolje rješenje od sadašnjega. »On generira i manji trošak. Koliko sam upoznat, preporuke iz EU-a idu u tom smjeru da se u svim zemljama članicama uvedu registri stanovništva, pa se i u Hrvatskoj priprema zakonska regulativa za uvođenje registra stanovništva. Nadam se da će i prije popisne 2031. godine u Hrvatskoj zaživjeti registar stanovništva i da će sljedeći popis stanovništva u Hrvatskoj biti registarskoga tipa«, zaključuje dr. Mišetić.
