U jeku događanja u Hrvatskoj koja se i više od dva mjeseca prije održavanja lokalnih izbora već intenzivno fokusiraju na predizbornu kampanju vrlo je malo pozornosti u javnom prostoru zauzela 30. godišnjica početka Domovinskoga rata kao istinskoga razdoblja međaša u hrvatskoj povijesti. Ta je godišnjica bila povod da se skup održi na poprištu događanja iz 1991., u Pakracu, u utorak 2. ožujka, a ozračje u tom napaćenom gradu nije nažalost bilo imuno od uranjanja u predizbornu kampanju. Ipak, ondje je predsjednik Vlade vrlo jasno iznio povijesne činjenice o žrtvi koju su podnijeli hrvatski građani u napadima velikosrpskoga agresora, a u više navrata isticane su zasluge hrvatskih branitelja u borbi za slobodu.
Spomenut je u govoru i projekt u sklopu kojega učenici osnovnih škola na terenskoj nastavi posjećuju i Pakrac, a riječ je o projektu »kojim se nove generacije upoznaju s najvažnijim događajima Domovinskoga rata«. Takvi bi projekti u načelu trebali biti vrlo vrijedni jer naraštaje djece koja su rođena u 21. stoljeću upoznaju s događajima koji, premda toga učenici možda nisu svjesni, uvelike utječu na njihovu današnju kvalitetu života. To je pogotovo važno jer prema istraživanjima, a valjda posljednje takvo objavljeno je 2019. u sklopu zajedničkoga projekta Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i zaklade »Friedrich Ebert«, više od trećine mladih od 14 do 29 godina uopće ne zanimaju teme povezane s nedavnom prošlošću, tj. s Domovinskim ratom.
Riječ je o mladima koji su većim dijelom pripadnici naraštaja zagledanoga u neslućene potencijale digitalne tehnologije pa se očito ne voli vraćati u »analogna vremena«. Stoga je moguće da im je teško patnju i ponos kroz koju su za vrijeme rata prolazili njihovi roditelji, bake i djedovi shvatiti i kao svoju patnju i svoj ponos. Rečeno njihovim rječnikom, ako se želi obrambeni i oslobodilački Domovinski rat učvrstiti kao identitetska karakteristika hrvatskoga naroda i u naraštaju koji se počeo rađati u 21. stoljeću, trebalo bi »nadograditi« sadašnje pristupe u tematiziranju Domovinskoga rata. I u školskom sustavu potrebno je ići razinu više, to jest početi iz svih tih događanja izvlačiti i duhovnu vrijednost za današnje mlade naraštaje i one koji tek dolaze. Da se barem jedan posto energije i znanja uloži u to koliko se ulagalo u »školu za život«, moglo bi se dogoditi nešto jednako čudu.
Drugim riječima, svaki naraštaj ima svoju ulogu državotvornosti jer ne mogu ni sadašnji političari ni sadašnji mladi uzimati oružje u ruke i ići na ratišta kao da je 1991., no mogu iz žrtve hrvatskih branitelja i hrvatskoga naroda izvlačiti univerzalnu vrijednost i nadahnuće za sadašnje doba, svaki u svojim odgovornostima. Jasno, treba znati činjenice o nastanku suvremene hrvatske države i ključne događaje iz njezine obrane, no te su činjenice nijeme ako novim domoljubljem ne progovori sadašnji naraštaj.
Zato je svako doba na svoj način novo državotvorno doba. Pitanje je stoga kako će se za tri desetljeća gledati na to kako se današnji naraštaj, uključujući i vlasti, nosio s pitanjima iseljavanja, gospodarskih ugroza, rastakanja obiteljskih i drugih vrijednosti, s migrantskom krizom koja očito prijeti. Domovinski se rat dogodio ljudima iz devedesetih i to je njihova pobjeda. Ako je imalo zahvalnosti prema toj žrtvi, neodgovorno bi bilo ponašati se kao da se sadašnje ugroze događaju nekomu drugomu i negdje drugdje.
