U Hrvatskoj se sve više zatvaraju osnovne škole, i to najviše u seoskim područjima. Postupak zatvaranja škola je jednostavan – piše Mirela Lilek. Nakon što se isprazni inventar poput klupa i stolaca te projektora, zaključa se zgrada, odjavi se struja i voda te se obavijesti osnivača.
Navodi se primjer u Šibensko-kninskoj županiji u kojoj ravnatelj Osnovne škole Antuna Mihanovića Petropoljskoga Saša Kolombo ima iskustva sa zatvaranjem škola.
Ugasile su mu se dvije, Radonići II. i Kaočine, uskoro će i treća, u Čavoglavama. Njegova matična škola u Drnišu, koja je prije četiri godine imala čak deset područnih škola po okolnim mjestima, u posljednjih je 13 godina izgubila 300-tinjak učenika. U školi u Čavoglavama ove školske godine samo je jedan učenik. Od najmanjih škola ostaju im one u Radoniću I. s dva učenika, u Pakovu Selu s četiri, u Pokrovniku s pet, a Siverić dobro stoji s njih 19. »To je signal strahovite depopulacije u državi. Najčešće se zatvaraju male područne škole najudaljenije od centralnih. Strada ono što je najdalje, no sada gubimo učenike i na srednjim udaljenostima. Meni kao poslodavcu to je frustrirajući osjećaj. Ostaju prazne zgrade«, opisuje Saša Kolombo. Za mještane je, dodaje, donedavno gubitak seoske škole bio šok jer se čitav društveni život vrtio oko nje, no danas vlada rezigniranost. Škola u Drnišu samo je jedan u nizu primjera.
Prema novim podatcima Državnoga zavoda za statistiku, u tekućoj školskoj godini u Hrvatskoj je 865 matičnih osnovnih škola i 1172 područne. Riječ je o malim mjesnim školama često s nastavom od prvoga do četvrtoga razreda ili kombiniranim odjeljenjima. U školskoj godini 2007./08. imali smo 1240 takvih škola, što znači da je Hrvatska u 10 godina izgubila 68 seoskih škola. Istodobno prema istom izvoru u gradovima je izgrađeno 29 velikih škola. Službena statistika pokazuje da je u dvije školske godine od 2007. do 2009. ugašeno 13 škola, a isti se nesretan broj ugašenih škola ponovio školske godine 2015./16. Škole se sve više gase jer je sve manje djece. Tu prednjači Slavonija u kojoj od škole do škole ravnatelji potvrđuju pad broja djece većinom i zbog iseljavanja obitelji. To ostavlja pitanje i roditeljima kako će njihova djeca nastaviti školovanje. Prijevoz djece jedna je od opcija kako doći do škole. Prognoze opstanka malih škola iznimno su loše i u okolici Zadra, na otocima, ali i u srednje velikim gradovima.
»Kopanje« po kontejnerima pokazuje da bijeda slama ponos i nelagodu. Siromaštvo je tužno, ali tuga s vremenom prelazi u ljutnju i bijes, uglavnom prema onim »moćnima« čija su neodgovornost, nebriga i neosjetljivost do tih prizora doveli – piše Božena Matijević. Neimaština i bijeda u sve većem broju sve očajnijih ljudi postupno slama sve: i ponos i dostojanstvo i nelagodu i sram i zdravlje. Zagreb može poslužiti kao ilustracija toga. Prije nekoliko godina očajne ljude koji su primorani spas od gladi za svoj život tražiti po kontejnerima moglo se vidjeti samo noću, u kasne sate. Poklopce kontejnera i kanta za smeće otvarali su polako, nečujno, pokušavajući u mraku nazrijeti nešto za njih spasonosno. Bilo je primjetno da se jako trude pažnju slučajnih noćnih prolaznika ni na koji način ne skrenuti na sebe. No ta skrivena noćna borba za opstanak nije dugo trajala. Malo-pomalo isti su se ljudi, ali i sve veći broj njihovih supatnika, počeli pojavljivati na svjetlo dana. Obično zorom. Na sebi su mahom imali razne šilterice, kape ili pomno navučene kapuljače, kako bi od pogleda barem donekle zaštitili svoja lica, svoje identitete. A onda je nestalo i te zaštitne barijere kojom su se pokušavali onako dirljivo i razumljivo ljudski skloniti od pogleda drugih, ali i mogućega prepoznavanja, skriti svoju gorku i tešku životnu muku. I tako se već dulje vrijeme ulicama Zagreba u svako doba dana može sresti ljude raznih životnih dobi kako bez ikakvih pokušaja skrivanja svojih lica oboružani starim, bilo velikim bilo malim vrećicama, torbama i kukama za lakši dohvat, otvaraju kontejnere i kante za smeće, naginju se na njih, prevrću, traže i uzimaju. Ako pritom i čine neku buku, to im više nije važno.
