– Usko, usko… Sve mi je usko! Kad si već zadnjih sto godina nisam kupila ništa pošteno i pristojno, a sad u penziji i s ovom novom inflacijom, još i manje ćemo… Ufff, i ovaj šos mi je uzak! – kuka moja ženica Jelica nad svim haljinama i suknjama u koje se bezuspješno uvlači, dok prekapamo po ormarima u želji da bar na Uskrs odemo u crkvu »zrihtani«, ona u »opravi«, a ja u »ancugu«, baš onako kako su nekoć išli i naši roditelji, djedovi i bake.
– Tja, čuj, kad si sazrjela i od pol’ ženskice postala žena cijela… Sad ćeš vidjeti što je pravi frajer u štofanim hlačama! – tješim ju pa krenuh navlačiti hlače iz prošlog stoljeća. Ulazim u njih otprilike kao deva u ušicu igle. Prvi optimistični dojam sasvim mi je skršio obujam, te mi oni gumbi i kopče, što bi se uzajamno morali pohvatati da čovjek stane u hlače, zastali gotovo na kukovima…
– Eto, i na Uskrs ćemo opet u crkvu kao stari »odrpanci« – pretjeruje Jelica – u svakodnevnim krpicama…
– Pa? I apostoli, i one dvije Marije koje su prve do groba trčale, svi su bili u najobičnijim grubim haljama, u »vrećama«. Napravimo i mi otvore na dvije šarene plahte pa ih nabacimo na sebe i… u crkvu, kao prvi kršćani! – zaneseno »romantičarim« i baš kad htjedoh ženu početi tješiti da je važnije što smo zajedno bili na velikoj župnoj ispovijedi, i što ćemo pokušati bar jedne godine ne ogovarati one »jednomgodišnje« župljane, susjede koji se samo na Uskrs (hajd’, i Božić) »ulickaju«, kako bi u crkvu došli pokazati »zadnje krikove mode« te najveće uskrsne »košarice«, u koje bi stala cijela šunka i kokoš na jajima, kad li…
– Eee… ne! – vrisne moja Jelica, konačno upavši u jednu haljinu kupljenu za neku »okruglu« bračnu godišnjicu, svakako iznad one naše četvrtstoljetne, »srebrno« neproslavljene. Sapeta jedva diše, ali ponosno uzdiše: – Evo me, ušla sam, a sad iz nje ne izlazim! Jest ćemo tek nakon mise ili skroz navečer, kad nam mladi odu svojim kućama… A ova haljina u povijest! Ufff… puknut ću, ja ili ona, ali bit ću zrihtana!
– Imaš pravo! Potpuno se slažem s tobom! Uostalom, ufff… – zdušno joj povlađujem dok se, uvlačeći trbuh i bečeći oči, nasilu uguravam u zadnje hlače »na crtu« koje imam. Ne baš najsvečanije, ali s dva-tri postotka elastina, koji čini čuda da i ja nekako stanem u njih, uz ponešto neizbježnoga »prelijevanja« koje će prekriti široki sako. – Uostalom, uuff… »uska su vrata i tijesan put koji vodi u život«, pfff… u nebo…
– Ali široko je uskrsnuće, ha, ha! Beskrajna je vječnost u kojoj nas više ništa ne će stezati, ni dušu ni tijelo nam ograničavati, ha, ha! – pucajući od smijeha, s vrata sobe iznenađuje nas kći Doroteja, kao u najnapetijem trenutku filma. – Evo sam se i ja svrnula domu roditeljskomu, da pronađem koju svoju doličnu haljinu iz dana dok ste me još vi oblačili… Ne kupujuć’ za sebe.