Slavni norveški autor krimića Jo Nesbo u Hrvatskoj je predstavio roman »Machbeth«, što je izazvalo velik interes medija i čitatelja.
Denis Derk opisao je kako su slavnomu piscu postavljana pitanja uz sugestije da se slobodno, kad im u nekorumpiranoj arkadijskoj Norveškoj ponestane inspiracije u vezi s korupcijom, posluže »bogatim hrvatskim korupcijskim arsenalom po čemu smo znameniti u cijeloj EU«. Nesbo je bio pristojan gost pa je rekao da i u Norveškoj ipak ima ponešto korupcije. Naravno Nesbo je došao iz bogate zemlje u kojoj je životni standard puno viši nego u Hrvatskoj. No Nesbo je došao iz Skandinavije koja se puno puta u cijelom svijetu reklamira kao nedostižni uzor demokracije, pravednosti, uspješnosti i društvenoga sklada. Norveška i Švedska uživaju sveopći ugled u svijetu i vjerojatno su među najuređenijim zemljama. No baš se u Švedskoj dogodio jedan od najvećih skandala koji se uopće mogao dogoditi, a tiče se i korupcije. Riječ je o skandalu zbog kojega ove jeseni ne će biti dodijeljena Nobelova nagrada za književnost jer su se u Stockholmu malo zaigrali i po pitanju seksa i po pitanju korupcije i po pitanju premreženosti osobnih i javnih interesa i po pitanju odavanja tajni. Eto korupcije i u blaženoj Skandinaviji. »Nesbo je morao putovati u daleku Hrvatsku da bi učio o društvenim anomalijama i dobivao ideje za nove kriminalističke zaplete. Dovoljno je zaviriti u susjedstvo kod megaorganiziranih Šveđana čiji su časni akademici napravili takvu globalnu frku da je ne bi mogli razriješiti ni Harry Hole, James Bond i Mata Hari zajedno. I dok bismo mi cijelomu svijetu zdušno trubili o našim koruptivnim sudovima, političarima, akademicima, doktorima, policajcima, novinarima, članovima žirija koji dodjeljuju nagrade i slično, Skandinavci o tome dostojanstveno šute i ponašaju se kao onaj neodoljivi noj koji gura glavu u pijesak. Tako je i Nesbo kojeg sam ciljano pitao za veliki skandal oko Nobelove nagrade za književnost kratko rekao: ‘Ne znam što se događa u Švedskoj’, kao da je školovan u najelitnijim diplomatskim školama Zapada«, napisao je Derk. Zna čovjek da ne treba uvijek pod svaku cijenu odgovoriti na svako pitanje. Tako Skandinavac Skandinavcu čuva leđa. I tako čuva mit o Skandinaviji kao području koje je davno raskrstilo sa zločestom korupcijom i koje nam treba biti uzor. Nama ogrezlima u korupciji svake vrste, koji smo o korupciji beznadno ovisni, dok su zapadnjački apostoli demokracije tu korupciju navodno odavno iskorijenili. Što je slučaj s Nobelovom nagradom i zorno dokazao. Derk je dao uvid o čemu je Nesbo šutio, a mi ne skrivamo naše istine, pa makar bile i ranjive.
